Pisati ću o utakmicama u kojima su, za sada, igrali svi najbitniji, a tako je bilo i u zadnjoj protiv Švedske.
Šarin je, za sada u prvoj petorki, i to je petorka koja je skoro potpuno obrambeno orijentirana: Ćelić, Stošić i Šarin su svi puno jači obrambeno nego napadački. Sa njima igraju Ukić i Strahija, koji su naši najpotentniji napadači ali, i oni su i izvanredni obrambeni igrači.
Tako da je, u napadu, fokus i gravitacija na glavnoj dvojici a ostala trojica iskorištavaju puno veći raspoloživi prostor (koji nabolji napadači otvaraju) i šutiraju/zabijaju ono što im Luka uredno servira.
Za pojačati napad, s klupe ulaze, prvenstveno, Vlaić i Zlopaša (treći i četvrti naš napadač po kvaliteti), koji se trude, koliko mogu, održati i obrambeni intenzitet,
Obranu drže i rezervni visoki: prvenstveno Blažević pa, borbenošću, i Vidaković. Njih dvojica se u napadu, isto kao ona trojica iz petorke, hrane Lukinim i Vlaićevim loptama.
Rudež je imao problem s ozljedama a inače je rezervni igrač za igru u oba smjera.
Jurić je nedorečen, kako Joto piše, što ne znači da ne može nekoga demolirati u tri/četirI minute, samo i obrana mu šteka. Borščak je kombinacija Rudeža i Jurića, dosta svestranosti a manje sirovog talenta nego Jurić.
I, bez obzira na talent, Roku Ukiću svi moraju raditi u obrani i pomagati jedan drugome. Iskakanja i preuzimanja su na višem nivou nego što ste gledali kod U18 (a to ste hvalili). U napadiu se igra "s glavom" i, ne preskače se igrač u boljoj poziciji, zato što, kao, on nije zvijezda.
Zato svi igrači vole i cijene sve svoje suigrače a svi oni cijene svog trenera. Atmofera je općenito. odlična i zarazna, odatle oni moji epiteti: "oni su sunce i veselje Hrvatske košarke".
[uredio Fabjan - 03. kolovoza 2026. u 19:01]