Da, točno je kako je prije rata bilo više klubova. Danas ti u Dalmaciji imaš problema organizirati B-ligu. Svuda je mislim bilo više klubova. U Dubrovniku je prije rata bila općinska liga od Pelješca do Konavala sa 6-7 klubova, a danas imaš samo jedan klub.

Ogromni, gotovo nepremostivi problem je nedostatak dvoranskog prostora. Vrlo malo se dvorana izgradilo od 1990-te. A broj dvoranskih športova je višestruko povećan. Velikih problema imaju s terminima u dvoranama i seniori prvoligaških klubova, a da ne govorim juniori i kadeti koji kao u Šibeniku znaju trenirati i po hodnicima školskih dvorana. Pogledajmo prvoligaše, svi oni treniraju i igraju danas u dvoranama izgrađenim prije 20-30 godina. Evo tek sad se očekuje nova dvorana u Zadru i nastavak gradnje dvorane u Brodu koji je prekinut pred rat. Pred rat su klubovi imali dobre uvjete i termine u dvoranama. Danas su u dvoranama s njima uz košarkašice, muški i ženski odbojkaški i rukometni klubovi, klubovi malog nogometa i drugi klubovi i sve to puta tri, jer svak ima seniore, juniore i kadete (kadeta prije nije ni bilo), odnosno starije i mlađe i najmlađe kadete.

I opet mislim da nije toliki problem u masovnosti putem postojećih klubova i škola košarke obzirom da kroz njih tijekom godine u Dalmaciji sigurno prođe nekoliko tisuća mladih košarkaša, već u uvjetima za rad i egzistiranje klubova i treniranje (problem dvorana), zatim u nedostatku sredstava za rad klubova i za kvalitetniji stručni rad. Glede stručnog rada imam osjećaj da je klubovima važnije hvaliti se brojem mladih nego se uhvatiti u koštac da iz te masovnosti izađe pravi kvalitet. Uvijek će se hvaliti mi radimo s 500 djece koje smo na neki način otrgli ulici i porocima. OK to je pohvalno, ali mora se učiniti i sve da iz toga rada ispliva na površinu i pravi igrački kvalitet.

Treba, međutim, i ono dobro što se radi pohvaliti. Dobra je stvar napr. što dalmatinskih 6 prvoligaša igra kadetsku i juniorsku ligu, što ti mladi ne moraju cijelu sezonu trenirati da bi se na kraju skupili na jednom turniru od 3-4 dana i odigrali prvenstvo.

Mislim da bi po tom uzoru trebalo igrati i lige gradskih i općinskih školskih klubova, a ne da djeca u školama mjesecima treniraju da bi onda nastupili na školskim športskim igrama u svom gradu ili općini i tu odigrali u dva dana par tekmi ovisno od eliminacije. Važan je kod djece trening, ali i igra prije svega jer je igra ta koja će ih motivirati na još jači i kvalitetniji rad.

I nemojmo se puno hvaliti kvalitetom u drugim športovima kao napr. nogometom. Točno je da danas gotovo svako malo veće selo ima nogometni klub, ali je i točno kako je kvaliteta našeg domaćeg nogometa katastrofalno loša. Naša prva liga je objektivno u rangu 4. lige zemalja "petice". Mi dobru reprezentaciju imamo isključivo iz razloga što nju čine igrači koji igraju u najjačim stranim klubovima i igrači iz inozemstva koji su prijeklom Hrvati, ali su državljani i drugih zemalja u kojima su rođeni. Kada bi mi tu repku sastavljali od igrača iz domaće lige nikad mi nebi vidjeli veliko natjecanje. A glede rukometa u pogotovo vaterpola, ti športovi u odnosu na košarku imaju puno manje kvalitetnih zemalja u svijetu u tim športovima. I onda pitanje zašto napr. u nogometu i dr. športovima je odaziv igrača u repke daleko bolji nego u košarci? Pa jednostavno zato što se igrači igrama u tim repkama bolje prodaju u klubove, a to nije isto i u košarci. Zašto nije? Eto nije, jer tu stvari s prvenstvima EP i svijeta nisu postavljene kao u drugim športovima. To je stvar FIBA-e.

ja nisam nijednom strgo koš...a kak ti veliš nemreš niš protiv takvih stvari...
al ne slažem se s tobom da nije školsko puno...mene zabrinjava to kaj je uvijek puno košarkaško,a nogometno sam kad se nađe starija ekipa pa im moram gurat kroz noge...istinaBog na koševima je uvijek 25+ekipa,mlađi rijetko...

