Willy Wonka je napisao/la:
Pokušavam i dalje sumirati dojmove pa sam letio preko komentara određenih pojedinaca i uvijek se iznova pojavi onaj poznati hrvatski jal i nepriznavanje uspjeha u bilo čemu i omalovažavanje nečega što graniči s osmim svjetskim čudom.
Klubaštvo, prebrojavanje krvnih zrnaca, ismijavanje nečije stručnosti - sve je to dio dobro nam poznatog folklora gdje se samo čeka prvi neuspjeh da se počne srati po igračima, izborniku i taktici kao da u najmanju ruku svaki od njih ima uefinu B licencu u najmanju ruku i poznaje sve začkoljice nogometnih sustava i psihološka stanja igrača do te razine da vjerojatno spava sa svakim od njih ponaosob u krevetu.
Svi mi znamo koje su mane ove reprezentacije i gdje smo tanki, ali mi nismo Brazil, Argentina, Francuska ili Španjolska koje grabe iz bazena koji ima 30+ milijuna, a vrlo često i preko 60+ milijuna potencijalnih igrača. Hrvatska grabi iz bazena od možda 3+ milijuna ako uključimo Hrvate u drugim državama. U toj situaciji logično je da ne možemo imati i fenomenalnog lijevog beka i vrhunskog napadača i još dvojicu veznjaka koji će zamijeniti igrače u veznom redu. To je jednostavno tako. Zato i imamo tri prosječna lijeva beka, tri prosječna napadača i vrlo dobrog golmana.
Možemo diskutirati o tome, naravno, tko treba igrati u napadu, treba li biti u obrani Šutalo, treba li igrati Oršić i je li Dalić kompetentan trener voditi ove igrače. S obzirom na njegove uspjehe, očito da ima onaj X faktor s kojim to radi kako treba - je li to sreća ili ne, svako će sigurno imati svoje mišljenje. Moj je stav, i nije me sram priznati, da čovjek ima nenormalnu dozu sreće u određenim trenucima, ali ono što je ugradio u ovu momčad i što mora svatko priznati ma koliko ga netko ne volio (da ne upotrijebim snažniju riječ) je vjera da mogu uvijek pobijediti ma koliko loše izgledale stvari u nekom trenutku. I to je najveća vrijednost ove reprezentacije. Ta vjera u sebe je nešto što neke reprezentacije u raznim sportovima uvijek imaju - Španjolci u košarci, Srbi u vaterpolu, Francuzi u rukometu, Norvežanke u rukometu ili što je Njemačka nekada imala u nogometu. Ili ono što mi nikako nemamo u košarci ili Argentina u nogometu.
Nije bezveze što smo mi danas igrali kako smo igrali s Japancima; mogli smo sigurno igrati otvorenije, ostaviti više prostora Japanu, ali bojim se da bi oni protutnjali pored bekova kao Shinkansen pored vlaka HŽ-a. Igrali smo opreznije s mišlju što su ti isti Japanci napravili Njemačkoj i Španjolskoj koje su napravile greške koje mi nismo. Bogu hvala pa smo naučili nešto iz njihovih pogrešaka. A sve s onim malim crvom u glavi "imamo priliku za četvrtfinale jer ipak igramo s Japanom". I sada za nagradu igramo četvrtfinale s najvećom ekipom na svijetu i koja nakon dugo vremena ima taj famozni momčadski duh. Igramo s nacijom kojoj nogomet nije sport broj 1 kao kod nas, nego s državom u kojoj je nogomet religija. I protiv koje ako izgubimo i rastave nas na proste faktore će se pojaviti oni isti pljuvači s početka teksta koji će ismijavati te igrače koji nisu savršeni, ali su naši.
Mi u petak u 16 sati igramo najlakšu utakmicu u zadnje četiri godine. A to je naša velika prednost.
Onaj tko ne shvaća koji smo mi ogroman uspjeh postigli i tko to omalovažava ne shvaća ni ovaj post.
Ponovio bih onu Dalićevu, nikad ne potcjenjuj Hrvate.
