OD 1945. DO KRAJA ŠEZDESETIH

Nakon završetka drugoga svjetskoga rata interes za sport, a osobito nogomet, bio je u nekadašnjoj Jugoslaviji vrlo velik. Na zasadama starih klubova građanskog porijekla osnivani su novi klubovi (Dinamo, Crvena Zvezda, Partizan i drugi), koji su svojom kakvoćom brzo stali uz bok momčadima koje nisu promjenila svoja stara imena (Hajduk, Sarajevo). Sredinom stoljeća nogometna nadmetanja bila su vrlo uzbudljiva a neizvjesnost o tome koji će klub osvojiti titulu nerijetko se odgađala sve do posljednje utakmice. Tako je bilo i pretposljednjeg dana listopada 1950. kada se u Splitu igrala utakmica "Hajduka" i "Crvene zvezde" koja je odlučivala o naslovu nogometnog prvaka u tadašnjoj Jugoslaviji.


Te godine nogomet je dobio novi zamah popularnosti s obzirom da je u Brazilu odigrano uzbudljivo Svjetsko prvenstvo, obilježeno kvalitetnom igrom, ali i temperamentim navijanjem tamošnje Torcide. Atraktivnom južnjačkom atmosferom na Marakani i drugim brazilskim stadionima osobito je bila impresionirana skupina navijača Hajduka studenata -u Zagrebu. Kako se približavala odsudna utakmica sa velikim rivalom "Crvenom zvezdom" u prvenstvu 1950. njihovo navijačko uzbuđenje sve je više raslo; u međusobnim razgovorima rodila se ideja po ugledu na brazilske navijače stvoriti Torcidu kao skupinu koja će organiziranim bučnim navijanjem nastojati pomoći splitskom timu da se okiti titulom prvaka. Inicijalnu jezgru te skupine činilo je 113 studenata i drugih mladih ljudi većinom Dalmatinaca, ali je među njima bilo i navijača Hajduka i iz drugih krajeva zemlje. U suradnji sa Sveučilišnim komitetom Narodne omladine Zagreba ta skupina organizirala je ekskurziju nekolio tisuća studenata i drugih navijača Hajduka iz tog grada na derbi u Split. Posljednji od nekoliko od nekoliko navijačkih vlakova pristiglih rano ujutro 29. listopada 1950. na splitski kolodvor dočekala je svirka limene glazbe JRM. Grad je bio na nogama, nestrpljivo očekujući početak utakmice. Veća skupina navijača otišla je u samu zoru pred hotel gdje su odsjeli igrači "Crvene zvezde", izazivajući veliku buku sirenama, trubama, zvonima i drugim pomagalima. Zvona su prema iskazima svjedoka, potjecala iz bogomolja, odakle su uzimana "na revers".Sljedećih nekoliko dana objavljeno je, na osobnu intervenciju Milovana đilasa, u beogradskom tisku nekoliko tekstova u kojima je osuđeno ponašanje Torcide i navijača Hajduka u vezi s tom utakmicom. U komentaru "tako ne treba navijati" objavljenom u Borbi 1. studenog 1950. piše kako su "pripadnici ove grupe unosili u navijanje toliko razularenosti, da se ono na momente pretvorilo u nekulturne i nepristojne ispade koji bi mogli ako se odmah u začetku ne spriječe, raspiriti mržnju između klubova". Ti tekstovi izazvali su polemiku u javnosti. Tako je rukovodstvo "Hajduka" u svom priopćenju danom u vezi s tim napadima istaknulo: "Na utakmici u Splitu prvi put je jedna grupa simpatizera hajduka koja se nazvala Torcida organizirano nastupilan sa bodrenjem. To je jedinstven primjer u nas i bio je primljen sa simpatijama i od šireg kruga splitske publike. I mi smo pozdravili ta nastojanja naših prijatelja uvjereni da udruženi simpatizeri mogu više koristiti jednoj momčadi i međusobno se pravilno odgajati". Uprava Hajduka ipak je izrazila stanovitu sumnju u vezi s izborom imena Torcida. Prema iskazu tadašnjeg potpredsjednika Hajduka i sekretara gradskog komiteta KPH Splita Jure Bilića, u to diba svemoćni Milovan đilas pozvao je s tim u vezi Izvršni odbor CK KPH i "tražio da se slučaj ispita".(Reić, 1989). S tom zadaćom osnovana je tročlana partijska komisija. Epilog: Jure Bilić i tadašnji predsjednik Hajduka Ante Jurjević Baja partijski su kažnjeni ukorom i opomenom; kapetan Hajduka Frane Matošić je zbog (uzajamnog) koškanja i udaranja s igračem Zvezde brankom Stankovićem isključen iz Komunističke partije; neki pripadnici Torcide su pritvoreni i protiv njih je pokrenut postupak, itd. A sam Vjenceslav Žuvela je ne samo isključen iz KPJ nego i osuđen i na tri godine zatvora, da bi odlukom Višeg suda kazna bila smanjena na tri mjeseca. Žuvela svjedoči kako je, uz ostalo,bio optužen da je, protiv drugih studenata, na reveru nosio značku Torcide na kojoj je uz "T" stajalo i slovo "H", što je od partijske komisije i organa gonjenja bilo protumačeno kao "Hrvatska Torcida", premda se zapravo radilo o isticanju početnog slova imena kluba za kojeg su on i njegovi prijatelji na toj utakmici organizirano navijali.Naravno, politička osuda Torcide dovela je do obustajanja njezine aktivnosti. Onodobne političke i druge okolnosti nisu pružale povoljne uvjete za uvođenje novih organiziranih oblika navijanja. Ipak sljedećih desetljeća na utakmicama Hajduka često se navijalo upravo po modelu koji je naznačila Torcida, s tom razlikom što niz godina nije bilo moguće formalno uspostavljanje organizacije najvatrenijih navijača. Tijekom pedesetih i šezdesetih godina interes za nogomet dodatno se povećao, između ostalog i zbog ubrzane urbanizacije koja je bitno mijenjala kulturne obrasce. Ponašanje nogometne publike u Splitu i onodobnoj Jugoslaviji bilo je uglavnom spontano i obilježeno reagiranjima na samu igru, te nastojanjima da se bodrenjem pripomogne svojoj momčadi. No prilikom važnijih utakmica na određenim sektorima stadiona okupljale su se manje skupine najbučnijih navijača. Tako je u prvoj polovici šezdesetih u Splitu djelovala skupina navijača koja je svoju privrženost Hajduku iskazivala na poseban način - lansiranjem raketa, paljenjem bengalskih vatri drugih vatrometnih sredstava bacanih često i na sam teren. I navijački izgredi uglavnom su spontano izbijali; osnovni uzrok ekscesnog ponašanja u to vrijeme bila su klupska rivalstva koja su ujedno simbolizirala mjesne i regionalne različitosti. U toj fazi zbivanja na terenu imala su odlučujući utjecaj na navijanje: pozdravljala se i slavila dobra igra i pobjeda vlastite momčadi a izražavalo negodovanje zbivanjima na terenu koji joj ne idu u prilog. U tom je razdoblju rijeđe dolazilo do fizičkog nasilja a od većih incidenata te vrste mogu se izdvojiti dva susreta "Hajduka" I "Sarajeva" u Splitu. Oba puta Sarajlije pobijedile "bijele" sa po 1-0. Prvi slučaj datira od 1. listopada 1961. kada je nakon utakmice napadnut sudac Aleksandar Škorić koji je poništio izjednačujući gol Vidoševića - po mišljenju Splićana neopravdano. Škorić je pretučen u domu a u gledalištu je došlo do vandalskih ispada ("Hajduk" je morao nakon toga tri utakmice odigrati u Šibeniku. Drugi put se incident ogromnih razmjera dogodio 11. rujna 1966. godine kad je masa navijača razočarana porazom "Hajduka" priredila masovnu tučnjavu i kad su demolirali dom, tribine, golove (Splićani su nakon toga selili za jednu utakmicu u Rijeku). Verbalni ekscesi izbijali su relativno često, i to uglavnom u obliku upućivanja uvreda igračima i navijačima suparničke momčadi , te sucu. Već tada se izražavalo navijanje kao zastrašivanje, usmjereno rušenju volje za pobjedom protivničkih igrača i navijača. Do otvorenog uzvikivanja slogana u vezi s nacijom, a pogotovo onih sa šovinističkim porukama dolazilo je iznimno rijetko. Uzroke tome, kako svjedoče stariji ljubitelji nogometa, treba tražiti u tadašnjem vjerovatno prevladavajućem političkom raspoloženju većine građana, ali i u izrazito strogom tretmanu takvih prekršaja od strane organa reda.

SEDAMDESETE GODINE

Početkom 70-ih manja skupina mladih najgorljivijih pristalica Hajduka počinje se kontinuirano okupljati na sredini istočnog stajanja stadiona u Splitu i s tog mjesta predvoditi bodrenje. Premda relativno malobrojni, pripadnici te skupine postupno šire novi moderniji način navijanja. Dok se u prvom razdoblju nije odveć ulagalo na navijačku ikonografiju, mladi navijači tijekom 70-ih uglavnom slijede južnjački način navijanja, specifičan po isticanju velikog broja klupskih zastava i transparenata (čime obilježavaju one dijelove tribina na kojima se skupljaju), velikim povorkama koje pod tim obilježjima marširaju gradom uoči i nakon važnih utakmica, itd. Uz to sve veći broj mladih navijača pokušava slijediti uzor navijača sa sjevera Europe, prije svega Engleza (nošenje navijačkih šalova, pjevanje pjesama, okupljanje u manjim skupinama, forsiranje tučnjava i drugih oblika nasilja, te drugo).
partizan - hajduk, 1971.Tako se uz skandiranja koja su prije prevladavala sve učestalije pjevaju klupske himne i druge navijačke pjesme s tekstovima koje sami smišljaju. Slično drugim skupinama najgorljivijih navijača, pripadnici skupine koja se okuplja na sredini istočnog stajanja "Starog placa" sve redovitije putuju na utakmice svog kluba u drugim gradovima. U drugoj polovici sedamdesetih, članovi jezgre budućih profiliranih navijačkih grupa počinju se sve češće sastajati i u dane kada se ne odigravaju utakmice, stvarajući osnovu novog stila življenja mladih. U Splitu se oni najčešće okupljaju na Rivi i u kavani "Dubrovnik", koja postaje svojevrsni "stožer" ovdašnjih ultraša. Tijekom tih druženja raspredaju se priče o minulim i organiziraju nastupajuća gostovanja, dogovara nabava navijačke opreme, smišljaju pjesme i skandiranja, iniciraju tučnjave i drugi oblici nasilja, i slično. U tom razdoblju do najizrazitijih promjena dolazi u nasilju povodom nogometa. U ekscesima sudjeluje velik broj navijača uglavnom adolescenata, ali i onih starijih. Sukobi između simpatizera različitih klubova djelomično gube spontani karakter u korist, a ne na štetu poluorganiziranog nastojanja ekstremnih navijača da tučnjavama i drugim oblicima nasilja "izravnaju račune". Tako se navijači osvećuju zbog batina koje je neki od njih dobio za vrijeme proteklog navijačkog putovanja, i to na jedan svojevrstan neselektivan način (neselektivna osveta), tj. bilo kojem navijaču momčadi koja gostuje u Splitu , s obzirom da do pravih krivaca uglavnom nije bilo moguće doći. Također iniciranjem ekscesa nastoji se sublimirati poraz svoga kluba: najžešći neredi izbijali su kada bi domaća momčad izgubila, a njezini navijači nakon utakmice masovno krenuli da iskale svoj bijes na simpatizerima gostujuće momčadi. Navijačko nasilje u tom desetljeću ima stanovit polusimbolički karakter, tj. ne ide se "do kraja" - nastoji se prije svega poniziti, a ne teže fizički ozlijediti suparničkog navijača. Do incidenata najčešće dolazi na ulicama i kolodvorima nakon završetka utakmice. No izbijale su tučnjave i na samom stadionu, poput one iznimno žestoke za vrijeme derbija između "Hajduka" i "Crvene Zvezde" u Splitu 1974., kada se nekoliko stotina vojnika, navijača beogradskog tima, sukobilo sa navijačima Hajduka, što je dovelo do većeg broja ozlijeđenih, a još teže posljedice bile su izbjegnute tako da je jedan major tadašnje JNA tek uz prijetnju pištoljem uspio evakuirati vojnike sa stadiona. S tim u vezi treba istaknuti da uz djelomičnu iznimku navijača Dinama pa i Veleža, zbog raširene fame o Splitu kao gradu s iznimno "opasnim" navijačima, civili - simpatizeri drugih timova sve do kraja sedamdesetih nisu u većem broju dolazili u Split, odnosno kolektivno navijali na "Starom placu", dok su s druge strane hajdukovci pratili svoj klub po cijeloj bivšoj Jugoslaviji. Prvi relativno masovniji (oko tisuću partizanovaca) dolazak navijača nekog od beogradskih timova na utakmicu u grad pod Marjanom zbio se 1978. i tada su partizanovci brutalno istučeni tako da u dosta slijedećih godina nikoja beogradska momčad nije u Splitu imala brojnu podršku svojih navijača. I verbalno nasilje u to vrijeme ima ograničen karakter, s obzirom da se kolektivno uzvikivane provokacije uglavnom zadržavaju na vrijeđanjima tipa "TOVARI", "CIGANI", "PURGERI" i sličnima, uz rijetko eksplicitno uzvikivanje političkih parola. Stanovit otklon od tog trenda čine zbivanja u povodu nekih nogometnih susreta u raznim gradovima na samom početku sedamdesetih - razdoblja bremenita međunacionalnim i političkim tenzijama, u prvom redu sukobom hrvatskog "maspoka" i unitarističkih snaga. Primjerice drastičan primjer ekscesnog ponašanja zbio se 23. rujna 1970. u Splitu, nakon prekida utakmice "Hajduk"- "Beograd" pri rezultatu 2:2, izazvana u 52. minuti bacanjem nekog predmeta na suca Pavla Ristića iz Beograda. Susret je registriran sa 3:0 u korist "Beograda", što je izazvalo masovne demonstracije u gradu, isticanje transparenta "NE DAMO REPREZENTATIVCE", "ISTUPIMO IZ LIGE", uzvikivanje političkih slogana (primjerice "HAJDUK-DINAMO, SAVKA-TRIPALO") te bacanje automobila s beogradskim i drugim registracijama iz istočnih krajeva tadašnje Jugoslavije parkiranih na Rivi u more. Do raznih oblika navijačkih ekscesa dolazi između različitih skupina navijača, gotovo bez obzira na nacionalne pripadnosti. Krajem tog razdoblja od pedesetak mladih "hajdukovih" navijača koja je predstavljala hard-core ultraša s istočnog stajanja čini važan korak u profiliranju svoga grupnog indentiteta - osnivaju neformalnu skupinu, Nesvrstane, koje je osnovno obilježje bilo isticanje posebnosti novog navijačkog stila ponašanja. Uz to pripadnici te skupine na rukavima jeans jakni isticali su njezin znak, na kojem su uz slovo "N" i crveno-bijelo-plavu oznaku stajale su riječi "Patria nostra" ("Naša domovina"). Tijekom 1978. i 1979. oni su se sastajali u jednoj prostoriji (nazivali su je "šupom") u užem središtu grada, na zidu koje je bila obješena hrvatska trobojnica. Ipak, osnovni grupni ritual činilo je prisustivanje utakmicama "Hajduka" u Splitu i putovanja na gostovanja. Upravo su pripadnici te skupine najaktivnije sudjelovali u nizu navijačkih incidenata krajem tog desetljeća, od kojih najdrastičnija bila je masovna tučnjava na utakmici "Sarajevo"-"Hajduk" u Sarajevu 19. lipnja 1979., koja je rezultirala velikim brojem ozlijeđenih.

