ja imam isti obred još od Ivaniševića prije tries godina
sklupčam se na kauč u nekoj random pozi i onda pratim: ako stojimo dobro, ne mičem se, a ako je lošije, onda mijenjam pozicije, dok ne nađem poziciju koja donosi pobjedu
znajte da kad god dobijemo neku veliku utakmicu, to znači da se ja nisam dva sata pomaknuo s mjesta, ko kip
protiv Brazila sam se isto nekako sklupčao, krenuli smo dobro, vidim da nam ništa ne mogu i onda sam tako ostao. U neko vrijeme sam se uhvatio kako nesvjesno grebem prstom po rubu kauča. Od nervoze. Kako nam je išlo dobro, nastavio sam grebat do kraja utakmice. Više ne nesvjesno, već namjerno. Izlizo mi se prst, a bogami i kauč
sredinom drugog poluvremena se vratila Mrs. Wright s posla. Ovo ono, ali ne mičem se ja, već mi je noga utrnula. Zna ona mene, tako da ništa ne komentira
negdje u 80. minuti evo nje pokraj mene i sad bi i ona ispružila noge, smeta joj moja noga, ali nećeš razbojnico, lijepo sam joj objasnio da ne mogu pomaknut nogu jer dobro stojimo na terenu i da će se morat prilagodit
gotova utakmica, slijede produžeci, noga mi je utrnula da sam je morao masirat par minuta, ali izdržao sam sve za Hrvatsku. Prvi produžetak, šetkam se po sobi, promijenio mjesto, otišao nešto pojest i eto ti đavola, 1:0
zadnjih deset minuta sam sjedio na rubu kauča. Onda je Petko dao gol. Nije me više ništa moglo pomaknuti s mjesta, ma da se potres desio, da je rat izbio, požar, ništa, nema tog boga. Tako sam ostao i tijekom penala i dalje je sve poznato...
[uredio ian wright - 12. prosinca 2022. u 09:58]