koliko smo zapravo siromašni zapravo nam najbolje svjedoči situacija u sportu. dičimo se da smo sportska nacija, sportaši su naš ponos, a pravo stanje stvari zapravo je vrlo diskutabilno. ono što vrijedi ili bi tek moglo vrijediti gleda kako što prije pobjeći iz domaćeg sportskog okruženja, pa makar do susjedne slovenije.

teško je shvatiti da su hrvatski treneri lakše ''prodali'' svoje ideje u olimpiji, krki, laškom ili slovanu, nego u ciboni, splitu, zagrebu, zadru... slično je i s igračima. modrić, paravinja, pašalić, gnjidić, baždarić, mance, troha... svojim su dobrim igrama ''zaslužni'' što slovenski klubovi nisu izgubili niti jedno, a hrvatski jesu, i to čak dva mjesta u goodyear ligi. primjer vjerana solde vrlo je indikativan, prošle sezone je ovaj bivši junior cibone igrao slovenski all-star game, da bi potom čitavo ljeto uzalud obilazio hrvatske klubove u potrazi za domaćim angažmanom. antonio žižić nije bio dovoljno talentiran da zadovolji visoke kriterije cibonine, pa će slijedeću sezonu igrati u union olimpiji. bilo bi zanimljivo vidjeti popis ''odbačenih'' hrvatskih igrača, gdje, za koju lovu i s kakvim uspjehom igraju, te to komparirati sa strancima koje uvozimo u hrvatsku košarku...