POČETAK I DRUGA POLOVICA OSAMDESETIH

U trećem razdoblju, na ponašanje nogometnih navijača u Splitu i bivšoj Jugoslaviji, uz druge činitelje, dominantno utječe isticanje grupnih različitosti i rivalstva. Jezgre navijačkih skupina u tom razdoblju prerastaju u profilirane i članstvom vrlo brojne navijačke kolektive. Prvu modernu nogometnu navijačku skupinu u bivšoj Jugoslaviji osnivaju upravo mladi Hajdukovi navijači. Godine 1980. dolazi do pokušaja obnavljanja zbog smjene generacija nakratko obustavijene aktivnosti skupine Nesvrstanih. Nekoliko desetaka momaka koji su obnovili tu skupinu (Kule, Vele Baković, Gula, Stipe, Ušo, Trepča i ostali) ubrzo prihvaćaju novo ime "Torcida 1980". Izborom toga imena oni su žeijeli naglasiti poštovanje prema Torcidi iz 1950. i ukupnoj tradiciji navijanja u Splitu, a u vezi s tim objelodaniti kako žele slijediti brazilski, tj. južnjački način navijanja. Uz to, osnivanjem skupine izvan institucionalnih društvenih okvira, oni su jasno iskazali svoje neprihvaćanje ključnih obrazaca, oblika funkcioniranja službenoga društva, koje je nastojalo U svakoj socijalnoj pori (pa tako i u sportu, U prvom redu nogometu) nametnuti hiperor-ganizirane i birokiatizirane odnose, premda se programski zalagalo za samoupravijanje i debirokratizaciju. Na taj su način nastojali, više - manje svjesno, kolektivno izraziti svojevrstan protest zbog svoga društvenoga položaja i ukupne društvene situacije koja je već tada imala obilježje kriznoga stanja. Među dijelom tih navijača taj se protest zasnivao i kao takav izražavao u stanovitom nezadovoljstvu u vezi s nacionalnim slobodama Hrvata i ukupnoga stanja međunacionalnih odnosa u tadašnjoj Jugoslaviji. Opisujući motive za osnivanje Torcide (godina osnutka iz prvotnoga naziva brzo se izgubila iz verbalne uporabe) neki osnivači te skupine ne propuštaju ukazati i na taj aspekt njezina stvaranja. 0 tome govori sljedeća izjava Uše - jednoga od angažiranijih članova vodstva Torcide koji je u vrijeme njenzina osnivanja imao sedamnaest godina: 

"Već na početku mi prvi torcidaši bili smo u politiku uvučeni. Još tada smo nastojali isticati hrvatske simbole i skandirati tada zabranjene parole. Pisali smo i političke grafite, recimo 'SRETAN BOŽIĆ; BRAĆO HRVATI' iii 'SMRT KOMUNIZMU'. Jedan od nas je tada završio i u ćorki zbog tih grafita i tih stvari. Recimo, napisali bi uvečer tako nešto kod Tehničke škole, a ujutro, kad bi išli u školu, vidili bi da je sve izbrisano. Bilo je više grupa koje su pisale te stvari, ali onda nismo znali ko je u tim grupama. Tek posli smo saznali da su sve te grupe od početka bile u Torcidi."

Uz pisanje grafita s porukama koje su tada od strane vlasti etiketirane kao šovinističke, klerikalističke i protudržavne, idejno nedovoljno profilirani politički protest dijela prvih torcidaša se početkom osamdesetih izražavao i njihovim specifičnim kolektivnim oblicima ponašanja na vjerskim svetkovinama, prije svega na Badnjoj večeri, kada je u Splitu gotovo redovito dolazilo do inter-vencija milicije zbog tzv. verbalnih delikata.
dinamo - hajduk, 1984./85.Prvih nekoliko godina pretprošloga desetljeća Torcida je bila tek naj-fanatičnija podgrupa navijačke curve na sjeveru novoga stadiona u Poljudu. No, na svakoj utakmici bio je istaknut transparent "TORCIDA", a grafiti s tim imenom sve su se češće pisali na splitskim zidovima. S vremenom, na sjeveru su se počeli pojavijivati i transparenti pripadnika Torcide iz mjesta kraj Splita ("TORCIDA VRANJIC", "TORCIDA SEGET"), što je svjedočilo o širenju popularnosti te skupine. Izgredi mladih navijača sa sjevernoga stajanja postajali su sve češći i bremenitiji posljedicama. Tako je uoči utakmice "Hajduk" - "Tottenham" održane u Splitu u travnju 1984. jedan navijač na centru igrališta zaklao pijetla - simbol toga lon-donskoga kluba zapravo je tetrijeb, ali se njegovi igrači kolokvijalno nazivaju "pijetlovima" - na što je reagirala UEFA zabranom igranja jedne međunarodne utakmice u Splitu. Za konačno oblikovanje Torcide osobito bitni bili su događaji na utakmici "Hajduk" - "Metz" 1985. u Splitu, kada je više pripadnika milicije, bez pravoga razloga, ušlo na sjever i grubo napalo navijače. U svojim izvještajima i komentarima novinari su pisali o napadu na Torcidu, izjed-načavajći cijeli sjever s torn skupinom; upravo se od tada navijači okupijeni na torn dijeiu stadiona u javnosti doživijavaju kao Torcida. O daljnjem siijedu događaja Ušo govori:

"A onda dolazi 1985. - to je jako bitna godina. Te je godine u Splitu puka đir navijača. Torcida je postala nešto jako bitno, čak bitnije od Hajduka. Naši grafiti su preplavili grad - Torcida je postala pravi đir."

Uzrokovanost tadašnjega narastanja navijačkoga trenda moguće je sagledati i izvan granica nekadašnje Jugoslavije: tragedije koje su se te godine zbile na stadionima u Bruxellesu, Bradfordu i Birming-hamu dovele su do vrhunca interes međunarodne javnosti za feno-men nogometnoga navijaštva. Već u prvoj polovici pretprošloga desetijeća javljaju se bitne promjene u ponašanju tih navijača u usporedbi s njihovim prethodnicima iz sedamdesetih godina. Primjerice, dok su potonji imali izrazito negativan odnos prema drogi i onima koji je konzumiraju, dotle je novi naraštaj navijača u Splitu postupno usvajao afirmativan odnos prema drogiranju. 0 tim bitnim promjenama govori Tomo:

"Nas desetak iz Torcide okupljali smo se pred desetak godina u Domu invalida. Zvali smo ga 'Po noge'. To je bilo najjeftinije misto u gradu za pit pivo. Nisu dozvoljavall vino, pa bi ga mi kupovali u dućanu, sakrivali boce ispod stola i opijali se. Pa bi svašta pivali, vriđali članove Kluba, pravlli nerede. Oni bi zvali mliciju, a mi bi bižali. Tada je droga za nas bila nešto skroz drugo, (čak bi i tukli po Bačvicama i drugim mistima u gradu one s dugom kosom zato što smo mislili da su narkomani. Droga se nama onda gadila, znali smo samo za Torcidu, Hajduka i Hrvatsku. A onda je negdi '81. prvo ušo lipilo. Ja isprva uopće nisam svaća što je to. Stavili bi kesu na giavu, šmrkail bi i imali lude halucinacije. Za par miseci je lipilo ispalo iz đira, a uletile su tablete. (...) I trava je bila nešto skroz dobro, davala nam je štimung bili smo s njom skroz zadovoljni. Prije utakmice bi na Rivi od dilera kupli piz i put Poljuda. Skupili bi se ispred opskrbnog, nas sto-dvista,pušili bi travu, pili bi i pravili pi**anje. Žešće bismo navijali, bili smo puni sebe, niko nan ništa nije moga. Na sve smo bili spremni. Negdi '83. počeli smo sa šitom, to ti je hašiši(...) Tada je bilo neugodno doći u ekipu ako nisi to donija. Imali smo idole u navijanju, starije borce, a oni su svi pušili hašiš. Mi smo ih oponašali a onda smo s vrimenom i mi postall idoli mlađima. Na hors smo prišli negdi 1986.. Milicija nas je potirala iz 'Po noge' i iz 'Dubrovnika' pa smo se prebacili u 'Slavice'. To je bija najgori potez Torcide. Uvečer bi nas tamo bilo trideset-četrdeset stalnih, pili bismo, drogirali se i radili nerede. Ne bismo plaćali, razbijall bismo inventar, i idemo ća doma. Onda te ujutro budi milicija."

Sredinom osamdesetih u bivšoj Jugoslaviji intenzivira se proces osnivanja najbrojnijih navijačkih skupina velikih klubova. Suparništva između tih skupina bitno utječu na razlčite oblike navijačkoga ponašanja; tijekom druge polovice osamdesetih usporedno s nogometnom ligom odvija se i takmičenje raznih navijačkih skupina, pripadnici kojih ne biraju sredstva u svom nastojanju da dokažu kako je upravo njihova najbolja, "najjača", "najluđa" i slično. Osobitu pozornost poklanjaju derbijima na domaćem terenu, s obzirom da pretrpljene batine od strane go-stujućih navijača doživljavaju kao najveću sramotu. Neka zanimljiva obilježja ponašanja pripadnika Torcide u dane odigravanja važnih utakmica otkriva Ićo, koji se diči sa čak 120 gostovanja:

"Nas petnaestak bi se rano skupili u gradu i tražili bi zvezdaše. Cilo jutro bi patrolirali po gradu i legitimrlil ljude. Oni bi se skrivali, bojali su se, pa nisu pokazivall šalove. Ali bi mi gledali po odjeći i obuči jer pretežno nisu dolazili oni iz Beograda, već iz Knina i Bosne. Kako bi ti reka..., čobanski se oblače, razumiš. Takvoga bi ja iz aviona snimija da je zvezdaš i odmah ih ubereš da nisu iz Splita, legitimiraš okružiš ih, i onda udri"

Kao najveća navijačka kušnja kroz koju se u najvećoj mjeri potvrđuje snaga skupine, tretiraju se gostovanja. Navijačkim izgredima osobito su obilovala putovanja pripadnika Torcide u Beograd, što oslikava sljedeći dijalog četvorice starijih uglednih torcidaša vođen u veljači 1990.:

Prle:"Navijači 'Hajduka' su i prije desetak godina dolazili u većem broju u Beograd. Ako si gleda flim 'Warriors' - eto takav je bija nas dan u Beogradu. To su se birall ljudi koji će ić u Beograd." 
Stipe: "Nije onda moga ić neki mulac od deset godina. Nismo mu mi dali" 
Prle: "Kad bi onda došli u Beograd, odma bi se potukli s navijačima 'Zvezde' na stanici. Kad bi to prošl onda bi išli dalje." 
Ušo: 'Mi prolazimo kroz Beograd i tučemo se. Rat traje cili dan. Jedanput smo došli u sukob s većom grupom. Njih je bilo oko dvi ijade, a nas je bilo dvista. Ispalili smo dvi-tri rakete na njih i oni su se razbižali. Ovdje prisutan je to ispalija." 
Bosna:"Nije bitno ko." (Smije se.) 
Ušo: "Oni su letili na sve strane. I zasuli smo ih bocama. Od raketa se zadimilo pola grada. Te godine ni jedan navijač 'Zvezde' nije doša u Split."

