ian wright je napisao/la:
ja imam isti obred još od Ivaniševića prije tries godina
sklupčam se na kauč u nekoj random pozi i onda pratim: ako stojimo dobro, ne mičem se, a ako je lošije, onda mijenjam pozicije, dok ne nađem poziciju koja donosi pobjedu
znajte da kad god dobijemo neku veliku utakmicu, to znači da se ja nisam dva sata pomaknuo s mjesta, ko kip
protiv Brazila sam se isto nekako sklupčao, krenuli smo dobro, vidim da nam ništa ne mogu i onda sam tako ostao. U neko vrijeme sam se uhvatio kako nesvjesno grebem prstom po rubu kauča. Od nervoze. Kako nam je išlo dobro, nastavio sam grebat do kraja utakmice. Više ne nesvjesno, već namjerno. Izlizo mi se prst, a bogami i kauč
sredinom drugog poluvremena se vratila Mrs. Wright s posla. Ovo ono, ali ne mičem se ja, već mi je noga utrnula. Zna ona mene, tako da ništa ne komentira
negdje u 80. minuti evo nje pokraj mene i sad bi i ona ispružila noge, smeta joj moja noga, ali nećeš razbojnico, lijepo sam joj objasnio da ne mogu pomaknut nogu jer dobro stojimo na terenu i da će se morat prilagodit
gotova utakmica, slijede produžeci, noga mi je utrnula da sam je morao masirat par minuta, ali izdržao sam sve za Hrvatsku. Prvi produžetak, šetkam se po sobi, promijenio mjesto, otišao nešto pojest i eto ti đavola, 1:0
zadnjih deset minuta sam sjedio na rubu kauča. Onda je Petko dao gol. Nije me više ništa moglo pomaknuti s mjesta, ma da se potres desio, da je rat izbio, požar, ništa, nema tog boga. Tako sam ostao i tijekom penala i dalje je sve poznato...
Ja trazim znakove. Prije Brazila gledam kroz prozor jednu kako nezna parkirat i ide u rikverc. Reko...lupit ce ovog sa strane. Mislim kao ajde mozda nece cesce se ne lupi nego lupi. Pa odlucim, ako ga lupi otrest cemo Brazil ako ne necemo. Oderala ga je samo tako i to na trzaj. Reko dobro je prolazimo.
E sad protiv Argentine... vracam se iz Zagreba i puca mi mjehur i stanem ja na pumpi i uletim u WC i krenem spricat jos sa vrata.
Kad ono neki krkan se istornjao i nije povuko vodu, vidjao sam i gore ali dva omanja komada stoje zakeljena u skoljci i sta cu jadan , reko ako ih mlazom otjeram unutra dobivamo Argentinu. Kad ono na najaci mlaz u naponu snage ne mrdaju onako zakeljeni i gotovo. Nista, stisnem jace iz petnih zila ali ne mrdaju. Kad mi poceo mlaz slabit pocela je lagano panika. Da skratim, umorio se kod da sam 2 utakmice odigrao i onako kod panike na maksimali doslovno na zadnjim kapima otklizilo to nekako unutra ni sam neznam kako.
Tako da, ne brinite prolazimo, bit ce cupavo , do samog kraja ce se nekako drzat ali popustit ce u zadnji tren.