Po meni su košarku u dalmaciji uništili razni tatini sinovi i razne veze, potkupljivanja trenera, klupskih funkcionera...
Ja se sićan moje generacije u splita, do juniora smo bili daleko najjači u hrvatskoj a i europi nismo bili loši-osvojili smo puno, puno međunarodnih turnira.
Posli kadetskog staža dolazimo na juniorske pripreme kad imamo šta vidit, naši dragi treneri dovedu neke live igrače i nas šta smo rasturali godinama prije toga razjebe do te mjere da je od nas 15 uspilo tek trojica.U juniorskom stažu skoro svaki dan smo radili 3 na 2 plus 1 i tako do iznemoglosti.Mi dođemo na trening a on nam da da igramo tu glupu igru i kralj ode na kavu i nema ga cili trening.
Neznam kako se sad radi na treninzima ali po rezultatima splita u zadnje vrime sve je jasno

 Pita, potpisujem odma to sta si reka!

Pričitao sam ga. Odličan tekst. Kad bi bar reprezentacija napravila neki uspjeh košarka bi opet bila popularna. 

 Vidim da je Dežulović već linkan, ali nema veze ja ću ga pejstat da uštedim ekipi i taj jedan klik. Inače, fino nostalgično štivo taman za moje izranjavano košarkoljupsko srce. Još uvijek ližem rane i suzama lijepim tapete...

Magazin
U Hrvatskoj je nekad bila popularna igra zvana košarka Piše: Boris Dežulović

---

Danas zvuči nevjerojatno, ali košarka je bila gotovo jednako popularna kao nogomet, a hrvatski igrači i klubovi postizali su izvanredne rezultate u svjetskim razmjerima

 

Mlađi čitatelji ne mogu se sjećati, ali stariji zacijelo pamte neobičnu, brzu i prevrtljivu igru koja je na ovim prostorima bila vrlo popularna prije petnaestak i više godina. Zvala se "košarka", što je bio spretan prijevod engleskog naziva "basketball", kako je nazvana u Americi, gdje je i izmišljena, i gdje se još ponekad igra.

Mnogo prostora bi uzelo da je podrobnije opisujem, ali u najkraćem bila je to igra loptom u kojoj je momčad - ili ženščad - od pet igrača, u utakmici koja je trajala dva puta po dvadeset minuta, nastojala što više puta ubaciti loptu kroz željezni obruč s mrežicom, a svakako barem jedan put više od protivničke ekipe. Takav pogodak zvao se "koš", i nosio je dva boda. Obzirom da se igralo na terenu manjih dimenzija - otprilike veličine dvorišta Big Brother kuće - igra je bila dinamična i obilovala je atraktivnim potezima, među kojima je naročito popularno bilo takozvano "zakucavanje", kad bi igrač umjesto ubačajem iz daljine loptu u skoku, s jednom ili obje ruke, ugurao u obruč. Kako je taj obruč - ili koš, kako su ga zvali jer je s mrežicom neobično nalikovao koševima za bacanje otpadaka, tada uobičajenim na gradskim ulicama - bio postavljen na visini većoj od tri metra, igrači su bili izrazito visoki, nerijetko i više od dva metra.

Najbolji neamerikanci

Danas zvuči nevjerojatno, ali košarka je u to vrijeme bila gotovo jednako popularna kao i nogomet, a hrvatski igrači i klubovi - najpoznatiji su bili Zadar, Jugoplastika iz Splita i Cibona iz Zagreba - postizali su izvanredne rezultate u svjetskim razmjerima. Cibona je osvojila dvije, a Jugoplastika čak tri uzastopne titule prvaka Europe, dok je reprezentacija Jugoslavije, u kojoj su hrvatski igrači u prosjeku činili pola momčadi, bila olimpijski pobjednik, europski i svjetski prvak.