U svim navijačkim aktivnostima, kako u pružanju podrške svojoj momčadi, tako i u iniciranju što grubljih incidenata, imaju se "pred očima" rivalske skupine i navijači drugih momčadi u cjelini, koje pošto-poto treba nadvladati i dokaze svoje premoći dati na uvid javnosti. U krugovima ultraša najviše se cijene upravo oni dokazi predočeni drastičnim incidentima. članovi Torcide svojim najvećim podvigom iz tog vremena drže grube izgrede u Rijeci u prosincu 1988. Tada je skupina pripadnika Armade bacila nekoliko ben-galskih vatri na dio istočne tribine, gdje je bilo okupijeno oko dvije tisuće torcidaša. Odgovor je bio više nego žestok: nekoliko stotina pripadnika Torcide, očito pod utjecajem alkohola i droge, porušilo je naletima tijela ogradu i šakama se obračunalo sa suparničkom skupinom na njezinu dijelu tribina. Deblji kraj izvukli su i milicajci koji su pokušali uredovati na samoj tribini, tako da je njih nekoliko ozlijeđeno, a jedan je milicijski pas čak izgrižen. U dvoboju raketama koji je potom uslijedio ozbiljnije su ozlijeđeni jedan fotoreporter i jedan gledatelj sa zapadne tribine. Utakinica se ipak nastavila, ali u posve neregularnim uvjetima. S obzirom da su torcidaši neprestano upadali kroz nečuvanu razbijenu ogradu na teren. Nakon zavšetka susreta pripadnici Torcide su izazvali niz ekscesa u gradu, od tučnjava do razbijanja automobila, stakala na zgradama i slično. Riječka milicija nekako se ipak uspjela konsolidirati, pa je navečer privedeno nekoliko stotina članova Torcide nad kojima je te noći, kako sami svjedoče, bila provedena prava tortura. Uz dotad dominantan južnjački, po ugledu na Engleze, uvode se u nekadašnjoj Jugoslaviji u sve većoj mjeri i elementi sjevernjačkoga načina navijanja. Tragična zbivanja na stadionu "Heysel" u Bruxel-lesu 29. svibnja 1985., kada je uoči finala Kupa europskih prvaka između "Juventusa" i "Liverpoola" u nesreći izazvanoj nasiljem engleskih huligana poginulo 39 Talijana, bitno su utjecala na navijače u bivšoj Jugoslaviji. Samo naoko paradoksalno, engleski navijači na temelju toga zado-bivaju novi ugled, pa su se na ulicama naših gradova počeli ispisivati grafiti "Heysel" i slični, a na tribinama iza vratnica sve više isticati zastave Velike Britanije i šalovi engleskih navijača. Slijedom tih događaja, a i zbog niza drugih okolnosti, sredinom osamdesetih simbolički karakter navijačkih sukoba manje je prisutan nego prije, a nasilje u vezi s nogometom postaje sve bremenitije najtežim poslje-dicama. Povećava se broj navijača koji su spremni izazvati drastične izgrede, o čemu govori aktiviranje suzavca od strane nekih članova Torcide na utakmici "Hajduk" - "OFM" 5. studenoga 1987. u Splitu, što je izazvalo veliku paniku na stadionu i na sreću - stadion nije bio dupkom pun - prošlo bez ljudskih žrtava. Zbog tog incidenta, koji je odjeknuo cijelim svijetom, "Hajduk" je kažnjen dvogodišnjom zabranom igranja utakmica u organizaciji UEFA-e na domaćem terenu. Zbivanja u vezi s tom utakmicom osobito su indikativna za sagledavanje fenomena ekstremnoga navijanja, s obzirom da je uoči njezina održavanja u Splitu i Dalmaciji stvorena atmosfera da "Haj-duk" "mora" pobijediti, iako je prednost Francuza iz prve utakinice bila vrlo visoka; navijačke strasti potencirali su na sastanku Torcide uoči toga susreta i neki članovi uprave, a egzaltirani torcidaši čak su uspjeli izvjesiti zastavu "Hajduka" na zvonik katedrale Sv. Duje.
rijeka - hajduk, 1986./87. (beograd)Osim tada dominantnoga grupnog suparništva, na navijačke nerede u bivšoj Jugoslaviji u sve većoj mjeri počinju utjecati međunacional-ni i politički animoziteti. Važno je istaknuti da su ti animoziteti narasli na tlu duboke gospodarske i svekolike društvene krize koja je, kako je pretprošlo desetljeće odmicalo, sve više utjecala na ukupan rast političkih tenzija. Dio članova navijačkih skupina poduzima nerede motivirani šovinizmom, što je izazvalo oštra reagiranja u medijirna i političkim forumima. Takva reagiranja postizala su suprotan učinak od željenoga, s obzirom na evidentno nastojanje pripadnika navijačkih plemena da provociranjem javnosti učine sebe što vidijivijima. Zoran primjer za to je politička afera u vezi s bacanjem nekoliko vojnih pitomaca u more na splitskoj Rivi nakon utakmice "Hajduka" i "Zvezde" 1985. godine. Kako se taj incident zbio, opisuje jedan od protagonista koji je tada imao dvadeset godina:

"Posli utakmice koju je 'Hajduk' izgubija nas tridesetak smo skroz popizdili, išli smo prema Rivi i pravili kaos po Varošu, kamenovali auta skoro svih registracija koje nisu iz Splita. Na Rivi je već bila ogromna grupa naše ekipe, tu je bilo vike, dernjave... Ja sam odma zna šta je, sigumo neka grupa zvezdaša, biće pitomci. I vidim pitomce već u moru - bacila ih rulja. Valjda su bill pretučeni prije, pali na pod, bižali prema moru jer nisu imall di. čuo sam od ekipe da su dvojica od njih četvorice sami skočili u more. Dva su, fala Bogu, bill grnuti. Rulja ih je kamenovala, nije im dala da izađu, a unutra hiadno, kraj listopada. I normalno, onda smo tim Ciganima govorill: 'Izađite van nećemo vas više. Pa bi mu da ruku, a kad bi on povuka udrija bi ga nogom. I tako smo to radili dva-tri puta. Gužva je trajala desetak minuta. Mene je vukla jedna žeenska koju sam zna: 'Makni se odavde, teška je frka. 'Jer bilo je pretučenih i na Matejuški. Pustija sam da me ta ženska odvuče. Jer, ja sam svoj posal napravija, ka navijač i pripadnik Torcide. I ja sam bija superzadovoljan. Bija sam mortus pijan, zato nisan u toj gužvi vidija da dolazi drot. Viče: 'Ti si!', trk prema meni i uvati me. Samo je mene pokupija. I voze me u Prvu stanicu milicije, ja ništa unutra ne vidim, ali pratim čoše: 'Prima; Općina. Stane marica, otvaraju vrata. Valjda su se mimoišli, marica i vojna kampanjola, i šta je bilo, dovode mi tri mokra pitomca. Ja sidim, a drotovi pokazuju na mene i pitaju: 'Je li on?'. Pitomci odgovaraju da je, a nemoguće je u tom mraku sinjat facu... U stanici me zapišu i puste doma. A ja odem u 'Dubrovnika; opet na Rivu, s ekipom popričat i popit dvi-tri pive. I onda, u četri ujutro, ja doma spavam, a udbaši tuku na vrata. Kupe me, tlače me tri dana u stanici. Toje bila frka, cila Juga je o tome brujala. Toliko je napisano o tome da to nije istina, političari su srali na tone. Nisu nas puno maltretirali fizički ali jesu psihički, po više sati uza zid te drži na nogama, ne smiš sist, ....... Jedan Crnogorac mi je stavija pljucu u usta, samo da drukam. Ja nisam tija. A posli bi me kupovali 'Mariborom'. Žalosno ! Od cile te frke ispalo je da smo nas petorica krivi i osuđeni smo. Javnost je bila zadovoljna. Onda smo se mi žalili zbog tog člana 54- napad na Qružane snage SFRJ, maksimalna kazna do deset godina. Ustvari, mi smo napali na navijače 'Zvezde"; a samo smo pretpostavljali da su pitomci. Moj motiv je bio navijački, jer smo sedam dana pnje toga imali gadnu frku u Beogradu, neki naši su dobili teške batine. I tako sam iša u zatvor. Sve skupa sam odleža u ćorki dvi ipo godine, i to sve zbog tuča na utakmicama."

Sredinom osamdesetih postaje vidljiva nacionalna homogenizacija navijačkih grupa iz istih republika, osobito u suradnji između Torcide i BBB. Tako je primjerice dio pripadnika Torcide često putovao na važne utakmice "Dinama" u Zagrebu i na strani, prije svega one koje je taj tim igrao sa "Zvezdom" i "Partizanom", pokušavajći na taj način ojačati svoju "bratsku" skupinu u mogućim sukobima sa zajedničkim "neprijateljima".
hajduk - partizan, 1990./91.U tom razdoblju organi reda sustavnije se nego prije bave izgredima navijača, koji se sve više tumače kao vrhunska prijetnja među-nacionalnim i drugim političkim odnosima u društvu, ali još i više stabilnosti samoga režima. Viđenije torcidaše često pozivaju na "informativne razgovore". Jedna od nezaobilaznih tema tih saslušanja bilo je i samo ime skupine, s obzirom da je milicija smatrala kako riječ "Torcida" zapravo znači izvedenicu iz sintagme "teroristička organizacija". U rano jutro neposredno uoči derbija s beogradskim klubovima njima su često kucali supovci na vrata i zadržavali ih u pritvoru tako da ne bi mogli prisustvovati utakimici. Nadalje, već pri dolasku na željezničku ili autobusnu postaju u mnogim gradovima navijači gostujuće momčadi jakim se snagama milicije izoliraju, kako bi se onemogućio bilo kakav dodir između njih i domaćih navijača. Zbog takvoga milicijskoga nadzora sve veće značenje dobija verbalno nasilje, prije svega ono obilježeno vrijeđanjem nacionalnih osjećaja suparničkih navijača, ali i drugih sudionika u nogometnoj priredbi.

OD OSAMOSTALJENJA HRVATSKE DO DANAS

Nakon 90-e i srpske agresije na Hrvatsku mnogo pripadnika Torcide priključuje se obrani svoje domovine te ide na prve crte bojišta.
Krajem 90-ih i u 2000. godini nakon 5 godina bez trojefa u Torcidi se ponovo oslobađa bijes te slijede novi veliki incidenti kao što su prekid protiv Šibenika i prekid protiv Dinama te u oba slučaja velika tuča sa policijom i specijalnim snagama... Torcida je zadržala ime iz svoje prošlosti tako da i danas po Splitu na dan utakmice ne šeću navijači drugih klubova...

Ova kratka povijest Torcide je većim dijelom prepisana iz knjige "Torcida-pogled iznutra" uglednog sociologa i bivšeg aktivnog torcidaša Dražena Lalića.P.S. Za kompletniju sliku o Torcidi i događajima iz njene povijesti pogledajte u link 'novine'.
Nakon što je Hrvatska postala samostalna Torcida ne želi izazivati nikakve incidente koji bi mogli naškoditi Hajduku te u tom razdoblju Hajduk postiže ponajbolje uspjehe u povijesti - osvaja većinu trofeja u Hrvatskoj a u Europi dolazi među 8 najboljih klubova što je do danas najbolji uspjeh nekog našeg kluba od osamostaljenja te uspostave hrvatske lige.

BBB

BAD BLUE BOYS

ZAGREB

Početak navijanja za nogometni klub Dinamo Zagreb seže još u daleke šezdesete godine prošlog stoljeća. Iako tada neorganizirani, te generacije navijača postavile su temelje navijačkog pokreta u Zagrebu. Iz tih najranijih dana Dinamovih navijača ne možemo a da ne spomenemo najveći uspjeh kluba, kada je 1967. godine u Kupu velesajamskih gradova, današnji Kup UEFA, u finalnoj utakmici savladan Leeds United. Najodaniji navijači Dinama, naravno prisustvovali su gostovanju u Engleskoj, a na povratku u Zagreb, bio je priređen zaista veličanstven doček, kojeg oni stariji kroničari još i dan danas znaju prepričavati. Iz tog vremena posebno interesantne su bile utakmice sa klubovima iz Srbije, prvenstveno C. Zvezdom i Partizanom gdje su navijači zdušno bodrili svoj klub, ali i jasno dali do znanja da Hrvatska ipak znatno više naginja zapadu od istočnih susjeda. Beogradske klubove dočekivalo se "na nož", a iz tih vremena pamte se i neke tučnjave sa mrskim neprijateljima.

