Spomenuo je Rocco da smo osvojili 20 medalja u mlađim kategorijama od samostalnosti, a od svih tih igrača nitko nije osvojio niti jednu medalju sa HR u seniorima, da se desetljećima forsiralo akcelerante, a talentirane klince (između ostalih i njega) ponekad forsiralo i na 2 natjecanja tokom jednog ljeta jer je jedino bitno bio rezultat tj. medalja...

Ne, ali sad bez zajebancije ti si bolje upoznat, kako možeš procijeniti da je neki klinjo od 15-16 godina ispunio 90% svog potencijala i nema puno prostora za napredak, a drugi istih godina trenutno malo lošiji nije ni 30% i da će taj trenutno malo lošiji jednog dana biti puno bolji od ovog trenutno malo boljeg? 

možes,naravno...po instinktu,vjerojatno,kako si i sam rekao ..

Ipak, oni koji u "nogama" imaju desetljeća praćenja generacija od 12te do 20te godine mogu na temelju tog opažanja steći neka iskustvena znanja. No, i tada su u problemu jer svaka genetika je drugačija, nikad ne znaš kad će neki gen "okinuti" u 17-18-19 godini i beka pretvoriti u krilo (kao što je npr. bio slučaj sa Hezonjom).

Roko je zato i naglasio krilaticu "u ovom trenutku" (od Zd trenera Zdrilića).

Pratiš, igraš se prognoziranja, nekad pogodiš, nekad ne.

Iako nije izravno ova tema, ali u podcastu je praktički priznao da je Jerak iz Zadra u pitanju (otpisan kao 13-ti iz U16, a stvarno se ubrzano razvija i vrlo je intrigantan potencijal).

Već sam puno puta napisao - ono što Ameri zovu intangibles postaje sastavni dio svakog scout reporta i one više nisu samo bonus, već često presudan faktor između vrhunske karijere i propalog potencijala. Tu je većina naših velikih talenata pala.

U modernoj košarci, gdje su fizikalije i skillset kod većine prospekata na vrhunskoj razini, razliku radi ono što se ne vidi u statistici. Od mentalne otpornosti, košarkaškog IQ-a, radne etike i motora, sposobnosti prilagodbe... Sve su to stavke koje otkrivaju karakter potreban za igranje natjecateljske košarke na najvišem nivou. Za brojne HR talente povijest je pokazala da smo često imali igrače sa vrhunskim potencijalom, ali bi zapeli zbog mentalnog sklopa, nedostatka discipline, lošeg okruženja, nemogućnosti prilagodbe na brži, fizički zahtjevniji sustav gdje se ne igra samo na talent... Danas npr. NBA i Euroliga ekipe troše milijune na psihološka testiranja upravo da bi izbjegli takve rizike.

Slučaj Lovre Gnjidića je školski primjer onoga o čemu pričamo – nesrazmjer između plafon potencijala i onoga što se zapravo događa na terenu kad pritisak poraste. On je tipičan "eye test" igrač: kad ga vidiš s onom visinom, pregledom igre i elegancijom, pomisliš da gledaš minimalno budućeg euroligaškog startera. Na kraju, vraćamo se na ovo što sam gore napisao - bez obzira na vrhunske fundamente, on jednostavno nije karakter koji grize kad je najteže. Njegova pasivnost u napadu već je opjevana, a moderni bekovi moraju biti prijetnja za koš. Gnjidić nikada nije bio spreman preuzeti odgovornost i puno je više ulagao u frizuru negoli npr. u agresivnost ili šut

To se vidjelo odmah u startu, tijelo jeste - ali nažalost glava nije bila spremna.

Inače...koliko je meni poznato u svim ozbiljnim "proizvođačima" igrača, pa čak i u susjedstvu, Megi, ključna stavka za "izabrati" onog u koga ćeš ulagati je psihofizička stabilnost...dakle uz sve pretpostavljene i potrebe motoričke osobine, anrtopometrijske i tehničko predznanje, ključne su psihološke procjene a i sklonost organizma ozljedama bolestima itd  uključuje čak i obiteljske anamneze

Primjećujem da u nekim bolje organiziranim klubovima u Zagrebu treneri imaju generaciju samo jednu sezonu i da im je primarni cilj rezultat,a ne specijalno razvoj igrača. Zbog toga se često forsira fizička dominacija i striktan sistem, a manje kreacija, improvizacija i sloboda u donošenju odluka. Zanima me koji klubovi i koji su to dobri treneri mlađih kategorija (škola košarke, predkadeti) u Zagrebu rade dugoročno, potiču kreativnost i ne guše talent djece?