Kolumna Roka Ukića: Logika ili Hrvatska?

Jedini Hrvat u NBA ligi kao gost-kolumnist portala Kosarka.hr prenosi svoja iskustva s NBA parketa na Vaše monitore.
U
prošloj sam kolumni,
onako malo nervozno i bezobrazno naglasio kako je Hrvatska totalno
nekošarkaška nacija, kako je njen tretmen lošiji od objektivnog stanja
u kojem se nalazi, te iza te tvrdnje apsolutno stojim.
Sama
činjenica da nismo jedna od 217 zemalja koje tjedno imaju pravo na
makar jedan prijenos NBA utakmice jest poražavajuća. Isto kao i to što
nam je jedini euroligaš primoran, zbog tv-termina, igrati euroligaške
utakmice u šest popodne (valjda jedini u Europi) preko radnog dana. Ne
znam koliko je televizija svjesna toga, ali puno je ljudi u to vrijeme
još na poslu i nije im zgodno picat (markirati) s posla i doći na
Cibonu u Draženov dom.
Dalje...
Zadar u Eurokupu ne postoji
nigdje osim na lokalnoj televiziji. Naši reprezentativni nositelji
dolaze gostovati u novoizgrađenu dvoranu koja je uglavnom krcata i koja
nudi atmosferu kao malo koja dvorana u Europi, ali ipak je prioritet
neka mozaična emisija, repriza filma iz '65 ili, još bolje, reality show.Chris Paul dobro bi došao CiboniBaš
se pitam hoće li biti prijenosa s Final Eighta... Možda i hoće, ali
sigurno na HRT+, u snimci, popraćeno monotonim komentiranjem košarkaški
neobrazovanog reportera. Istog onog lika za kojeg je
Chris Paul bio
"otkriće Olimpijade, koji bi dobro došao Ciboni", bez obzira što je dva mjeseca ranije imao prosjek 30-plus-13 u playoffu NBA lige.
U
takvom odnosu snaga Split i Zagreb osuđeni su na još siromašniji
tretman, na možda par utakmicu godišnje na TV-u, protiv objektivno
daleko jačeg protivnika, koju će vjerojatno izgubiti i na temelju čega
će svi reći da to ne vrijedi ništa, da klubovi ništa ne rade, a igrači
stagniraju.
No dobro, dosta o televiziji, u krajnjoj liniji uvijek možeš nabaviti satelitsku pa gledati što te volja – bar ti nitko neće
Terrella McIntyrea oslovljavati kao
"vražićka", u nedostatku nekog logičnog košarkaškog epiteta.
Što
se drugih medija tiče, svi košarkaški zaljubljenici mogu zahvaliti Bogu
što postoji ovi site i još par sličnih (da ih sad ne reklamiram, ali
oni znaju tko su i hvala im), ali u dnevnim izdanjima tiskanih medija,
osim stranica 22 i 23 u SN, teško ćeš naći nešto zanimljivo, još teže
nešto afirmativno ili pozitivno.
Naravno, za sve ovo najmanje su
krivi sami novinari koji pišu o košarci, više toga ide na dušu ljudima
koji uređuju sportske rubrike.
E sad, kad sam sve ovo lijepo
napisao, treba se zapitati – ZAŠTO? Zašto košarka, kao objektivno sport
broj dva u svijetu, ima kod nas status broja pet ili šest. Koji su
potencijalni razlozi za takvu realnost? Ajmo redom.
1. ReprezentacijaObjektivno stanje:
Ona je mnogo godina bila glavni razlog. Ljudi su upirali prstom u loše
rezultate nacionalne vrste cijelo desetljeće, govorilo se da nam fali
jedan veliki rezultat i da će se sve promijeniti, da je repka uzrok
svega dobrog ili lošeg i da su direktno za nju posljedično vezane sve
loše stvari koje se događaju u košarci.
Hrvatski pogled danas: Ma igrali su dobro do ključne utakmice i onda su zakazali, nema tu kvalitete,
Ukić i
Planinić samo driblaju,
Pop se napucava,
Tomasa
nema kad triba, centri su nan druga liga, limitirana smo ekipa koja
nikad neće ništa napravit.
Neću gledat košarku, boli me briga šta je
nema na TV, iden se napit i gledat Marsonia – Slavonac!Pozitivan pogled danas:
Ovo ljeto smo ipak bili šesti na svijetu. To nije veliki uspjeh,
međutim evidentan je korak naprijed. Imamo mladu ekipu koja ima
najbolje godine ispred sebe, jednog od najboljih trenera u Europi, ajmo
im probati svi skupa stvoriti jednu pozitivnu podlogu da uzmu medalju u
Poljskoj, a istodobno iskoristiti momentum kako bismo vraćali interes
javnosti za košarku. Ipak je to sport u kojem smo dobri.