DINAMOVCI

S promjenom kontura stadiona, te samom formom navijača, oni najžešći, koje TV komentatori najčešće prozivaju najvatrenijima, dobivaju svoje na sjevernom stajanju. Mnoge tadašnje fanove to nije moglo zadovoljiti, pa sredinom sedamdesetih često ih možemo vidjeti i na istočnoj tribini, koju za vrijeme derbija dijele s navijačima Hajduka. Period na prijelazu iz sedamdesetih u osamdesete karakterističan je po sjajnim rezultatima Dinama, tako da ovaj klub prati mnoštvo navijača na gostujućim utakmicama, a stadion u Maksimiru nerijetko je ispunjen do posljednjeg mjesta. Glavni navijački rekviziti uz šalove i kape, su zastave na štapovima, koje još nisu bile zabranjene. Podsjetimo, zabrana unošenja zastava na štapovima dešava se neposredno nakon tragedije na stadionu Heysel¸1985. godine. Poslije punih 24 godina apstinencije, Dinamo 1982. osvaja prvenstvo. Te sezone Dinamo je bio praktički nepobjediv, izrazito nadmoćan nad ostalim rivalima. Publika i navijači naprosto su živjeli sa Dinamom i za Dinamo. Primjera radi na posljednjoj utakmici te sezone protiv Budućnosti, u Maksimiru se okupilo impozantnih 50.000 gledatelja. Te 1982. godine Dinamo je imao i rekordnih 45.000 članova, a cijela ta šampionska godina odrazila se i na navijače, tako da se te sezone bilježi i postavljanje prvog velikog, pravog navijačkog transparenta "VOLIM TE MAMA, AL NE VIŠE OD DINAMA". Nakon toga sve je išlo nekim svojim tokom, a blizina Italije i fanatični Englezi ostavili su i traga na Dinamovcima. Želja za organiziranim odlaskom na utakmice i isto takvim navijanjem, vrlo brzo urodila je plodom.

BAD BLUE BOYS-I

Utakmica u Splitu 1986. godine sa starim rivalom Hajdukom označila je početak današnjih BBB, kakve ih poznajemo. Prema uzoru na već spomenute Talijanske i Engleske navijačke grupe i Dinamovci su tako željeli imati svoj naziv. Predloženo je bilo BAD BLUE BOYS i na opće oduševljenje prihvaćeno i kod onih drugih navijača Dinama koji nisu prisustvovali gostovanju. Iz dana u dan, iz utakmice u utakmicu članova je bilo sve više, a naravno raste rejting onima sa većim brojem putovanja. Dolazi i do svijesti o vlastitoj promociji tako se rade novi transparenti, sve češće se pale baklje, a i incidenti postaju sve češći. Nasilje se prihvaća kao zaštita grada, a i sami istom mjerom bivaju dočekivani u svim krajevima bivše države. Nacionalni naboj je posebno prisutan u utakmicama sa omraženim istočnim susjedima ,pritom se na tim utakmicama u navijanju za Dinamo i Hrvatsku pridružuje i cijeli stadion.Općeprihvaćeno je mišljenje da su BBB su tih godina pokrenuli naciju i utrli put buđenja hrvatskog naroda iz komunističkih pandži bivše države Jugoslavije.

Krajem osamdesetih sa sjeverne tribine, BBB se premještaju na istočno stajanje, a glavna svrha te promjene bila je blizina terena i želja da ih se što bolje čuje. Vrlo brzo postaju prepoznatljivi sa "navijačkim uniformama" spitfire jaknama, brojnim gostovanjima i sklonostima pravljenju nereda. Među starijim pripadnicima još i danas se vole prepričavati legendarne tuče u Beogradu, Novom Sadu, Rijeci, Splitu, Banja Luci, Ljubljani. BBB se i prvi suprotstavljaju tadašnjoj miliciji 1987. godine, kada u trajnom vlasništvu navijača ostaje i par zaplijenjenih pendreka, te jedan pištolj. Nakon tog obračuna, mediji Bad Blue Boyse proglašavaju najmilitantnijom skupinom, a kao dokaz i potvrdu svoje grupne snage je i objavljivanje svojevrsne 1988. godine u talijanskom SuperTifu, gdje su BBB proglašeni trećim navijačima u Europi po huliganskoj žestini, odmah iza navijača Liverpoola i Chelsea. Sklonost ka neredima postao je uobičajen i sve prisutan među navijačima Dinama. Ovo razdoblje obilježilo je i pojavom sve ljepših transparenata, baklje i dimne kutije postaju prisutne na svakoj utakmici, a pošto je bivša država pucala po šavovima dolazi do sve većeg nacionalnog naboja, zagovara se Hrvatska liga.

DAN D - 13.05.1990.

Taj datum zauvijek će ostati upisan u povijesti Bad Blue Boysa, Dinama, ali i Hrvatske države. Tog dana se na Maksimirskom stadionu trebala odigrati prvenstvena utakmica između Dinama i C. Zvezde. Utakmica koja je oduvijek privlačila posebno velik broj gledatelja, jer to nije bio samo obični susret nego i mnogo više od toga. Dugo osporavani BBB, stali su na branik grada, domovine, a mnogi danas taj datum uvrštavaju kao početak borbe za neovisnost Hrvatske. U Zagrebu se tog dana vodio pravi rovovski rat. Prema smišljenom i unaprijed planiranom scenariju, navijači C.Zvezde započeli su sa lomljavom i razbijanjem stolica na južnoj tribini, što je alarmiralo jurišne odrede BBB. Srpski milicajci zaštićeni kacigama i štitovima sve su to mirno promatrali, naravno kad su te iste nerede započeli njihovi sunarodnjaci. Palica su se primili tek kada su BBB krenuli u osvajanje terena i proboj prema južnoj tribini. Dinamovci su osvajali dio po dio terena, a zatim je uslijedilo povlačenje i iznova napad. Krvi i ranjenih je bilo na obje zaračene strane. Suzavcima i vodenim topovima milicija je tjerala navijače van kruga stadiona. U tim trenucima općeg kaosa tadašnji kapetan Dinama Zvonimir Boban, kako bi zaštitio jednog navijača kojeg je izrazito brutalno udarao milicajac, skočio je na njega i- nokautirao ga. U Bobanovu skoku bilo je i mnogo simbolike, bio je to skok i otpor nasilju, nepravdi, i najava skorog raspada bivše države u kojoj su Hrvati bili građani drugog reda. Bitka je trajala nekoliko sati, a izvan stadiona i do kasno u noć. Sve svjetske novinske agencije ubrzo su javljale o velikim neredima u Hrvatskoj metropoli, spominjalo se da ima i mrtvih. Bio je to dan koji se pamti i koji se nikada neće zaboraviti.

IZBORENA HR. LIGA - ODUZETO IME KLUBA

Nakon utakmice sa Zvezdom ništa više nije bilo kao prije. U Hrvatskoj je došlo do smjene vlasti, komunisti su protjerani sa svojih položaja, a svi oni milicajci koji su se utaborili na svojim mjestima odstranjeni su upravo zaslugom BBB. Iste godine najvjerniji navijači plavih sele se na južnu tribinu, a Fan Club, koji je počeo sa radom samo nekih mjesec dana ranije organizira i proslavu prvih pet godina postojanja BBB. Utakmica sa Partizanom odigrala se bez incidenata, prvenstveno zbog nedolaska beogradskih navijača, koji se nisu usudili doći u Zagreb, ali isto tako i sa do tada neviđenim pirotehničkim spektaklom. Baklje, dimne i veliki vatromet obilježio je proslavu godišnjice, ali i nagovijestio definitivni raspad tadašnje Jugoslavije. Rat kojeg je izazvala agresorska Srbija, odvodi veliki broj BBB-a na prve linije fronte diljem Hrvatske, gdje nemali broj polaže svoje živote. U tim ratnim vremenima, odnosno 1991. godine, politički nepromišljenim činom klubu iz Zagreba se mijenja ime, prvotno u Hašk Građanski, a dvije godine kasnije u Croatia. Sa tom promjenom imena kluba, protivnom volji navijača, BBB tako postaju jedini navijači na svijetu koji navijaju za klub koji službeno ne postoji. Oni koji su naredili promjenu imena kluba nisu računali da će navijači ostati vjerni Dinamu. Cijela stvar sa promjenom imena kluba otišla je predaleko i sam državni vrh se umiješao oko "slučaja Dinamo", pa tako BBB opet postaju državnim neprijateljem, baš kako su ih proglašavali i za vrijeme Jugoslavije.

DEVET GODINA BORBE

Godine koje su uslijedile, bile su obilježene mnogim neredima i sukobima sa policijom, protivničkim navijačima, prvenstveno Torcidom, te stalnim nadzorom i pritiskom na uže jezgro grupe. Pa ipak, koliko god ih vlast proganjala i navijače prozivala asocijalnim tipovima, efekt je bio upravo suprotan od onoga kojeg su htjeli. Svakim danom članstvo je raslo i odolijevalo svim nepravdama, a vlast se uvjerila da su navijači znatno tvrđi nego što su mislili. Devet dugih godina, BBB su se borili za povratkom Dinama, od raznih peticija, protestnog paljenja svečane lože na Maksimirskom stadionu, do građanskog neposluha u vidu nošenja Dinamovih obilježja koji se nikako nisu sviđali onima koji su ime i promijenili. Duga i po mnogočemu nepravedna borba urodila je plodom i nakon devet godina, BBB ponovno vračaju ime svome klubu. Umjesto da ih sve nepravde, represija i promjena imena kluba protjeraju sa stadiona i ugase kao grupu, efekt je bio upravo suprotan. BBB nakon svega izlaze jači, brojniji, organiziraniji, odlučniji i bolji no ikad prije u svojoj dugoj povijesti.

Što reći za kraj kad su u pitanju BBB. Grupa koja je imala trnovit put prema svojem uspjehu i proboju na Europsku scenu vodećih. Svakako jedna od specifičnih i zbog svoje borbe za povratkom imena kluba, u koju su se aktivno pridružile mnoge poznate osobe iz javnog života, glazbenici koji su snimili navijačku himnu: "Dinamo ja volim", koja postaje zaštitni znak grupe i udarna pjesma na utakmicama, svoj doprinos dali su i glumci koji su napravili kazališnu predstavu "Dobro došli u plavi pakao", koliko smo upoznati radi se o jedinstvenoj kazališnoj predstavi posvećenoj isključivo navijačima, podiže se i spomenik u krugu stadiona za sve poginule BBB u domovinskom ratu, pišu se knjige: "Prvih deset godina BBB", te "Krvavo plavo", a snimljen je i dokumentarni film jednostavnog naslova BBB, koji je nagrađen i na nekim filmskim festivalima. BBB upoznaje i Europa sa masovnim gostovanjima od onog prvog u svojoj povijesti 1990. godine u Bergamu i utakmice protiv Atalante, nakon kojeg su slijedili Graz, Frankfurt, Gopingen, Barcelona, Milano, Auxerre, Zurich, Madrid, Newcastle, Manchester, Porto, Parma, Glasgow, Amsterdam, London..., a demonstraciju svoje snage rezultiraju u vidu nekoliko zaplijenjenih transparenata (Atalanta, Auxerre, Feynord, Milan, Olimpique...). Od 2001. godine navijači ponovno bivaju ujedinjeni u jedno kao službena organizacija, tako sa otvorenjem Udruge Navijača Dinama, kao svojevrsnog četvrtog fan cluba dolazi do ponovnog zamaha i napretka u kompletnoj organizaciji BBB-a. Od 2002. godine BBB, prvi u Hrvatskoj pokreću fanzin koji je isključivo posvećen samo njima. Fanzin BBB AJMO PLAVI tako vremenom postaje sve čitaniji časopis kojeg čitaju svi oni kojima Dinamo imalo znači u životu. Uz tekstove, u svakom broju objavljuje se mnoštvo fotografija bakljada, koreografija, nereda, gostovanja...

BBB svakako slove za jednu od najorganiziranijih grupa, a ljubav prema svojem klubu znaju zaključiti riječima: Dinamo - to je ponos, nešto više od ljubavi, to je naprosto život. Ideš u školu, možeš je završit ili ne, radiš u firmi, možeš je promijenit, mijenjaš cure, mijenjaš cugu, mijenjaš aute, život mijenjaš - ali Dinamo ostaje Dinamo!