U godinama pred rat reprezentacija Jugoslavije bila je uvjerljivo najbolja neamerička momčad na svijetu, kojoj se na europskom i svjetskom prvenstvu nitko nije približio na dvadeset koševa, a tadašnja Maljkovićeva Jugoplastika ostala je najbolji europski košarkaški klub svih vremena. Košarka je bila na vrhuncu popularnosti, utakmice je gledalo po deset tisuća ljudi, a Jugoplastiku je nakon osvajanja titula europskih prvaka na ulicama dočekivalo i po sto tisuća Splićana.

Današnji klinci, kojima je istinska zvijezda svaka manekenka koja je upoznala sestru Beckhamovog dvojnika iz reklame za Pepsi, i ne znaju da su hrvatski košarkaši nekad bili istinske svjetske megazvijezde. Američko sveučilište za koje je igrao Krešimir Ćosić samo zbog njega je sagradilo novu dvoranu za 25 tisuća gledatelja, prelasci Dražena Petrovića u madridski Real ili Dina Rađe u Il Messagero bili su senzacije poput današnjih transfera Ronaldinha ili Ševčenka, a Toni Kukoč zajedno s Pippenom i Jordanom činio je "the big three" Chicago Bullsa, službeno najboljeg klupskog kolektiva u cjelokupnoj povijesti sporta.

Nakon osamostaljenja države hrvatska je košarka svoj vrhunac doživjela 1992., u finalu olimpijskog turnira u Barceloni, kad je zakucavanjem Arapovića u jednom malom, povijesnom trenutku povela protiv američkog Dream Teama s Jordanom, Pippenom, Magic Johnsonom, Ewingom, Barkleyem, Birdom i ostalim legendarnim igračima koji su, suprotno uvriježenom vjerovanju, zaista postojali. Hrvatska je na kraju uzela srebrnu medalju, a danas potpuno nezamislivo zvuči činjenica da je prijenos tog finala u Hrvatskoj gledalo više ljudi nego što ih danas gleda nominacije Big Brothera. Ta je drevna igra, vjerovali ili ne, u međunarodnim okvirima još statistički uvjerljivo najtrofejniji hrvatski sport.

Sljedeće godine Hrvatska je na europskom prvenstvu osvojila treće mjesto, a isto ljeto u prometnoj nesreći u Njemačkoj poginuo je vođa hrvatske reprezentacije Dražen Petrović. Od toga dana počinje lagana i tiha propast hrvatske košarke. Godinu dana kasnije, nacionalna selekcija osvaja brončanu medalju na svjetskom prvenstvu, i to je bilo posljednje pojavljivanje hrvatskih košarkaša na svjetskim natjecanjima. Još jedna brončana medalja 1995. na prvenstvu Europe, i to je bio kraj.

Hrvatska košarkaška liga u međuvremenu se svela tek na masovni trening budućih igrača Cibone, koja je osvojila sedamstopedeset uzastopnih naslova prvaka Hrvatske, i nacionalno prvenstvo postalo je dosadno poput parlamentarnih izbora. Klinci su iz Dalmacije emigrirali u Zagreb kao što se nekad od peronospore bježalo u Čile, svatko tko je mogao pogoditi dva uzastopna slobodna bacanja odlazio je u Cibonu, oni pak za koje nije bilo mjesta u Ciboni potpisivali su za njemačke drugoligaše, a geniji koji su pogađali tri slobodna bacanja putovali su na draft za NBA ligu. Uprave klubova u očaju su obilazile europske lučke gradove i azilantske centre, te karticama i čekovima s odgodom plaćanja kupovali igrače kojima je jedina veza s košarkom bila tamna boja kože.

Strah od Srbije

Hrvatska je polako gubila kontakt sa svjetskom košarkom, svjetska prvenstva i olimpijski turniri na kojima nije bilo hrvatske selekcije nisu zanimali ni Hrvatsku televiziju, a finalne utakmice prenošene su s paničnim strahom da ne pobijedi Srbija, zbog čega je jednom prilikom reporter Slavko Cvitković pokušao samoubojstvo gutanjem smrtonosne doze knedli.

