Banic je jako dobar, što uostalom i znate. Pašalic je prilicno zanimljiv igrač, ponekad ima zaista briljantnih poteza i igra odgovorno i kvalitetno, a ponekad je nevjerojatna trutina. Markota je - Markota!

Uglavnom centri su im osjetno bolji od bekova, koji u pravilu ne mogu slona pogoditi, pogotovo kada ih se stisne.


Ali i bilbao i pogotovo pamesa su itekako pobjedive ekipe. Pamesa je samo sjena proslogodisnje momcadi. Mislim, igraju oni dobro i relativno tečno, a pogotovo pokusavaju obranu igrati ali - nije to to!

Sanse za prolaz su tu, treba samo sad stisnut zube i mozda se prodje.
reko bi da su 50-50 sanse.
Banic im je inace statisticki najbolji igrac.

Ja sam uvijek optimistican kad je HRT u pitanju i njihovi prijenosi bilo cega sto nije iz metropole i nije HNL ili prijenosi lige prvaka   (bez uvrede metropolijanci)
ups, pa zar postoji jos sta na HRT-u osim tog.....
naravno da da

HRT bi MORAO prenositi utakmic(u)e Zadra iz Torina, konacno da neki nas klub u Jevropi ima sansu nesto da uradi, ovo ne bi smjeli propustiti prikazati
Ne kosta ih puno (sumnjam da ce prava za to biti preskupa), uzmu sliku a moze neko i iz studija da komentira

U prošloj sam kolumni, onako malo nervozno i bezobrazno naglasio kako je Hrvatska totalno nekošarkaška nacija, kako je njen tretmen lošiji od objektivnog stanja u kojem se nalazi, te iza te tvrdnje apsolutno stojim.

Sama činjenica da nismo jedna od 217 zemalja koje tjedno imaju pravo na makar jedan prijenos NBA utakmice jest poražavajuća. Isto kao i to što nam je jedini euroligaš primoran, zbog tv-termina, igrati euroligaške utakmice u šest popodne (valjda jedini u Europi) preko radnog dana. Ne znam koliko je televizija svjesna toga, ali puno je ljudi u to vrijeme još na poslu i nije im zgodno picat (markirati) s posla i doći na Cibonu u Draženov dom.

Dalje... Zadar u Eurokupu ne postoji nigdje osim na lokalnoj televiziji. Naši reprezentativni nositelji dolaze gostovati u novoizgrađenu dvoranu koja je uglavnom krcata i koja nudi atmosferu kao malo koja dvorana u Europi, ali ipak je prioritet neka mozaična emisija, repriza filma iz '65 ili, još bolje, reality show.

Chris Paul dobro bi došao Ciboni

Baš se pitam hoće li biti prijenosa s Final Eighta... Možda i hoće, ali sigurno na HRT+, u snimci, popraćeno monotonim komentiranjem košarkaški neobrazovanog reportera. Istog onog lika za kojeg je Chris Paul bio "otkriće Olimpijade, koji bi dobro došao Ciboni", bez obzira što je dva mjeseca ranije imao prosjek 30-plus-13 u playoffu NBA lige.

U takvom odnosu snaga Split i Zagreb osuđeni su na još siromašniji tretman, na možda par utakmicu godišnje na TV-u, protiv objektivno daleko jačeg protivnika, koju će vjerojatno izgubiti i na temelju čega će svi reći da to ne vrijedi ništa, da klubovi ništa ne rade, a igrači stagniraju.

No dobro, dosta o televiziji, u krajnjoj liniji uvijek možeš nabaviti satelitsku pa gledati što te volja – bar ti nitko neće Terrella McIntyrea oslovljavati kao "vražićka", u nedostatku nekog logičnog košarkaškog epiteta.

Što se drugih medija tiče, svi košarkaški zaljubljenici mogu zahvaliti Bogu što postoji ovi site i još par sličnih (da ih sad ne reklamiram, ali oni znaju tko su i hvala im), ali u dnevnim izdanjima tiskanih medija, osim stranica 22 i 23 u SN, teško ćeš naći nešto zanimljivo, još teže nešto afirmativno ili pozitivno.

Naravno, za sve ovo najmanje su krivi sami novinari koji pišu o košarci, više toga ide na dušu ljudima koji uređuju sportske rubrike.

E sad, kad sam sve ovo lijepo napisao, treba se zapitati – ZAŠTO? Zašto košarka, kao objektivno sport broj dva u svijetu, ima kod nas status broja pet ili šest. Koji su potencijalni razlozi za takvu realnost? Ajmo redom.

1. Reprezentacija

Objektivno stanje: Ona je mnogo godina bila glavni razlog. Ljudi su upirali prstom u loše rezultate nacionalne vrste cijelo desetljeće, govorilo se da nam fali jedan veliki rezultat i da će se sve promijeniti, da je repka uzrok svega dobrog ili lošeg i da su direktno za nju posljedično vezane sve loše stvari koje se događaju u košarci.

Hrvatski pogled danas: Ma igrali su dobro do ključne utakmice i onda su zakazali, nema tu kvalitete, Ukić i Planinić samo driblaju, Pop se napucava, Tomasa nema kad triba, centri su nan druga liga, limitirana smo ekipa koja nikad neće ništa napravit. Neću gledat košarku, boli me briga šta je nema na TV, iden se napit i gledat Marsonia – Slavonac!

