irilov je napisao/la:
uopće nisi u pravu. ili, da budem demokratičan- uopće se ne slažem.
niti se slažem da bi u mojim očima išta bilo drukčije da je s druge
strane stajala ijedna druga ekipa osim srpske niti negiram da je srpska
ekipa odlična, bolja od nas i među favoritima. međutim, isto tako ova
srpska ekipa nije ni blizu onoj iz druge polovice 90-ih, ovo je jedna
radna ekipa s par jako dobrih igrača i milošem. ništa spektakularno, a
posebno ne nepobjedivo.
ono šta ja "potežem" ka argument je činjenica da u zadnjih 6 minuta
hrvatska NIJE ODIGRALA GOTOVO PA NITI JEDAN NAPAD SMISLENO I
ORGANIZIRANO, A DA SE U OBRANI ISPADALO SAMO TAKO. dakle, nije poanta u
pracijalu 4:23, nego u tome da nismo uopće stvorili situaciju za pokušat
zabit ili se obranit! i to nije priča samo ove utakmice, već naše
reprezentativne košarke zadnjih 15 godina, da sad ne izvlačimo sve te
poraze.
psihologija u sportu ima strahovito veliko značenje, ko i u životu, i gubitnički mentalitet postoji. itekako.
pitaj naše U selekcije, one ga uredno treniraju.
pita bi naše drage srbe jesmo li mi hrvati u ijednom timskom sportu
bolji od njih osim u rukometu, a i to, jasno, je već stvar prošlosti?
a na opasku da mi sportske susrete doživljavamo ko nastavak rata bi samo
odgovorija da kako to onda srpske selekcije ne iskoriste to naše
psihoiloško breme i rasture nas? budući to oni doživljavaju valjda
isključivo ko sportska nadmetanja.
Vidi cijeli citat
Naravno da ne gledaju apsolutno svi na prekjučerašnji poraz kroz prizmu
poraza od Srbije, ali vidim da ih ima dosta koji gledaju. Neki svjesno,
većina nesvjesno. Pa ovdi se već godinama može pročitati da je razlika
između Srbije i Hrvatske u košarci samo u treneru. Ako i to. Ne
spominjem ovo kroz prizmu odnosa rata (ne daj Bože), čak ni rivaliteta
među nacijama, već samo kroz nerealne poglede kakve jedna strana često
ima na onu drugu.
Naravno da ova generacija Srbije nije toliko zvučna kao neke, ali to ne
znači da je nije dosta kvalitetna, prvenstveno zahvaljujući jako dobroj
posloženosti koja je izuzetno bitna kod reprezentacija. To si i sam
reka.
A iskreno, priča oko gubitničkog mentaliteta hrvatske košarke mi je jedna od glupljih priča.
Kompleks koji neki nameću sami sebi.
Mentalitet je pojedinačna karakteristika i ne vidin način kako se on
može prenijeti sa Ace na Mulu, sa Mule na Vuju, pa preko Gire do Ukića i
Popa. Je, mi smo gubili dosta bitnih utakmice, ali razloge treba
tražiti u nečemu drugome nego u mentalitetu. Dr. Damir je na temi od
nogometne reprezentacije povuka paralelu mentaliteta u košarci i
nogometu, naglašavajući ulogu naših igrača u svojim momčadima. Pa ljudi
moji nije li Gira puca zadnje šuteve u CSKA, nije li Vujo bio jedan od
ključnih igrača Maccabija, nisu li Komazec i Marcelić sami donosili
pobjede svojim momčadima, nije li Pop dobio i prelomio više utakmica sam
nego pola Europe zajedno? Dakle naši su igrači (bili) navikli rješavati
utakmice i iako vjerojatno i prečesto posrnu na kraju to bi više
pripisa kvaliteti protivnika, pogrešnim rotacijama u našoj momčadi di
smo samo u zadnjih par natjecanja ili imali suludu rotaciju, pravi
ringišpil, ili bi minjali igrače ka Jupe pa bi igrali cilu zadnju
četvrtinu... ali i pritisku javnosti koji im često bude otegotna
okolnost u situacijama kada su šanse unutar 10 posto.
Jednostavno mi je glupo naglašavati mentalitet kao manu igračima koji u
klubovima redovito odlučuju utakmice. E sad zašto naše zadnje lopte idu
na Tomiće, Ukiće, Mulaomeroviće, zašto Planinić puca dvi nerezonske
trice sa 8 metara... to je već drugo pitanje. Nekad je situacija da se
mora opaliti sa 8 metara, ali onda barem daj šut onome koji zna pucati.
[uredio Psycho - 11. kolovoza 2011. u 07:31]