KOHORTA

POVIJEST KOHORTE

Nakon sto je NK OSIJEK izborio prvoligaški status u bivšoj drzavi Gradski vrt je bivao sve puniji i polagano je stasala skupina najbučnijih navijača.
Od 1972. do 1978. godine navijačka skupina djeluje kao ŠOKCI,  od 1986. (na uzoru po tada najstariju i najpozantiju  navijačku skupinu Torcidu) pod imenom  OSIJEK TORCIDA, a 1988. dogovorilo se da se uzme neko jedinstveno ime, izbor je pao na KOHORTA. Pojam "Kohorta" dolazi od latinske riječi cohors koja ima dva objašnjenja. Prema prvom bila je to osnovna pješadijska taktička jedinica Rimske vojske - deseti dio legije. U vrijeme rimskih careva cohors je brojio 400 do 600 ljudi i bio je stacioniran u gradu. Druga verzija Kohortu predstavlja kao vrlo čvrstu, povezanu skupinu ljudi.    
                                                                              
Prvo nogometno ludilo Osječane je protreslo sedamdesetih godina. Kvalifikacijska groznica u gradu na Dravi vladala je u doba drugoligaškog "haračenja" Lukačevića, Čordaša i Grnje, kada se za Gradski vrt morala gotovo danima unaprijed rezervirati i ona najlošija ulaznica, a kako bi se uživo vidjelo kako bećari svima trpaju po pet-šest komada. Isto se tako i kolektivno plakalo i prešutno su objavljivani pravi gradski dani žalosti kada se tragično, nespretno i nezasluženo ispadalo iz prvoligaških kvalifikacija. Posebno se, dakako, pamte one već legendarne sa Zagrebom 1973. godine kada je u uzvratnom susretu u Maksimiru i postavljen još danas važeći rekord najvećeg hrvatskog stadiona. Više od šezdeset tisuća ljudi pratilo je dramatični rasplet nakon neodlučenih 2:2 i rulete penala koja je odvela zagrebaše u Prvu ligu, a po upornom srpanjskom zagrebačkom pljusku te večeri je plakalo i više od trideset tisuća osječkih navijača koji su se tužnom karavanom vraćali u svoju Slavoniju
Potkraj sedamdesetih, zapravo točno 6. svibnja 1979. zapamćena je najveća blamaža koja je tada na dugo vrijeme, ako ne i trajno udaljila navijače iz Gradskog vrta. Također već čuvena, ali po lošem, bila je tadašnja prozirna namještaljka Osijek - Crvena Zvezda (2:2), Zvezdin izjednačujući pogodak već nakon isteka vremena iz nepostojećeg jedanaesterca. Opća blamaža koju je isceniralo klupsko rukovodstvo, a koje je bilo preslikano gradsko političko, dakle (veliko)srpsko, a prisilno nametnuto igračima. Ali, nikako nije sjelo navijačima od kojih su se mnogi tada i trajno ohladili od dolazaka na osječki stadion. A bili su taman dobili svog prvoligaša i svog mezimca.

"Početkom osamdesetih, kao i svuda na ovim prostorima, začeto je organizirano navijanje ljubitelja nogometa. Prethodno smo se nazivali Šokci - Slavonci. Stariji navijači su se razišli nakon blamaže sa Zvezdom, a mlade snage su se organizirale po uzoru na ipak najjaču i tradicijom najbogatiju splitsku Torcidu, pa smo se i mi nekako spontano isprva prozvali Osijek Torcida. Tijekom 1988. godine sazrela je i svijest o nužnoj originalnosti naziva i izabrali smo ime Kohorta" - prisjeća se Davor Runac. Zanimljivo je da je negdje u sezoni 1989./90. za gostovanja Osijeka u Ljubljani praćena manja skupina navijača koji su, između ostalog, nosili i transparent "Vesele ***", što je potom bilo sa znanih instanci oštro osuđeno, a i u klubu su se neke struje jasno distancirale od takvih "navijačkih elemenata". Pratila je Kohorta svugdje Osijek, negdje u većem, negdje u manjem broju. Najnapetije utakmice bile su sa Srbima. Gostovanja u Beograd imala su posebnu draž, ali i u Novi Sad gdje je Kohorta uvijek išla u velikom broju i cijeli Novi Sad je znao što je to kad dolazi Kohorta.

"Domovinski oslobodilački rat je, razumljivo, ozbiljno prorijedio navijačke redove. Velika većina momaka se uključila u ZNG i HV, mnogi su poginuli ili bili ranjeni. Nogomet je zaista opravdano bio u drugom planu. Smirivanjem situacije smo se malo po malo oporavili. Istina, prava reanimacija i navijačka renesansa "poklopljena" s klupskom uslijedila je sezone 1994./95., ponajviše zahvaljujući Branimiru Glavašu koji je izdigao klub do Europe, a s njim i nas ponovo okupljene i organizirane navijače." - govori Davor Runac. Plod suradnje jest i to da je Kohorta tada jedna od najbrojnijih navijačkih skupina koja prati svoju momčad na gostovanjima (najviše se pamte gostovanja u Zagrebu, kada je u Maksimir ili Kranjčevićevu Osijek pratilo i više od 1000 navijača).

Navijačke skupine se međusobno ne moraju voljeti, uostalom raritetno i jest kada se ponekad zavole. Nekog se ne mora voljeti, ali ga se ipak može cijeniti. Najlošiji su odnosi s BBB (posebno se pamti paljenje mrtvačkog sanduka s natpisom 'Dinamo' na utakmici u Osijeku 1996. godine) i vinkovačkim Ultrasima.
Nakon domovinskog rata, Kohorta je doživjela svoje drugo rođenje... Bijelo-plavih navijača ima sve više i više, i Kohorta spada među najbolje, najvjernije i najbrojnije navijačke skupine u Hrvatskoj.

Godine 1998. i 1999. su označile navijačku renesansu u gradu na Dravi. Proljeće 1998. godine je značilo Osijekovu borbu za drugi ulazak u Kup UEFA. Naime, bijelo-plavi su se borili za treće mjesto u prvenstvu, na kraju ga i osvojili, a to je pratio i odgovarajući dekor na tribinama Gradskog vrta, te na gostovanjima.
U Osijeku je odigrana i ljepotica prvenstva, Osijek - Croatia (Dinamo). To je bila prva noćna utakmica u Gradskom vrtu, pod novopostavljenim reflektorima, pred velikim auditorijem (15 000 gledatelja), začinjena odličnim navijanjem, i miroljubivim rezultatom 1:1, iako su Osječani vodili do 3 minute prije kraja.Kup UEFA je osiguran utakmicom u Zagrebu (Croatia - Osijek), kada su se bijelo-plavi, unatoč porazu 2:4, plasirali u Kup UEFA zahvaljujući ostalim rezultatima. Desetak autobusa osječkih navijača je toga dana stiglo u metropolu...
Sezona 1998/99 je počela spektakularnom utakmicom u pretkolu Kupa UEFA, gdje je Osijek ugostio slavni belgijski klub Anderlecht. Opet pred 15000 navijača Osijek je odigrao briljantnu utakmicu i slavio sa 3:1, a Kohorta se predstavila u svom najboljem svjetlu. Konstantno navijanje svih 90 minuta nije moglo ostati nenagrađeno - Osijek je ostvario svoju prvu europsku pobjedu.

Ostatak sezone je Osijek odigrao sa oscilacijama, a šlag je stigao na kraju - plasman u finale Kupa. Proljeće 1999. je proteklo u znaku pripremanja i kluba i navijača za to povijesno finale sa vinkovačkom Cibalijom i mogući prvi trofej nogometnog kluba Osijek! Već od prije Kohorta je imala veliku bijelo-plavu zastavu (40x9 metara), mnoštvo transparenata, a neposredno prije finala, na utakmici Osijek - Croatia (Dinamo) predstavljeno je desetak novih bijelo-plavih zastava. Kohorta je na finalu u Maksimiru bila maestralna... Oko 2600 navijača je doputovalo u Zagreb i smjestilo se na južnoj tribini najvećeg hrvatskog stadiona. Malo su posustali u drugom poluvremenu, sputani očajnom igrom Osijeka, ali ih je izjednačenje u 90. minuti opet podiglo na noge, a nakon zlatnog gola Davora Lasića u 97. minuti slavlju nije bilo kraja... U Kupu Uefa igrali smo protiv slavnog londonskog West Hama. Prva utakmica igrala se u Londonu. Kohorta je otišla u London jednim autobusom. Cijelu utakmicu ludo navijanje unatoč negativnom rezultatu. Po završetku utakmice cijeli stadion oduševljen navijanjem Kohortaša nam  je zapljeskao. U uzvratu Osijek je opet poražen, ali atmosfera je bila pakelna, pjesma nije prestajala 1.5h prije utakmcie pa sve do kraja. Pobacano je puno papirića i papirnih traka, a na stadionu je bilo i 500-tinjak navijača West Hama.

Ipak sezona 1999/2000 (jesenski prvaci I. HNL) ostavlja najljepša sječanja, NK Osijek hara I HNL, prolazi 2 kola Kupa UEFA, te nes(p)retno ispada u 3 kolu od praške Slavije. Kohorta masovno odlazi u Wien (više od 1000), još masovnije u Prag  sa 10-tak autobusa, ali i mnoštvom osobnih automobila (>1500). Na domaćoj utakmici protiv Slavije bio je krcat Gradski vrt. To je bila sezona Nenada Bjelice (najbolji igrač I HNL), ali i svih ostalih igrača, dok financijska situacija u klubu nije naprasno prekinula osječku nogometnu bajku! Još i danas na nekim utakmicama ćete čuti JEDAN JE BJELICA NENAD, kao sječanje na nedovršenu osječku bajku.

Nakon te nedovršene "nogometne bajke" sve je u Gradskom vrtu krenulo naopako. Ali nažalost i među navijačima, slaba gostovanja, navijanje samo na derbijima, skoro nikakva organizacija..
NK Osijek se bori za ostanak u prvoj ligi. Proljeće 2002. donosi malo nade među navijače. Ćiro nam je trener, izvlačimo se sa dna, a i kreće se sa organiziranim gostovanjima. Posebno u sjećanju ostaje gostovanje u Velikoj. Preko 200 Kohortaša i pobjeda Osijeka 2:4!  U sezonu 2002./2003. NK Osijek opet ulazi katastrofalno, ali ta sezona donosi reorganizaciju Kohorte. Ponajprije zahvaljujući ovoj stranici, organiziramo se, prave se prvi naši bar šalovi, i selimo se na jugoistočnu dio stadiona. Novi mali transparenti, bakljade, zastave na 2 koplja, novi rekviziti. Problem su gostovanja na koja se opet ide samo neorganizirano pa je teže skupit malo veći broj ljudi. Odlična fešta na proslavi 15-tog rođendana (proljeće 2003.) još su svima u pamćenju, na toj tekmi zapalili smo 150 baklji. Navijanje sa jugoistoka nije dugo izdržalo, na početku sezone 2003/2004.  vratili smo se na naše tradicionalno mjesto. Te i iduće sezone u Kohorti je trajala smjena generacija, dosta novih stvari se radilo, išlo se na gostovanja, međutim još je to bilo slabo, događalo se da na neko gostovanje ode svega par ljudi, bilo je oscilacija dosta, no napredak je iz sezone u sezonu bio očit.

Sezona 2005.2006. donijela je pravu renesansu Kohorte. Dobili smo dugo očekivane prostorije koje su nam uvelike pomogle u radu. Na domaćim utakmicama redovite su koreografije, bakljade, izrađeno je mnogo novih zastava, a i od utakmice s Rijekom na početku sezonu imamo napokon i udarni transparent. Na gostovanja se odlazi u dobrom broju, a svakako treba izdvojit gostovanje u Vinkovce gdje nas je otišlo 600! 02.04.2006. slavimo 18. rođendan na utakmici protiv Dinama. Trodnevna fešta završila je na stadionu velikom i lijepom koreografijom i uz mnoštvo pirotehnike, ni dobro navijanje nije izostalo.
Nakon par godina rada, smjene generacije, Kohorta je opet jedna respektabilna grupa!

TORNADO

Srpski magazin o Hrvatskoj sceni

Ovaj je tekst sastavljen i objavljen s ciljem da bi se srpska navijačka javnost upoznala sa osnovnim činjenicama vezanim za navijački pokret u Hrvatskoj. Namjerno ćemo preskočiti vrijeme bivše Jugoslavije, jer smatramao da se u raznoraznim navijačkim i nenavijačkim časopisima, forumima mnogih navijačkih grupa o ovoj temi dovoljno reklo, možda i previše.
Opće je poznata činjenica da u u Hrvatskoj pet grupa započele svoj rad u vrijeme prije 1991. godine. Torcida početkom 80-ih iako je ime nastalo 1950., ''Bad Blue Boys'' 1986., Armada Rijeka 1987., Kohorta Osijek 1988. i Tornado Zadar također tih godina. Prvo samostalno hrvatsko prvenstvo počinje 1992. kada je odigrana samo jedna polusezona. U godinama koje slijede osnovat će se neke manje grupe koje će u narednom periodu i te kako napredovati i dati bitan doprinos ultra pokretu. Najznačajniju ulogu su odigrali navijači vinkovačke Cibalije - Ultrasi, varaždinski ''White Stones'', pulski Demoni. Slijede Legija- navijači Marsonije iz Slavonskog Broda, šibenski Funcuti i navijači riječkog Orijenta ''Red Fuckers''. Bilo je još nekih manjih povremeno aktivnih navijača kao što su ''White Angels''(n.k. Zagreb), sinjski Maligani - košarkaški navijači, kao i neki drugi.