Pozitivan pogled danas: Ovo ljeto smo ipak bili šesti na svijetu. To nije veliki uspjeh, međutim evidentan je korak naprijed. Imamo mladu ekipu koja ima najbolje godine ispred sebe, jednog od najboljih trenera u Europi, ajmo im probati svi skupa stvoriti jednu pozitivnu podlogu da uzmu medalju u Poljskoj, a istodobno iskoristiti momentum kako bismo vraćali interes javnosti za košarku. Ipak je to sport u kojem smo dobri.

2. Igrači

Objektivno stanje: Uvijek smo imali odlične pojedince svjetske klase, kao Dražena, Tonija i Dina, europske majstore kao Perasa, Komazeca, Mulaomerovića, Prkačina, Giričeka, Vujčića… Tu nikad nije mogao postojati problem jer je igračke kvalitete uvijek bilo. Naši su puleni igrali redom od NBA šampiona, do Euro-prvaka te osvajali sve moguće momčadske i pojedinačne trofeje.

Hrvatski pogled danas: Nemamo više prave klase, sve se srušilo kad je Dražen otiša i nikad to više neće bit to. Sad smo osuđeni na nekakve polovnjake, radne igrače bez talenta i muve bez glave koje neznaju ništa nego se napucavat. Nema ko uzet zadnji balun, nemamo vođu, sve je to tanko, osuđeni smo na prosjek jer smo limitirani i nemamo šta tražit u pravin utakmicama. Niko od naših igrača nije nositelj u svojin klubovima, a doma mladi ne napreduju.

Pozitivan pogled danas: Sigurno da nemamo karizmatičnog vođu i igrača kalibra Petrovića. Isto tako stoji da nemamo Bogom danog talenta poput Kukoča, ali hej! Naši igrači ipak nešto vrijede. Planinić je nakon dva Final Foura prešao u najbolju ekipu u Europi, Pop igra 100 godina na najvišem euro-nivou, Tomas je član Real Madrida, Barać Tau Ceramice, Banić je jedan od deset najkorisnijih igrača u ACB, Lončar MVP ruskog kupa, Vujčić (htjeli-ne htjeli priznati) još uvijek jedan od najboljih centara na Starom kontinentu, a igrat će u Poljskoj. A i taj Ukić nekog đavla valjda vrijedi kad igra u NBA ligi: Svi ti igrači manje-više imaju između 23 i 27 godina što znači da imaju i lijepu perspektivu ispred sebe. Iako više nisu juniori, najbolja košarka još je ispred njih.

3. Klubovi

Objektivno stanje: Iako smo kroz povijest imali puno uspjeha na klupskom nivou, raspadom bivše države ne uspijevamo ponoviti te rezultate. Klubovi nam nastupaju mahom u Jadranskoj ligi koja je u Top 5 europskih liga, a hrvatsko prvenstvo nam je brzopotezno, ali nudi zanimljivu završnicu. Dvorane su slabo popunjene s iznimkom Zadra, euroligaških utakmica Cibone i booma u Splitu, koji se u pravilu dogadja svakih pet godina.

Hrvatski pogled danas: E odi smo tek katastrofa! U Zadru nemaju ništa osim publike, triba sve rastirat, ne proizvode se igrači u klubovima, Cibona će uvik bit prosječna euroligaška ekipa i zato bi bolje bilo dat lovu iz grada rukometašima. Split je smišan s filozofijon da igraju u velikoj dvorani, ne mogu dovest ni 1000 ljudi na Gripe. Ostali klubovi su toliko loši da okrenen program čin vidin da igraju.

Pozitivan pogled danas: Istina, u ovom dijelu ne stojimo sjajno. Međutim, Cibona je ipak konstantna u Euroligi, istom natjecanju o kojem Dinamo može samo sanjati, Zadar je došao do Final Eighta Eurokupa, a zadnji hrvatski klub u nogometnom ekvivalentu kupu UEFA  tako daleko bio je...??? Hajduk '85? Cedevita je klub sa stabilnom financijskom situacijom, na Zagreb uvijek možete računati kao na kvalitetnog rivala, a samo je pitanje dana kad će splitski čudesni bazen opet izbaciti kojeg talentiranog seven-footera.

Meni je čaša napola puna

E sad, koji je pogled ispravan, gledati čašu napola punu ili napola praznu? Ne znam. Svatko tko je navijač i neutralan gledatelj može izabrati svoje stajalište i uvjeriti sebe da je ispravno.

Ali mi, koji živimo od toga, igrači, klubovi, Savez, svi košarkaški mediji i novinari, moramo puhati u isto jedro. Moramo djelovati zajedno i potruditi se da gledatelji gledaju ovaj sport na pozitivan način, nikako na onaj vrlo specifičan, hrvatski.

Dok ne bude tako, košarka će i dalje plivati u prosječnosti, bez obzira što napravila reprezentacija, gdje igrali reprezentativci i koliko uspješni bili klubovi. A košarkaški sladokurci, pardon, sladokusci bit će uskraćeni za (citiram velikana) "radost loptanja pod obručima" u pravoj količini.

Ima dosta istine u ovoj kolumni, ali nekako se nadam , ali ne znam koliko opravdano, da ipak nije sve tako crno.

ovo je neka šala, ili...?

pa nije valjda da je netko to zbilja izvalio na tv-u?