dalje niz ulicu je bio klub Concordia. Mjesto gdje su se skupljale pankerice, metalke i darkerice, s najjeftinijom i najbljutavijom pivom. I žvalim ja onu lošu pivu cijelu večer, nakon četvrte mi je muka i od pive i od života, sa zvučnika udara Slayer ili neko slično sranje (Sepultura?), ali herojski istrpim sve, upadamo s nekim spikama, odjebe skupljamo samo tako i oko pola jedan navalim na neku 80 kila darkericu, sise ko Ćićolina&Moana zajedno. Nije ni njoj svejedno jer se i s njene strane izbor suzio i počnemo se mi nešto, ruke su mi u ofsajdu i ona drekne ja sam fina cura i ode. Mislio sam da fine cure slušaju Mineu, Severinu, Maju Blagdan ili neku sličnu kuruzu za 95 posto debila koji se vole nazivati Pristojni ljudi i gledaju Sedmu noć. Meni se taman pripišalo od one žućkaste kisele vodurine i odem prvo u wece (prioriteti bato!), neš ti pobjeć, sisa ti je dobra, samo da pišam, vratim se nakon nemam pojma koliko vremena, prođem sve i nje nema. Ajmo doma, a put do Glavnog i noćnog busa 268 je uvijek vodio preko stadiona u Kranjči, tako da lijepo uđeš, nije bilo čuvara ni ničega, malo gledaš travu kako je crna po noći, pa se malo onako pijan penješ po reflektorima, zamišljaš kako si mogao igrat na toj travi, zabit gol i sklizat se slavljenički na koljenima do aut-linije s uzdignutim rukama ko Dragan Mance - samo da si imao 1 miligram talenta. I onda nakon nekog vremena dopizdi i veranje po reflektoru, slučajno pogledaš na sat a u pičku, bus ide za deset minuta. Noćni bus ide svakih sat vremena i kad promašiš jedan, možeš se jebat i utopit se dublje u beznađu. I sad trka do glavnog, oni koji znaju grad znaju da to uopće nije mala razdaljina od Kranjče, preko Cibone, SC-a, Botaničkog i Esplanadea do Glavnog, to ni Branko Zorko ne bi stigao, ali idemo mi, trka, otrijeznili se već kod Frizerske škole, ali bus nismo naravno stigli. Pa mamicumu. I čekaj sad sljedećih sat vremena, otrijeznili se skroz, mrzimo sve, spavamo na rubu kolnika, agonija, ali nema Krleže da to opiše, dođe bus u pola tri i sad Bosanac šofer izigrava šerifa, otvori samo prva vrata i traži kartu, ali valjda su nama dvojici oči bile toliko krvave da je odustao nakon dvije sekunde i mi prođemo dalje. Nije čak ni modra košulja ZET-a vrijedna toga da se hvataš u klinč s dva luda lika. Još nije došao ni do eNeSBe, a mi smo zaspali. Pola sata kasnije nas udara zetovac nogom, ajde ovo je zadnja stanica, izlazi, aupičku, trebalo smo izać prije dvije stanice. I odjednom smo sasvim čiste glave, ajmo još negdje na cugu, ali kua ćeš otić, kada ništa ne radi u četri ujutro u Gorici, rano je i za klošare-teške alkoholičare koji se skupljaju na kolodvoru u pet ujutro za prvi mirogojček