Nitko ne zna

Zbog odbijanja Tonija Kukoča da ustupi svoje ime predizbornoj kampanji HDZ-a glavni urednik HTV-a dr. Franjo Tuđman osobno je zabranio prijenose finala play-offa NBA lige, pa su Hrvati bili jedini narod na svijetu koji nije gledao Tonija i Michaela Jordana. Na dočeku Bullsa u Chicagu nakon pobjede nad Utah Jazzom i šeste titule NBA prvaka, kad je 400 tisuća ljudi skandiralo ime jednog Hrvata, bile su tako čak i kamere beogradske i sarajevske televizije, ali ne i hrvatske.

Mešetari hrvatske košarke, knežijski menadžeri, priučeni treneri, seoski suci, bivše trećerazredne rezerve, kladioničari, hohštapleri i kokošari - po kojima se ovaj sport danas i zove kokošarka - u pokušaju da spase što se spasiti može pristali su na regionalnu ligu, u koju su silom ugurali i srpske klubove, pa se ionako bijedno nacionalno prvenstvo svelo na natjecanje zagrebačkih srednjih škola i dalmatinskih Crnaca. U prvoj ligi igrao je tako svatko tko je imao novca za taksene marke, a praznim dvoranama tužno je odjekivala galama dječurlije obnevidjele od dosade, pod strogom paskom učitelja koji su ih vodili na utakmice kao što se nekad organizirano odlazilo u etnografske muzeje.

Otprilike s istim entuzijazmom na utakmice odlaze i hrvatski reprezentativci, već deset godina solidni europski drugoligaši u društvu Estonije, Švicarske, Slovačke i Moldavije: hrvatska selekcija na prvenstva Europe putuje s ambicijama srednjoškolaca na maturalnom izletu, a igrači svaki put mole funkcionare saveza da ih vode na neko prvenstvo u Lloret de Mar ili bilo koji grad s akvaparkom. Nekadašnji pak hrvatski velikani, Cibona, Jugoplastika i Zadar za to vrijeme u regionalnoj ligi gube od košarkaških giganata iz Vršca, Širokog Brijega, Aleksandrovca i Domžala.

Povijesni trenutak dogodio se prije sedam-osam godina, kada je Hrvatska televizija, u strahu da splitski klub ne izgubi od beogradskog Partizana, najavljeni izravni prijenos jednostavno skinula s programa: nekoliko godina kasnije iz istih je valjda razloga s programa skinuta i cijela liga. Još se neko vrijeme košarka mogla gledati na Trećem programu HTV-a, kojega prati manje ljudi nego Treći program Hrvatskog radija, onda je od košarke odustala i Nova TV, i konačno je taj neobični sport nestao s televizijskih ekrana.

Više nitko tako i ne zna kako zapravo izgledaju hrvatski košarkaši. U jednom trenutku u SAD-u je igrao Bruno Šundov, a Krešimir Lončar bio je na draftu, dva su dakle Splićanina bila NBA-igrači, a da ih na Rivi nije prepoznavao ni Mate Biljarista. Nedavno sam, recimo, u jednom kafiću vidio stasitog dvometraša kako ispunjava listiće za klađenje, i požalio se prijatelju kako je nekad bilo nezamislivo da balavac od dva metra ne trenira košarku. A prijatelj mi je odgovorio da je to zapravo kapetan KK Splita.

Iz teško razumljivih razloga - otprilike jednako neobjašnjivih poput, recimo, pitanja zašto u hrvatskim gradovima još postoje trotoari - u Hrvatskoj se spomenuta kokošarka još igra. Najvjerojatnije zbog nekih dodirnih točaka s drevnom košarkom, rašireno je mišljenje da suvremena kokošarka odatle vuče i porijeklo i naziv. Sličnosti između kokošarke i košarke, naime, ponekad su tako upadljive da po svoj prilici nije sasvim neutemeljena teza kako je današnja igra s ubacivanjem lopte u obruč zaista nastala od nekadašnje košarke.