Kao što je to i normalno, dominirale su najveće i najmasovnije grupe, Torcida i BBB, usprkos činjenici da je u periodu 1991-1995., veliki broj ljudi iz prvih ekipa bio u ratu. Mlađi navijači su tada preuzeli dio konaca u svoje ruke, pa je došlo do neprirodnog mjenjanja generacija. Manje grupe u nastajanju kreću sa izradom prvih transparenata. šalova i pjesmi te zdušno kreću u pisanje povijesti. Tako već 1994. postoji čitav niz grupa koje ne propuštaju gotovo ni jedno gostovanje, pa se na Maksimiru bilježe veoma masovna gostovanja sljedećih grupa, 200 ''White Stones'', 120 brodskih Legionara, 90-120 Ultrasa, te kao zanimljivost 1200 pripadnika Armade na sjeveru Maksimira u finalu kupa. Nogometni dueli Šibenika i Zadra okupljali su također veliki broj fanova, pamti se oko 350 Funcuta u Zadru i oko 150 Tornada u Šibeniku, pa su se te i slične brojke ponovile u nekoliko navrata. Svaka grupa iz tog vremena ima po barem jednu vrstu šalova, postoji i mnoštvo barjaka, a pirotehnika se palila iz kola u kolo u velikim količinama. Kada kažemo u velikim količinama onda se misli 50-ak baklji na Varteks-Marsonija ili nekoj sličnoj maloj utakmici. Također je vrijedno spomena iz tog perioda odlazak Ultrasa vlakom u Varaždin, preko 200 ljudi, incidenti, pirotehnika. BBB-i imaju stagnaciju '92. i '93., ali zato već u sezoni 93./94. organiziraju prvu koreografiju na južnoj tribini, plavi i bijeli kartoni na gornjoj tribini a okomite trake na donjoj. Koriste veliki broj pirotehničkih sredstava, dok je brojka na svim gostovanjima 150-200 ljudi. Čak je i Split slabo odrađivan, zbog rata koji se u to vrijeme rasplamsao u Hrvatskoj. Iz tog vremena treba izdvojiti europsko gostovanje u Auxerreu, gdje je otišlo oko 250 Purgera, a manja grupa od oko 50 ljudi je prebila francusku policiju ćemu svjedoče video snimci koje je vidjela cijela Europa. Ono što je veoma bitno za povijest ove navijačke grupe je bitka koju su vodili sa upravom kluba za koji navijaju. Naime, Dinamo je 1992. prvi put promijenio ime u HAŠK Građanski pa ubrzo zatim u Croatia. BBB-i se nikako nisu složii s time, pa kreću u otvorenu borbu za vraćanje imena. Zbog toga, kao jednu u nizu akcija 1994. nekoliko purgera pali svečanu ložu svoga stadiona, te tada počinje progon BBB-a na svim razinama. Malo pomalo im se zabranjuje unošenje šalova pa i transparenata na stadion, hapšenje istaknutih članova grupe, premlačivanja i guranje pištolja u usta od strane policije i raznih tajnih službi itd. Torcida je također do '93. pomalo stagnirala, što je i normalno zbog situacije u zemlji, a onda Hajduk ulazi u Ligu Prvaka, gdje je pobjeđivao jake protivnike, i stigavši u četvrtfinale susreo se s Ajaxom. Torcida potpomognuta gastarbajterima u velikim je brojevima prisustvovala svim europskim utakmicama. Kvantitativno u redu, ali kvaliteta tih navijačkih izdanja je bila vrlo niska. Nije nošen niti jedan splitski transparent, navijanje se odvijalo, stihijski, nekontrolirano itd. Na Poljudu je bilo dobro, iz tog vremena (1994.) izdvajamo i prvu Torcidinu koreografiju protiv Ajaxa, koja je skoro potpuno uspjela. U narednom periodu su pokušavane koreografije na Maksimiru ali bezuspješno, a kao posljednja iz tog vremena koja je uspjela je s derbija Hajduk - Dinamo 1996. kada su u nekoliko cerveno plavih sektora dignuti kartoni sa natpisima Hajduk. Ono što je veoma pohvalno tih godina za ovu navijačku grupu su konstatni masovni odlasci na maksimirski vječni derbi. Tako je najslabije gostovanje bilo oko 2000 ljudi, a svi su se kao nešto žalili, a najmasovnije oko 5000 torcidaša sredinom 1996. Usporedbe radi, u odnosu na danas, kada je scena puno kvalitetnija, prosječan odlazak Torcide na Maksimir je pao na oko 1000 ljudi.

Vratit ćemo se na polovicu 90-ih. Veliki broj navijačkih grupa (BBB, Torcida, Demoni, White Stones, Kohorta...) u to vrijeme imaju otvorene klubove navijača, svoje prostorije itd. Postoje čak tri navijačka časopisa, Tribina, koja je izlazila u Rijeci i djelovala je kratko kroz 1993. i 1994. godinu. Od 1994. izlazi Tifo magazin, koji po sadržaju bolje da nikada nije izašao, i veoma respektabilna Navijačka tribina, od 1995. do 1997. Do 1996. je scena dosegla veoma zavidnu razinu, 9 aktivnih navijačkih grupa koje idu na sva gostovanja, tuku se međusobno, prave incidente, pirotehnika obavezna na skoro svim utakmicama, plus neke manje grupe koje isto navijaju. Nakon toga stvari će se okrenuti naglavačke. Od te kobne 1996. za navijački pokret do 2001./2002. sve ide nizbrdo. Torcida se u ultra smislu topi, gotovo nestaje, iako su odrađena sva gostovanja. To je bila grupa bez glave i repa, bez prve ekipe, bez udarnog transparenta gotovo bez ičega. BBB-i od 1996. još više zaoštravaju svoj odnos s upravom tadašnje Croatie, bojkotiraju sve domaće utakmice osim one s Hajdukom, na koju nisu nosili transparente, a na gostovanjima su redovni. Nekako u to vrijeme se zatvara 3. po redu klub navijača koji je vodio tadašnji karizmatični vođa BBB-a Macko, pa se on sa svojom generacijom lagano povlači iz vrha grupe, što zbog situacije u klubu, a što zbog zaista jake policijske represije, kojoj je on bio najizloženiji član, generalno. U to vrijeme BBB-i počinju forsirati na gostovanjima male hrvatske zastave-transparente, na koje stavljaju imena svojih kvartova, mjesta i podgrupa. U ultra smislu se ne događa ništa značajnije, mrak kao i kod Spličana. Nekako tada padaju i druge manje grupe poput šibenskih Funcuta i White Stonesa, inače vrlo jakih grupa u periodu prije toga. Počinju se propuštati gostovanja, baklje se pale sve rijeđe i rijeđe, gase se svi navijački časopisi koji su u zemlji nešto značili. Kohorta koja je '92. - '96. imala neka vrlo respektabilna izdanja, npr. 700 ljudi na Maksimiru, velika tuča u Slav. Brodu sa Legijom, domaće utakmice sa Dinamom i Hajdukom nikad ispod 50 baklji, činili su ovu grupu veoma dobrom. U kopu na domaćem terenu na većim utakmicama oko 1500-200 navijača, dve vrste šalova, a onda nakon 1997. stagnacija kao i čitava scena.

Armada je grupa čija je povijest puna naglih uspona i padova bez nekog posebnog razloga. To je vrlo zanimljiva konstatacija. Od 1992. - 1995. vrlo solidno djeluju, treća navijačka grupa u Hrvatskoj, sva gostovanja odrađena, veliki broj velikih utakmica iza leđa, posebno treba izdvojiti finale kupa 1994. gdje se na riječki zapad stislo valjda više od 6000 Riječana, upaljeno preko 200 baklji, preko 40 velikih narančastih dimova, navijanje je grmilo, ali bez velikog repertoara pjesama zbog sveopćeg kaosa koji je u Rijeci vladao na taj dan. Tuča sa specijalcima, zatim demoliran put od Kantride do centra grada nakon utakmice, zbog Rijekinog izgubljenog kupa. Riječani su 1996. - 2002. definitivno najbolja grupa u zemlji. konstantne koreografije, jako lijepe, dobro navijanje, dobra gostovanja, veliki broj otetih transparenata gurnuli su ovu grupu ispred purgera i tovara, mada su ovi to i tada osporavali. Armada je prva u Hrvatskoj izbacila zastave na dva štapa, prva je organizirano i konstantno radila koreografije. Tu nećemo računati par odrađenih prije ovoga od strane Torcide i BBB-a, jer to nije bilo konstantno, već je, pokazat će se, slučajno tako ispalo. Godine 1999. kada se Rijeka borila za prvaka države, otišlo ih je vlakom preko 1200 u Zagreb, a u Split, također vlakom, preko 700. Na svim utakmicama u legendarnoj 60.-oj minuti se rade pravi pirotehnički spektakli, koreografije itd.

Godine 2000.-te se Dinamu vraća ime, a time i njegovi navijači počinju sa redovitim navijačkim aktivnostima. Unazad 4 godine se nije ništa radilo, izuzev zaista masovnih i zaista dobro odrađenih inozemnih gostovanja, Zurich 6000 i tuča sa murijom, Madrid oko 300 ljudi i tuča sa specijalcima koji su koristili metarske drvene pendreke, Manchester 1000, Marseille oko 100 ljudi i zapaljen klub navijača Olimpiqueovim navijačima, kao i nekoliko tuča po gradu u kojima purgeri, ruku na srce i nisu baš najbolje prošli, Amsterdam 600, Newcastle 600 i mnoga druga gostovanja. Ono što treba posebno izdvojiti je gostovanje u Milanu, gdje je sve zajedno otišlo oko 3500 purgera, gotovo svi iz Hrvatske, odnosno bar 70% iz samog Zagreba. Putovalo se sa 41-nim autobusom, plus auti, kombiji, vlakovi i avioni. Pamti se i velika tuča sa karabinjerima na piazzi Duomo, središnjem milanskom trgu.

Oko 200 ljudi je pilo pivo, grickalo sjemenke i izležavalo se na rijetkom milanskom suncu, gledajući i više nego dobre mame Talijanke. U jednom je trenutku momak zapalio baklju pa je ekipa počela navijati, a žandari su odmah pomislili:'' sad ćemo mi da razbijemo šljam pendrecima i batinama.'' Ali gospoda su se silno zajebala. Kad je krenulo privođenje piromana, dvojica drotova momentalno primaju nokaut i onda nastaje opći kaos, kamenje, baklje, konzerve i flaše, kao i neizbježne šake su se počele razmjenjivati s jedne a pendreci s druge strane. '' Ajmo Purgeri'' se orilo Piazzom Duomo tog prijepodneva. Panduri su se u nekoliko navrata povlačili i bježali, dok nije stiglo pojačanje.

Godine 2001. se po 4. put otvara Klub navijača pa Purgeri počinju s akcijama. Gostovanja postaju sve masovnija i masovnija, rade se nove garniture šalova, novi transparenti, pirotehnika je ponovo uzela maha kao i redoviti incidenti. od negdje 2002. godine počinju se raditi i prve koreografije, nedugo nakon toga se rade bar šalovi, mali transparenti za gostovanja i ostale stvari koje danas čine ovu grupu. Purgeri se danas smatraju jako dobro organiziranom skupinom, sve akcije se slikaju i snimaju, postoje megafoni i razglas za vođenje navijanja, imaju fanzin koji redovno izlazi, dobru internet stranicu. Manja gostovanja su zaista dobro odrađivana, i na njima se rade koreografije. U Split odlazi minimum 1000 ljudi a ta je brojka znala dosegnuti i do 2000. Mnogi smatraju da je ova brojka slaba za najvažnije gostovanje u sezoni, ali to bi se moglo opravdati činjenicom da u Dalmaciji ne živi gotovo nijedan navijač Dinama, bukvalno se mogu nabrojati na prste, pa sva ekipa dolazi iz Zagreba i okolnih mjesta, nešto iz sjeverne Hrvatske i Slavonije. Postoji nekoliko podgrupa od kojih su najvažnije ''Zagreb City Boys'', Sepre i ''New Blue Generation''. U posljednjih nekoliko godina su nekoliko puta neorganizirano upadali u gradove i ispred tribina svojih najvećih rivala, Armade i Torcide. Armadi prije neke 2 godine su izletjeli bukvalno malo iznad njihove tribine, 50-ak BBB i počeli tuči sve redom. Armada je imala zakašnjelu reakciju kada su panduri pendrecima po glavama otjerali BBB-e prema kavezu. Zadnje gostovanje Dinama u Rijeci (listopad 2005.) kada su tri različite ekipe ušle u centar grada. Prva je još prijepodne pila pivo na brodu (splav) usidrenom u luci u centru grada, 30-ak ljudi, svi preko 30 godina, nekada prva ekipa BBB-a, danas veterani. Današnja prva ekipa, nekih 70-80 ljudi prolazi riječkim korzom, neposredno pred samu utakmicu. Nitko ih nije ni pogledao ružno. Treća ekipa, mlađi purgeri njih 20-30 se voze gradskim autobusom iz centra grada prema Kantridi i njih konačno napada grupa Armade, te dolazi do obračuna. Torcidi su 2 puta upadali neposredno pred utakmicu, jednom pred istok, drugi put pravo pred Torcidin sjever, te tovari istrčavaju i dolazi do kraćeg sukoba, purgeri se malo povukli ali nisu bježali.

