ja imam isti obred još od Ivaniševića prije tries godina

sklupčam se na kauč u nekoj random pozi i onda pratim: ako stojimo dobro, ne mičem se, a ako je lošije, onda mijenjam pozicije, dok ne nađem poziciju koja donosi pobjedu

znajte da kad god dobijemo neku veliku utakmicu, to znači da se ja nisam dva sata pomaknuo s mjesta, ko kip

protiv Brazila sam se isto nekako sklupčao, krenuli smo dobro, vidim da nam ništa ne mogu i onda sam tako ostao. U neko vrijeme sam se uhvatio kako nesvjesno grebem prstom po rubu kauča. Od nervoze. Kako nam je išlo dobro, nastavio sam grebat do kraja utakmice. Više ne nesvjesno, već namjerno. Izlizo mi se prst, a bogami i kauč

sredinom drugog poluvremena se vratila Mrs. Wright s posla. Ovo ono, ali ne mičem se ja, već mi je noga utrnula. Zna ona mene, tako da ništa ne komentira

negdje u 80. minuti evo nje pokraj mene i sad bi i ona ispružila noge, smeta joj moja noga, ali nećeš razbojnico, lijepo sam joj objasnio da ne mogu pomaknut nogu jer dobro stojimo na terenu i da će se morat prilagodit

gotova utakmica, slijede produžeci, noga mi je utrnula da sam je morao masirat par minuta, ali izdržao sam sve za Hrvatsku. Prvi produžetak, šetkam se po sobi, promijenio mjesto, otišao nešto pojest i eto ti đavola, 1:0

zadnjih deset minuta sam sjedio na rubu kauča. Onda je Petko dao gol. Nije me više ništa moglo pomaknuti s mjesta, ma da se potres desio, da je rat izbio, požar, ništa, nema tog boga. Tako sam ostao i tijekom penala i dalje je sve poznato...

Ja sam trnuo one dvije-tri minute nakon Petkovićeva gola, kao da jedeš slatko-slanu hranu. Koliko uživaš u golu, toliko ti je muka što idu ponovno penali, a treba i do njih izdržati. Od Turske i 08 ću valjda imati fobiju do kraja života kad god zabijemo, strah me i samog izvođenja centra protivnika, a kamoli li ponovnog udarca. Perišić radi faul uz gol liniju u 119 minuti, taman lokacija od kuda su ga Japanci uvaljali, opet trneš u sebi samo da ne bude neki pacerski gol, prolazi ti glavom kako Lovren kiksa, Livi ne zna izlaziti na visoke lopte, umorni smo, izvadili smo defanzivnog veznog i lijevog bočnog...

Odem ovdje na forum, vidim samo forumaše kako pred penale pišu "ne mogu više" i točno to ti prolazi kroz glavu. Svaki penal ti traje vječnost, onaj hod naših prema lopti i sam zalet ti je dovoljan da ugasiš tv ili odeš negdje van. No, opet ovo se događa jednom u četiri godine, kad pomisliš nema veze ako promaše dođe ti misao kako je ovo za ulazak u polufinale SP-a. Sva sreća da je Brazilac zadnji penal pogodio stativu jer ne znam kako bi odgledao peti odlučujući. 

Iskreno se nadam kako ovaj put do izvođenja penala neće doći, jednostavno previše stresa. 

Hvala na zrtvi, jos samo dvije tekme :D

Ja imam suprotno od Iana, protiv Brazila sam odsjedio valjda 10min na kauču, ostalo ili stojim ispred kauča i skakučem ili hodam u krug oko njega, pa malo čučnjevi, klečanje iza naslonjen na kauč, uglavnom ne mogu od nervoze sjediti. Prohodao sam protiv Brazila barem pola ko Brozović majke mi. 

Žena leži na kauču ispod dekica i više se smije meni nego gleda utakmicu, cijeli event je to. 

Prije je znao biti problem s mačkom kod golova, dernjava ju isprepadala pa se ljutila na mene, ovo prvenstvo teška iskusnjara, ni glavu ne digne više 🤣

Dali bi potpisali za sutra penale?

Tek sada pogledao tekmu ponovo, i skoro umro. Jebote led sta ti decki rade, kakve zivce imaju. 

Ne.