Tradicija

I danas, naime, igraju po petorica igrača koji nastoje ubaciti loptu u koš, ali postoje i goleme razlike: u izvornoj košarci, recimo, igraču je po pravilima bilo dopušteno trčati po terenu ili dodati loptu suigraču, što je danas nezamislivo, a pobijedila bi momčad koja je postigla više bodova. Za razliku od takve košarke, današnja se kokošarka, kako znamo, igra na teletextu, pobjeđuje momčad koja ima manji koeficijent na kladionici, a po statutu Hrvatskog košarkaškog saveza prvak je klub kojemu ime počinje sa C.

I ako vam je dijete negdje u kvartu, na parkiralištu pod neboderom ili iza škole, primijetilo izblijedjele tragove neobičnih bijelih linija, ako vas pita čemu na parkiralištu služe one visoke, zahrđale konstrukcije i zašto su ljudi nekad koševe za smeće stavljali onako visoko iznad garaža, ispričajte mu kako su nekad davno u vašem gradu živjeli divovi.

Zanimljivo je da su tu rupu u statutu svojedobno iskoristili Splićani, registrirali klub kao Croatia osiguranje i uzeli titulu 2003. godine, pa je Košarkaški savez bio prisiljen pitanje prvaka precizirati na način da je dodana stavka kako je prvak Hrvatske "klub iz Zagreba" kojemu "ime počinje sa C, a završava s A".

Dvije godine kasnije, međutim, snalažljiva uprava KK Hiron iz zagrebačkog naselja Botinec promijenila je naziv u KK Cedevita, nakon čega je statutom konačno definirano da je prvak "klub iz Zagreba kojemu ime počinje sa C, završava sa A i zove se Cibona".

Ipak, možda je najveća razlika u pravilima tradicionalne košarke i moderne hrvatske kokošarke u tome što se originalna košarka igrala pred takozvanim "gledateljima". Gledatelji su bili ljudi koji su - znam da zvuči bizarno, ali je istinito - dobrovoljno i bez prisile plaćali ulaznice, nekakvu vrstu formulara s kojom se moglo ući u dvoranu i prisustvovati utakmici, na kojoj su nerijetko čak i glasnim vikanjem podržavali svoju momčad.

Ponegdje se u dvoranama još mogu vidjeti neobične stepenaste tribine za koje mnogi vjeruju da su ostaci drevnih piramida, iako je zapravo riječ o gledalištima na kojima su sjedili - kako su se onda zvali - "navijači".

Ideja da bi se neki sport igrao zbog gledatelja suvremenoj je kokošarci, međutim, potpuno strana. Ovaj se sport igra u praznim dvoranama i ne prenosi se na televiziji. I dok hrvatske televizijske kuće izravno prenose nogometne derbije iz Koprivnice i Velike, treninge Formule 1, pa čak i prvenstvo Big Brother kuće u gađanju balonima punjenim bojom, nedavni susret košarkaške Eurolige između počasnog doživotnog prvaka Hrvatske i jakog grčkog Panathinaikosa na televiziji je pripušten tek kao snimka, epizoda iz ciklusa "Na rubu znanosti", u noćnom terminu, rezerviranom za Playboyeve soft-porniće i cikluse mađarskog filma. Utakmice KK Split, nekadašnjih europskih Bullsa, u splitskoj su Slobodnoj Dalmaciji popraćeni izvještajem veličine mobitela, a prijatelj Renato Baretić, koji sastavlja pitanja za Milijunaša, povjerio mi se da je jedno od milijunskih pitanja - koja je trenutačno vodeća momčad prvenstva Hrvatske u košarci: a) Osijek 2006, b) Cedevita, c) Svjetlost, d) Kvarner Novi Resort?

Anketa

O tom se posve nezanimljivom sportu danas govori jedino kad se neka manekenka razvede od supruga, anonimnog NBA košarkaša, ili kad se na parketu pojavi kakav majmun koji će na nadlakticu tetovirati četničkog vojvodu Dražu Mihailovića. I da još postoji ona emisija "Po ure torture", bilo bi zanimljivo vidjeti kako prolaznici na pitanje "što je to košarka" odgovaraju da je "to ono u čemu su Srbi svjetski prvaci", dakle da je košarka, kako i sama riječ kaže, "nešto između Koštunice i Arkana".

jednom feral, uvik feral