Torcida negdje oko 2001. počinje podizati svoj nivo i vraćati sjaj iz starih dana. Tada je stasala nova generacija spremna na reorganizaciju svojih redova. Počelo se sa stalnim izvođenjem koreografija, pravljenjem marketinga, uvođenjem reda na gostovanjima, izmišljanjem novih pjesama, jer je sve ovo samo unazađivano prethodnih 5-6 godina. Danas je Torcida dobro organizirana grupa sa prepoznatljivim imidžem, zna se gdje ide koji transparent, ko vodi navijanje, slika se i snima se, imaju svoj fanzin koji izlazi redovno već preko 3 godine. Također imaju veoma dobru internet stranicu i dobro je posjećena. Kao i svaka moderna grupa ima veliki broj bar šalova i šalova uopće, zastava na dva štapa, veliki broj fizičkih obračuna i incidenata iza sebe. Minus ove grupe je loše navijanje koje je nastalo zbog kaosa unutar grupe stvorenog '96. - '01. U tom smjeru se radi posljednjih godina, da se vrati pjevačka sposobnost ove grupe, koja je za vrijeme bivše države bila i na više nego zavidnom nivou, sjetimo se finala kupa na JNA 1990. i Torcidinog 15-minutnog '' Ako ne postaneš novi prvak ti...'' , da se koža naježi. Ono što bi se u proteklih nekoliko godina također trebalo izdvojiti su euro izdanja ove grupe među kojima posebna treba istaknuti odlazak u Rim protiv Rome. U sjeverozapadnom kavezu Olimpijskog stadiona u Rimu se naguralo oko 4-5 000 tovara, od čega je preko 90% ekipe bilo iz Hrvatske. Bilo je i nekoliko obračuna sa rominim ultrasima gdje su deblji kraj izvukli Talijani, dok je valjda iz bijesa i nemoći jedan romanista iz puške pogodio jedan od 40-ak autobusa koji su došli na ovu utakmicu. Torcida je grmjela, nekoliko barjaka, odlične šarpate (šalijade valjda?!) itd. Bila je i poruka spremljena:''Nerone si fa cosi'', što bi značilo '' Nerone, (rimski car koji je zapalio svoj rodni Rim) ovako se to radi'' nakon čega je i bilo upaljeno preko 70 baklji, stvorivši pakleni izgled kaveza. Šteta što pubovi (drotovi) nisu dali da se parola unese.

Armada danas je grupa koja ima dobar marketing, solidne do dobre transparente, melodične pjesme i što je najvažnije, cijeli grad iza sebe. U Rijeci danas ima 4-5 pripadnika torcide i nijedan BBB ( bilo ih je par ali su se svi preselili u Zagreb i danas su udarna purgerska ekipa), što je isključiva zasluga pripadnika Armade. Od 1996-2002 su organizirano upadali u stanove i kuće pripadnika riječke Torcide, maltertirali ih, šikanirali njihove ukućane i tukli, i u takvim akcijama uzeli nekoliko transparenata. Dakle reklo bi se da imaju neke osnovne elemente koje bi svaka grupa trebala imati. Međutim, usprkos svemu, Armada je danas puno slabija kao grupa u svim pogledima nego prije 4-5 godina. Velike utakmice okupljaju veliki broj navijača, pa se u kopu skuplja i do 3000 ljudi, dok je na malim utakmicama stanje od 300-1000, nekada i više. Na malim se utakmicama jako slabo radi, na velikim budu parole, koreografije i pirotehnika. Incidenti su dosta rijetki ali kada se dogode onda stvarno bude šou. Pamti se velika tuča između specijalaca i Armade na utakmici protiv Varteksa negdje oko 2002. godine. Nezadovoljni igrom kluba, oko 200-300 Riječana izlaze usred utakmice ispred svoje tribine u namjeri da dođu do tribine gdje sjedi uprava kluba. Prostor ispred te dvije tribine je parking, s velikom ogradom između. Navijači uzimaju veliku maketu ajkule (morski pas - zaštitni znak Armade) na kotačima koja je slučajno stajala ispred tribine, i kao u srednjem vijeku je desetine navijača guraju prema ogradi, pa nazad, i ponovo. Poslije četvrtog puta ograda se ruši i kreće se u juriš. Specijalci pod punom opremom prave kordon i nastaje lom, bacalo se kamenje, flaše, cigle pa čak i akumulatori iz auta. Drugi veliki incident je isto tih godina protiv Hajduka. Armada nezadovoljna rezultatom ruši ogradu na jednom mjestu i nastaje lom sa specijalnom policijom. Bilo je još toga ali smo ograničeni prostorom. Kao jedno od sjajnih izdanja moglo bi se izdvojiti odlazak u Split na finale kupa u svibnju 2005. godine koji je Rijeka konačno poslije 1979. i osvojila. Sa 22 autobusa oko 1100 riječana je odlično navijalo u poljudskom kavezu. Zastave na dva štapa, nešto pirotehnike, i osvajanje kupa obilježilo je ovu utakmicu. U Rijeci na dočeku nogomataša i navijača je bilo preko 30 000 ljudi.

Od manjih grupa su se krajem 90-ih pa do danas izdvojili kao mala ali kvalitetna grupa pulski Demoni. Njihov klub, nk Istra je u zadnjih 10 godina bio jednu sezonu samo u prvoj ligi, 6 sezona u drugoj, i evo već treću sezonu u trećoj ligi. Oni su aktivni, navijaju, idu na 90% gostovanja, prave koreografije. Inače oni su poslije Armade 1997. prvi počeli sa organiziranim koreografijama, kojih je do danas urađeno mnogo lijepih. Prvi su u hrvatskoj uveli male, lijepe transparente za gostovanja, a istovremeno pored Torcide izbacili 1998. prvi bar šal, dok su ostale grupe to uradile nekoliko godina poslije. Dok su bili u prvoj ligi, protiv većih klubova ih je znalo biti do 200, na gostovanjima dosta slabiji. Godine 2000., poslije samo jedne prvoligaške sezone klub se vraća u 2. ligu, a Demoni nastavljaju u manjem broju pratiti svoj klub na svakom gostovanju. Kako su vrlo skloni incidentima, koriste svaku priliku da napadnu druge navijačke grupe. Tako su imali i zadnjih nekoliko godina obračune sa gotovo svim značajnijim hrvatskim grupama, u Puli i na strani. Najveću tuču u gostima su imali u Novalji, selu na otoku Pagu, s redarima, direktorom i upravom domačeg kluba i naravno, protiv ostatka sela koji se našao ispred stadiona. Letjelo je kamenje, flaše, bačene su baklje , zaletanje jednih na druge. Tek poslije 15 minuta dolaze drotovi, vade pištolje, nekima čak i ispadaju iz futrole, ali tuča se samo na kratko smiruje, da bi se nastavila na idučih 15 minuta. Jaka kiša, koja je toliko padala, da je čak prekinuta utakmica zbog nje, prekinula je nerede. Učestali napadi na Armadu, Kohortu, Red fuckerse, Torcidu i BBB-e, rezultiralo je s otimanjem 6 transparenata ovim grupama. Zabilježena je i jedna krađa, naime Demoni su 2000. noć uoči gostovanja u Vinkovcima upali Armadi u prostoriju gdje drže materijal i ukrali im 3 nevažna transparenta. Glupa akcija koje se još gluplje završila, jer je prostorija bila puna svih udarnih transparenata, barjaka itd. za pohvalu je još ovogodišnje trećeligaško gostovanje u Rijeci kod Orijenta, kada je 11 pripadnika ove male grupe došlo vlakom, i pješke preko korza se uputilo na stadion Orijenta. Na kraju te glavne riječke ulice ih je napala grupa od oko 15-20 pripadnika Armade. Demoni se povlače u obližnji kafić, koji je bio potpuno demoliran od ove grupe. Riječanima ponestaje kamenja pa kreću da se povlače, vjerovatno misleći da će ubrzo doći murija, pošto se radi o samom centru grada, a stanica je 100 metara dalje. demoni istrčavaju napolje, i tuku nekoliko riječana koji su stali na crtu. Minus Demona je usprkos svemu malobrojnost, i poprilična nekonstantnost, vjerojatno zbog (ne)zanimljivosti trećeligaškog nogometa, kao i, kako sami kažu, zasičenosti loših prilika koje s događaju oko nogometnog kluba.

Šibenski Funcuti i White Stones! Koliko su do 1996. bili odlični i ispred svog vremena, toliko su danas loši, na rubu propasti. White stones su čak oko '94.-'95. bili po mišljenju mnogih treća grupa u Hrvatskoj, čak ispred Armade, gostovanja odrađivana sa po jednim ili dva busa, Maksimir po 150-200 ljudi što je već spomenuto ranije u tekstu. Kući dobre i kvalitetne bakljade i dimnijade, čak i koreografije kroz '95. i '96. godinu, što mnogi zaboravljaju. Na finalu kupa '96. u Splitu ih se pojavilo oko 1000, što naravno nisu bili samo Stonesi, već i narod, pun kavez transparenata, bakljada, navijanje činili su ovu grupu veoma respektabilnom. Imali su čak i nekoliko europskih gostovanja. Danas? Danas bi teško neko mogao reći što se događa sa ovom grupom. Web stranice nemaju, nemaju čak ni aktivnih navijača na navijačkim forumima, ništa. Mogučnost informacije o njima se svodi na nulu. Pojave se ponekad kući, pa i na gostovanjima, doduše rijetko i to je to. Poneka akcija, bakljada ili slično, incidenti nula. A nekada su i na tom planu imali uspjeha, podosta otetih transparenata drugim navijačima, purgerima, tovarima te vinkovačkim Ultrasima, koji su im bili tradicionalni neprijatelji.

Šibenski funcuti, skoro ista priča. Odlični u periodu '93.-'97., a nakon toga sve lošiji i lošiji, pa se zatim raspadaju skoro u potpunosti. Pamti se šou koji su napravili protiv Hajduka '94. ili '95., kada su se u terenu sukobili sa puno brojnijom Torcidom, a koja im je poslije toga sa ograde poskidala sve transparente. Stalna kamenovanja i incidenti na gostovanjima u Zadru, tuče po šibenskim ulicama sa Torcidom i tako dalje da ne nabrajam. Jako su bili kvalitetni. Unazad nekoliko godina su u 2. ligi, ali to nije razlog da se ne ide na utakmice. U životu, ako se to može tako nazvati, ih drži poneka jaka utakmica košarkaškog kluba, a na nogometu zagrebački Funcuti, studenti Šibenčani koji studiraju u Zagrebu. Uglavnom, velika šteta za ove dvije grupe, a i za hrvatsku navijačku scenu generalno.

Tornado Zadar, uglavnom košarkaška grupa, iako su imali povremene izlete na nogomet. Ne mogu se podcjenjivati u svakom smislu, ali evo par nekih ultra informacija o njima. Skupljaju se i to u velikom broju, po nekoliko tisuća, iako je na takvim košarkaškim utakmicama teško razlikovati Tornado od ljudi u hali, jer su svi u dresovima, neartikulirano vezani šalovi, navijanje je snažno udaranje, odnosno pljeskanje rukama kao u kazalištu i deranje tipa: '' igraj Zadre volimo te mi...''. Uglavnom ima ih i čuju se ali... Pjesme katastrofa, kao u 80-im, imaju nekoliko malih lijepih transparenata ali ostalo, većina su krpetine od 20m sa natpisima: '' Bog je stvorio košarku, a Tornado Zadar'' i slične budalaštine. Koreografije, tu je bilo par pokušaja, pirotehnika ništa zbog hale. Dakle nisu tipična navijačka grupa, oni ne znaju osnovna pravila, ne razumiju šta znači biti ''ultra'', iako generalno gledano znaju napraviti dobru atmosferu. Nadajmo se da će u budućnosti pokupiti koji dobar fazon od Torcide (čiji su istovremeno mnogi članovi - derbi navijači, ne ultrasi).

Red Fuckers na rubu raspadanja, i tako se vuku već 8-9 godina. Klub Orijent im se također vuče po drugim i trećim ligama. Oni su bili odlični one daleke sezone 96/97 kada su stvarno izgledali impozantno. Kući po 150-200 ljudi, gostovanja pristojna. Mogu ih pohvaliti jer su jedno vrijeme predstavljali drugu grupu u Rijeci, pored Armade. Odigrana su te sezone i dva gradska derbija između Rijeke i Orijenta. Red Fuckersa je na Kantridi bilo oko 150, a sa ostalim ljudima, pristalicama kluba, nekoliko stotina. Armada je tada također napunila svoj zapad, popalila dosta pirotehnike i izbacila dosta zastava na dva štapa. Odličan gradski derbi. Na Krimeji, Orijentovom terenu, oko 500 Armade je došlo u korteu kroz cijelu Rijeku. Fuckersa je bilo oko 300-400. Pirotehnika i odlično navijanje na obe strane. Šteta što je Orijent tad otišao u niži rang.

