https://telesport.telegram.hr/kolumne/covjek-koji-je-buljio-u-ekran/vlade-i-toni/
Vlade Divac je bio sjajan košarkaš. Vlade Divac je zasluženo ušao u Kuću slavnih.
Unartoč tome nešto me kopka u vezi njegovog ulaska. Baš kao što me kopkalo i kad je Dino Rađa ušao u HOF, a svi znate koliko sam ga obožavao. Pitanje je to koje se provlači u razgovorima s prijateljima i poznanicima, koje se ispisuje pod člancima na portalima, koje se nameće samo od sebe. Znate koje je. Hoćemo u glas? Može? Tri, dva, jedan, sad:
A ŠTO JE S KUKOČEM?!
Nepošteno je i pomalo ružno pričati o jednom igraču u trenutku trijumfa drugog, ali koliko god respektirao briljantnu karijeru Vlade Divca, koliko god obožavao Dina Rađu, nemojmo se zajebavati. Toni Kukoč trebao je biti član Kuće slavnih prije njih obojice.
Bio je veličanstven.
Svi koji su ga gledali znaju kako. Oni koji nisu, čuli su priče i vidjeli snimke. Klizio je parketom kao Fred Astaire plesnim dvoranama, kretao se kao potok, neuhvatljiv, precizan, genijalan. Preuzimao je na sebe uloge koje su od njega tražene — zabijao je najvažnije poene, prepuštao je svjetla pozornica drugima kada je to bilo potrebno, imao je tu nevjerojatnu sposobnost da se podredi potrebama momčadi, a opet bude najbolji. Jugoplastika je razlog zašto sam zavolio košarku, ali da u njoj nije igrao Toni Kukoč sumnjam da bi Jugoplastika imala tu auru koja ju je učinila jednom od najpamtljivijih ekipa u povijesti europske košarke.
Ne želim ulaziti uopće u što-bi-bilo-kad-bi-bilo scenarije jer oni otvaraju prostor za spekulaciju. Uvijek ću tvrditi da bi Kukoč, da je stigao u NBA u neko drugo doba, i u neki drugi klub, imao karijeru nalik onoj Dirka Nowitzkog. Bio je uistinu toliko dobar. Čak i bolji. No, to je pusto nagađanje. Ipak, vrednujemo li njegovu karijeru onakvu kakva je ostvarena, postaje jasno je da je već davnih dana trebao biti u Kući slavnih. Prije Rađe. Prije Divca.
U Springfield su ušli i Sabonis i Marčiulionis. Ušli su i Rađa i Divac. Tamo se našao i Oscar Schmidt, tamo je i Dražen Petrović. Redom ljudi koji su s Kukočem dijelili parket bilo kao suigrači, bilo kao suparnici. Kukoč je bio u najmanju ruku jednako dobar kao svi oni; ako ćemo biti iskreni, bio je bolji igrač od većine, po bilo kojem mjerilu. Uzmite statistiku, medalje, individualne nagrade, naslove prvaka, pa čak i ona malo eteričnija mjerila poput kulturnog kapitala, igračkog peaka i samog sila igre, uzmite što želite, što god vas volja — Kukoč je tu. I svejedno nije tu, svejedno nije u Kući slavnih. Ostali jesu.
Nisam tip koji se često ljuti, ali moram priznati da me to raspižđuje. Na stranu što je hrvatska košarka devastirana, što su uništeni klubovi, što su omladinski pogoni preorani i otrovani, što su nekadašnji centri izvrsnosti pretvoreni u rasadnike mediokritetstva — to je proces koji traje u širem društvo već gotovo tri desetljeća, bez obzira radilo se tu o privredi, kulturi ili sportu. Usrali smo/su puno toga. Ali ovakav bezobrazan odnos prema prošlosti u kojoj jedan igrač ne predstavlja samo sebe nego je zapravo fokalna točka uspjeha jednog velikog kolektiva, jedne čitave kulture i jednog odnosa prema životu tjera me u ludilo. Kako su stvari krenule u HOF-u će se prije naći Juan Carlos Navarro, Peđa Stojaković, Dejan Bodiroga i Luis Scola nego Kukoč.
To je ujedno i sve što trebate znati o hrvatskoj košarci.