2. IgračiObjektivno stanje: Uvijek smo imali odlične pojedince svjetske klase, kao
Dražena,
Tonija i
Dina, europske majstore kao
Perasa,
Komazeca,
Mulaomerovića,
Prkačina,
Giričeka,
Vujčića…
Tu nikad nije mogao postojati problem jer je igračke kvalitete uvijek
bilo. Naši su puleni igrali redom od NBA šampiona, do Euro-prvaka te
osvajali sve moguće momčadske i pojedinačne trofeje.
Hrvatski pogled danas:
Nemamo više prave klase, sve se srušilo kad je Dražen otiša i nikad to
više neće bit to. Sad smo osuđeni na nekakve polovnjake, radne igrače
bez talenta i muve bez glave koje neznaju ništa nego se napucavat. Nema
ko uzet zadnji balun, nemamo vođu, sve je to tanko, osuđeni smo na
prosjek jer smo limitirani i nemamo šta tražit u pravin utakmicama.
Niko od naših igrača nije nositelj u svojin klubovima, a doma mladi ne
napreduju.
Pozitivan pogled danas: Sigurno da nemamo karizmatičnog vođu i igrača kalibra
Petrovića. Isto tako stoji da nemamo Bogom danog talenta poput
Kukoča, ali hej! Naši igrači ipak nešto vrijede.
Planinić je nakon dva Final Foura prešao u najbolju ekipu u Europi,
Pop igra 100 godina na najvišem euro-nivou,
Tomas je član Real Madrida,
Barać Tau Ceramice,
Banić je jedan od deset najkorisnijih igrača u ACB,
Lončar MVP ruskog kupa,
Vujčić (htjeli-ne htjeli priznati) još uvijek jedan od najboljih centara na Starom kontinentu, a igrat će u Poljskoj. A i taj
Ukić nekog
đavla valjda vrijedi kad igra u NBA ligi: Svi ti igrači manje-više
imaju između 23 i 27 godina što znači da imaju i lijepu perspektivu
ispred sebe. Iako više nisu juniori, najbolja košarka još je ispred
njih.
3. KluboviObjektivno stanje:
Iako smo kroz povijest imali puno uspjeha na klupskom nivou, raspadom
bivše države ne uspijevamo ponoviti te rezultate. Klubovi nam nastupaju
mahom u Jadranskoj ligi koja je u Top 5 europskih liga, a hrvatsko
prvenstvo nam je brzopotezno, ali nudi zanimljivu završnicu. Dvorane su
slabo popunjene s iznimkom Zadra, euroligaških utakmica Cibone i booma
u Splitu, koji se u pravilu dogadja svakih pet godina.
Hrvatski pogled danas:
E odi smo tek katastrofa! U Zadru nemaju ništa osim publike, triba sve
rastirat, ne proizvode se igrači u klubovima, Cibona će uvik bit
prosječna euroligaška ekipa i zato bi bolje bilo dat lovu iz grada
rukometašima. Split je smišan s filozofijon da igraju u velikoj
dvorani, ne mogu dovest ni 1000 ljudi na Gripe. Ostali klubovi su
toliko loši da okrenen program čin vidin da igraju.
Pozitivan pogled danas:
Istina, u ovom dijelu ne stojimo sjajno. Međutim, Cibona je ipak
konstantna u Euroligi, istom natjecanju o kojem Dinamo može samo
sanjati, Zadar je došao do Final Eighta Eurokupa, a zadnji hrvatski
klub u nogometnom ekvivalentu kupu UEFA tako daleko bio je...???
Hajduk '85? Cedevita je klub sa stabilnom financijskom situacijom, na
Zagreb uvijek možete računati kao na kvalitetnog rivala, a samo je
pitanje dana kad će splitski čudesni bazen opet izbaciti kojeg
talentiranog
seven-footera.
Meni je čaša napola punaE
sad, koji je pogled ispravan, gledati čašu napola punu ili napola
praznu? Ne znam. Svatko tko je navijač i neutralan gledatelj može
izabrati svoje stajalište i uvjeriti sebe da je ispravno.
Ali
mi, koji živimo od toga, igrači, klubovi, Savez, svi košarkaški mediji
i novinari, moramo puhati u isto jedro. Moramo djelovati zajedno i
potruditi se da gledatelji gledaju ovaj sport na pozitivan način,
nikako na onaj vrlo specifičan, hrvatski.
Dok ne bude tako,
košarka će i dalje plivati u prosječnosti, bez obzira što napravila
reprezentacija, gdje igrali reprezentativci i koliko uspješni bili
klubovi. A košarkaški sladokurci, pardon, sladokusci bit će uskraćeni
za (citiram velikana)
"radost loptanja pod obručima" u pravoj količini.