Vinkovački Ultrasi i osječka Kohorta, odlične grupe, gostovanja nikad ispod 70 ljudi, odlične predstave kući. Oni su trenutno najjaći iza vodeće trojke (BBB-i, Torcida i Armada). Kohorta je sasvim solidna grupa u kojoj je 2002. došlo do smjene generacija. Mlađi su sve konce uzeli u svoje ruke, te počeli da grade odličnu grupu. Na skoro svakoj manjoj kao i na velikim utakmicama rade koreografije i bakljade, zavisi ko im je protivnik, veliki broj parola itd. Nedavno ih je u Vinkovcima bilo oko 400 vlakom, sve mali transparenti i dobro navijanje. Ultrasi na istoj utakmici oko 300 ljudi u kopu, parole, pirotehnika. Dobar slavonski derbi. Obje grupe imaju otvorene klubove navijača, oba u centru svojih gradova, veliki broj kapa, dukseva, majica, bar šalova. Kohorta ima odlične male transparente i fanzin ''Istok'', a ima i odličnu internet stranicu.


Dougie Brimson

Hrvatska

Kada govorimo o nogometnoj kulturi u Hrvatskoj, prvenstveno je potrebno razmotriti dva značajna aspekta koja se ovdje javljaju.
Prvi je od njih taj da je sve do 1991. Hrvatska bila dijelom Jugoslavije, a drugi da je dotad u prosjeku bilo tek četiri ili pet hrvatskih klubova koji su igrali u prvoj ligi. Većina ih se zadržala u drugoj ili trećoj ligi.
Unatoč tome, oni se mogu pohvaliti jednom od prvih organiziranih navijačkih skupina u europskom nogometu. Dana 28. listopada 1950. na utakmici protiv njihovih omraženih protivnika, Crvene Zvezde iz Beograda, navijači Hajduka iz Splita nadjenuli su si nadimak Torcida (prema portugalskom 'torsida', što znači 'ludo navijanje'). Zanimljivo je da Torcida nije odmah za sobom povukla val imitatora, već se može reći da su do 1970-ih, kada su navijači Hajduka putovali širom Jugoslavije, navijači drugih klubova, uključujući i one iz Hrvatske, postali sve bolje organizirani. Ovaj je proces konačno doveo do utemeljenja jedne od najpoznatijih huliganskih skupina u europskom nogometu, Bad Blue Boysa Dinama iz Zagreba – čije je ime navodno preuzeto iz poznatog filma Seana Penna, Bad Boys.
No, povijesne i tradicijske razlike koje su konačno i dovele do raspada Jugoslavije već su ostavljale traga i na nogometu. I Torcidi i Bad Blue Boysima na svim se većim utakmicama protiv klubova iz Srbije redovito pridruživao ogroman broj navijača momčadi nižih liga, a do kraja 1980-ih ova je praksa postala općeprihvaćena, pogotovo kada je bila riječ o utakmicama s nekom od dvije beogradske momčadi, Partizanom ili Crvenom Zvezdom.
Iako su gostovanja u Beogradu oduvijek predstavljala opasnost za hrvatske navijače, od sezone 1987/88 ona je postala još veća. Kako je komunistički režim diljem Europe bio na zalazu, a Srbi se počeli okretati prema srbijanskoj državi, navijačke skupine Torcide i Bad Blue Boysa počele su zajedno putovati na utakmice kako bi bile brojčano jače. No, može se primijetiti da su isto to ponekad radili i navijači Crvene Zvezde i Partizana.
Jedan je od osnovnih razloga tomu bila beogradska policija kojoj je sve više smetala i sama pojava hrvatskih transparenata i zastava u njihovom gradu. A kako su navijači sa sobom nosili i baklje i dimne bombe za stvaranje atmosfere, vlasti su odlučile oštro djelovati. Sve su češće te intervencije bile brutalne, posebno kada se radilo o Bad Blue Boysima koje su dugo smatrali najjačom među hrvatskim desničarskim skupinama.
Europska su natjecanja navijačima otvorila priliku da se odmaknu od domaće politike, što se posebno odnosi na gostovanja, gdje su se uvijek pojavljivali sa sada već tradicionalnim zastavama i bakljadama. Povremeno je, međutim, njihova strastvenost prerastala u nasilje. Godine 1987. na utakmici protiv Olimpiquea iz Marseillea, pripadnici Torcide uvukli su se među navijače Marseillea i aktivirali kutiju suzavca, koji je natjerao navijače na masovni stampedo na travnjak. Začudo, nitko nije bio ozbiljno ozlijeđen, međutim, zbog ovih je izgreda utakmica ostala neodigrana, a UEFA je Hajduk kaznila zabranom sudjelovanja na Europskom kupu.
No, nevolje kod kuće bile su još mnogo teže. Odnosi Srba s Hrvatima i Muslimanima bili su sve zaoštreniji i Jugoslavija se očito nalazila na putu k neizbježnom raspadu.
Pred kraj 1989. godine Dinamo iz Zagreba gostovao je na gradskom stadionu u Banja Luci i bilo je to prvi put, čak i u Jugoslaviji, da je policija napala navijače i otjerala ih sa stadiona zbog isticanja hrvatskih simbola. Dva je tjedna kasnije, u Novom Sadu, tek intervencijom igrača i članova uprave Dinama, spriječeno ponavljanje istog scenarija.
Međutim, 13. svibnja 1990. situacija u regiji krenula je nagore. Prvi je od dva incidenta koji su ostali dobro upamćeni u europskoj huliganskoj povijesti, potaknuo daleko veći i opasniji sukob.
Beogradska Crvena Zvezda i njeni navijači stigli su u Zagreb i zauzeli položaje na stadionu. Uskoro su započeli s napadom na domaće navijače, te su, umjesto da krenu na dio stadiona gdje su bili smješteni Bad Blue Boysi, iščupali ogradu i nasrnuli na obične navijače. I na ostalim su dijelovima stadiona izbili neredi koji su se, nakon što su dvije tribine stadiona zapaljene, ubrzo proširili na okružne ulice, te je utakmica otkazana. Kada je konačno uspostavljen red, deseci su policajaca i navijača prevezeni u bolnicu, a šteta na imovini bila je neprocjenjiva.
Kroz samo je nekoliko mjeseci, na utakmici protiv Partizana iz Beograda, Torcida uputila još jednu poruku srbijanskom narodu: njeni su se navijači probili na travnjak i zapalili jugoslavensku zastavu nasred terena.
Nedugo zatim, u Jugoslaviji je buknuo rat i od 1991. godine stara Jugoslavija nije više postojala.
Budući da su i sami bili sudionici mnogih žestokih sukoba između ova dva naroda, ne čudi što su se i mnogi nogometni navijači uključili u borbu. Nažalost, neki se od njih nikada nisu vratili, uključujući i velik broj poznatih navijača Bad Blue Boysa i Torcide, te osječke Kohorte i Armade iz Rijeke. Ovi su se hrabri mladići zajedno borili protiv srpske agresije, te su nakon rata njima u čast na mnogim stadionima diljem zemlje podignuti kipovi i spomenici.
Kada je rat završio, a Hrvatska postala nezavisna država, vratio se i nogomet, no sada je sve bilo potpuno drugačije. Budući da mnogih od glavnih navijača više nije bilo, tribine su zaposjeli tinejdžeri koji su ponovno započeli navijački pokret. Međutim, kako je popriličan broj manjih klubova sada prešao u prvu hrvatsku ligu, mnogi su od navijača Dinama i Hajduka počeli bodriti svoje lokalne momčadi. Tako su mnoge manje huliganske i Ultra skupine odjednom postale brojčano jače, a formirale su se i neke nove. No, glavne su navijačke skupine i dalje bile Bad Blue Boys i Torcida koje su, na većim utakmicama, bile u stanju mobilizirati preko 5000 navijača. A budući da se radilo o tako velikim brojevima, bilo je samo pitanje vremena kad će se u sve ponovno uplesti politika.
To se i dogodilo kada je predsjednik HDZ-a (Hrvatske Demokratske Zajednice), koji je ujedno bio i predsjednik Republike, odlučio kako imenu Dinamo, budući da je oduvijek imalo komunistički prizvuk, nije mjesto u novoj državi. Izvršio je pritisak na odbor kluba, koji je, bez ikakvog prethodnog dogovora s navijačima, promijenio ime Dinamo u NK Hašk Građanski. Ovo je ime odabrano jer su prije Drugog svjetskog rata, NK Hašk i NK Građanski bile dvije najjače momčadi u Zagrebu, no komunisti su im zabranili igranje budući su bili previše nacionalistički orijentirani.
Bad Blue Boysi i svi ostali zagrebački navijači bili su užasnuti. Dinamo je za njih bilo sveto ime i zahtijevali su da se ono vrati. Međutim, klub je odbio njihov zahtjev. Umjesto toga, 1993. godine ponovno su promijenili ime kluba, ovaj put u Croatia Zagreb.
Na prvoj utakmici koju je momčad igrala pod novim imenom, navijači su pokrenuli masovni prosvjed. Međutim, zaustavila ih je specijalna policija, koja je, s naredbama da zaplijeni svaki predmet na kojem se nalazio simbol ili ime Dinama, jednostavno nasrnula na njih s pendrecima te otpremila popriličan broj navijača u bolnicu. U medijima se nije pojavila niti jedna riječ o ovome, budući da je vlada izvršila pritisak na novinare da ne iznose ovu priču.
Što se nogometa tiče, Hajduk je postao dominantna momčad u Hrvatskoj i Torcida je to znala dobro iskoristiti. Na utakmice u Zagreb dolazilo ih je između 2000 i 10000 i često su ih čuvale na stotine policajaca. U velikim su brojevima odlazili i na europska gostovanja, u gradove poput Budimpešte, Lisabona, Amsterdama i Sofije.
Godine 1996. jedan je od glavnih članova HDZ-a postao predsjednikom Croatie, te se s njim klub vratio na vodeću poziciju u hrvatskom nogometu. Međutim, odlučio je također obračunati se i s Bad Blue Boysima, te je policija na njih počela vršiti toliki pritisak da su na koncu odlučili bojkotirati sve domaće utakmice. Na gostovanjima su se, međutim, pojavljivali u golemom broju, što se posebno odnosi na europska natjecanja. Nerijetko su na njima izbijali neredi, osobito kada bi policija ili domaći navijači pokušavali ukrasti njihove zastave, koje su navijači smatrali svetinjom, simbolom njihove povijesti i njihove borbe.
U listopadu 1997. godine momčad je igrala gostujuću utakmicu Kupa UEFA-e protiv Grashoppera u Zurichu. Na terenu su bili premoćni i vodili su utakmicu s 5:0, no izuzev toga stvari su se loše razvijale. U Zurich je stiglo osam tisuća zagrebačkih navijača koji su napravili više od 150000 dolara štete. Izvještaji govore i o rasističkim ispadima navijača, koji su pljuvali na ljude crne puti na ulicama i u tramvajima. No, uhićeno je samo troje ljudi, jedna od kojih je bila i djevojka iz Švicarske. Nedugo nakon toga, zbog ponovnih nevolja koje su se dogodile u Auxerreu, UEFA je dodijelila klubu jednogodišnju zabranu sudjelovanja na svim europskim natjecanjima.
Godine 1998. Bad Blue Boysi odlučili su vratiti se na domaće stadione, no budući da je zabrana svih Dinamovih obilježja još uvijek bila na snazi, navijači su počeli krišom unositi transparente i zastave na stadion, što bi, pri pokušaju policajaca da ih zaplijene, obično rezultiralo još većim nevoljama. One su dosegle kritičnu točku na utakmici protiv Hajduka u Splitu. Kada su im policajci pokušali oduzeti transparente, navijači su počeli čupati stolice i napadati policajce. U neredima koji su uslijedili, mnogi navijači Hajduka zadobili su ubodne rane, a krivica je velikim dijelom pripisana policiji budući da je ona započela stvarati probleme. Od tada je policija postala nešto blaža prema navijačima Dinama.
Godine 2000. HDZ je izgubio većinu u Saboru, a jedan je od prvih poteza nove vlade bilo vraćanje imena Dinamo navijačima. Prosvjedi su se pretvorili u slavlje, no rivalstvo između Bad Blue Boysa i Torcide nije nimalo popustilo. Štoviše, na svakom se susretu ove dvije momčadi još od 1998. događaju ozbiljni izgredi. Činjenica koja još više zabrinjava vlasti jest što su takvi izgredi sve češći i u drugim klubovima, uključujući Rijeku, te što, kako se čini, situacija ne ide na bolje.
Obzirom da su hrvatski klubovi sve aktivniji i na europskim natjecanjima, vlada zabrinutost da je samo pitanje vremena kada će doći do sukoba sa stranim momčadima. A ako se to dogodi, nema sumnje da će UEFA oštro kazniti i klub i navijače.