Nađoh jedan prigodan tekst pokojne novinarske legende Zvonimira Magdića Amiga o tome kako je hrabra četa ponosnih Urugvajaca pobijedila Brazil 2:1 i osvojila svjetsko prvenstvo 1950. na Maracani pred 205k gledatelja.
"Urugvajac, onaj pedesetih, bio je jak na lopti. Delikatan u kombinatorici. Ali nabijen jednim čudesnim napitkom: garra charrua. Charrua je hrabro indijanski pleme, garra je borba, krvava borba do istrebljenja. S tim tobolcem, s takvim strijelama Urugvaj se postavio protiv Brazilaca. Bili su teži, djelovali su tromije, ali njihova bedra, koja su ljeskala na zimskom suncu (+35) odavala su muževnost. Gard im je bio ahilovski. Sunčan. Bili su blizu Apolonu. I kad je počelo, njihov mir, samopouzdanje dignuli su odmah suknjicu brazilske lepršavosti. Bio je to balet. A ovi "Urusi", machosi prvog reda, požudno su čekali na njihove pirute. Stari orijentalac Hector Lopez znao je kako treba s tom Maracanom. Lopta dole, triangl-trokut, au tome im nisu ravni ni Brazilci. Ne! Minute su krenule u šprint... Brazilci su se izvukli iz mrtvila kojeg su im nametnuli Urugvajci. Začas navukli su mjedene štitove i ganjali po travnjaku Maracane svoje ljute suparnike. I opet je jedan čovjek, a Urugvaj je uvijek imao baš takve ljude, zaustavio paniku: Obdulio Varela. Ono što je bio Jose Nasazzi za olimpijce Pariza i Amsterdama i mundialista tridesete, bog i batina, to je bio Varela za ovaj naraštaj. Visok, plećat. Miran. Staložen u trenucima kad se sve slamalo, s pogledom koji je išao do Corcovada. On je stišao brazilsku buru. Smirio je jednu, drugu, petu loptu. Brazilci su izgubili kompas. Jer preko njega se nije moglo. Držao je trojicu. Jednostavno su ga mrzili. A mržnja vodi u ponor.... "
Idemo i mi danas ovako protiv Brazilaca - GARRA CHARRUA pa što bog dade i sreća junačka