Kao što je poznato, Hrvatski helsinški odbor (HHO) i njegov čelnik Ivan Zvonimir Čičak već neko vrijeme provode monitoring navijačkog ponašanja na hrvatskim stadionima, u okviru projekta “Izravna prevencija navijačkog nasilja”. Rekli bismo hvalevrijedna društvena inicijativa, osim što kasni jedno 20 godina. 

Ali, dobro, nikad nije kasno da se upozori na pojedine ljudski i društveno neprihvatljive pojave iz navijačkog repertoara ponašanja, od slavljenja fašizma (skandiranje fašističkih pozdrava iz Drugog svjetskog rata) i rasističkih skandiranja tamnoputim igračima protivničkih klubova (šifra: Henri Belle) do fizičkih sukoba između članova navijačkih plemena i morbidnih navijačkih gesta poput one prošlonedjeljne u Splitu kad je policija uoči utakmice Hajduk – Slaven Belupo na poljudskom stadionu pronašla nekoliko sjekira na kojima su se navodno nalazila imena vodećih ljudi hrvatskog nogometa.

Pa da promotrimo izvještaj HHO-a o ponašanju hrvatskih navijača prošlog vikenda. Mogli bismo početi i s utakmicom u Osijeku, gdje HHO konstatira kako je “cijela utakmica protekla u primitivnom skandiranju i govoru mržnje, najnižih srasti i rasističkih slogana”, kojima su se međusobno “častili” pripadnici Ultrasa i Kohorte, ali nas zapravo više zanima izvještaj s utakmice u Rijeci, i to dio koji se odnosi na ponašanje navijača Dinama:

Visoke strasti

“Njihov repertoar bio je uobičajen: ‘Mamiću cigane, odlazi iz svetinje’, ‘Mamići cigani, Dinamo ste sjebali’, ‘HNS pederi, nogomet ste sjebali’, ‘Nikica, ne daj se’, ‘Armada šaka jada’, ‘riječke pičke’. Kulminacija njihova divljaštva očitovala se u sloganima ‘šugava Rijeko, puna si Srba, ne brini Rijeko, ima još vrba’, kao i ‘Srbe na vrbe’, krilatice iz vremena fašističke tvorevine NDH, tijekom II. svjetskog rata”, stoji u izvještaju HHO-a.

Zanimljiva je Čičkova optika: osim potonjih ustaških skandiranja – koja predstavljaju veličanje fašističke ideologije te su kažnjiva po hrvatskim zakonima – u ostalim skandiranjima ni uz najbolju volju ne možemo naći primjere fašizma ili pozivanja na fizičko nasilje. Navedena skandiranja jesu pogrdna i primitivna, mržnje evidentno ima, strasti nisu bogzna kako visoke, ali da se problem navijačkog nasilja u Hrvatskoj svodi na ove primjere, onda problema ne bi ni bilo.

Dakle, HHO u svojim izvještajima u istu vreću nedopuštenog društvenog ponašanja trpa žestoke navijačke kritike protivničkih aktera (uprave vlastitog kluba, protivničkih navijača, Nogometnog saveza) i brutalne pozive na likvidaciju cijelog jednog naroda. U istom pasusu izvještaja HHO-a citiraju se uobičajene psovke iz navijačke svakodnevice (cigani, pederi, pičke) i ustaški slogani iz vremena rasnih zakona, čime se objema stavkama daje ista ili slična moralna težina.

Odnosno, šalje nam se poruka tko su zapravo nezaštićene ni-krive-ni-dužne žrtve krvožedne navijačke hidre: srpska manjina, Zdravko Mamić i Hrvatski nogometni savez. Budući da je normalnom ljudskom biću prirodno da se naježi kad čuje pozive na vješanje cijelog jednog naroda i da osjeti dubok prezir prema takvim bukačima, ovako koncipiranim izvještajima kao da se želi proizvesti jednak prezir i prema onima koji prozivaju Zdravka Mamića. 

Pozdrav iz Ljudskog vrta

Ako imate osjećaj da Čičak i HHO ovakvim izvještajima rade u korist Mamića i “Dinama”, onda vas vjerojatno neće razuvjeriti fakat da je na europsku utakmicu “Dinama” protiv “Maribora” čelnik HHO-a putovao “Dinamovim” autobusom, te u autobusu i u loži mariborskog stadiona u Ljudskom vrtu sjedio iza Zdravka Mamića, s “Dinamovim” šalom oko vrata, o čemu svjedoče novinske fotografije. 

U Čičkove iskrene ljudskopravaške namjere, barem kad je o ovom projektu HHO-a riječ, možemo posumnjati i iz povremenih javnih nesuglasica koje Čičak ima sâm sa sobom. Recimo, prije desetak dana, kad ga je novinar portala Index upitao što je cilj projekta “Izravna prevencija navijačkog nasilja”, Čičak je odgovorio:

“Nas interesiraju ljudska prava, vezano uz prevenciju nasilja na stadionima. Dakle, možete mi vikati ‘Jebi se, Čičak’, ali ne i ‘Čičak cigane’. Mamića možete nazvati idiotom, ali ne smijete širiti rasizam...”

No, već idući izvještaj Čičkova HHO-a o navijačima - a to je ovaj od prošlog vikenda – demantira ove Čičkove riječi. Radi se o dijelu izvještaja koji se odnosi na utakmicu Hajduk – Slaven Belupo:

“U 89. minuti Torcidini su pripadnici skandirali “Jebo vas Mamić” (sic!)...”

Pitanje glasi: koja je razlika između “Jebi se, Čičak” i “Jebo vas Mamić”? Ako Čičak kaže da skandiranje “Jebi se, Čičak” (i, shodno tome, “Jebi se, Mamiću”) nema obilježja navijačkog nasilja te ne spada pod monitoring HHO-a, zašto skandiranje „Jebo vas Mamić“ ipak završi u izvještaju HHO-a kao primjer navijačkog nasilja? 

Ako skandiranjem “Jebi se, Čičak” nisu ugrožena ljudska prava Ivana Zvonimira Čička, kako su onda skandiranjem “Jebo vas Mamić” ugrožena ljudska prava Zdravka Mamića? Ili su to, u slučaju Mamića, neka vrlo nježna ljudska prava? Ili, pak, postoji golema suštinska razlika između “jebi se” i “jebo vas”, a potpisnik ovih redaka nije dovoljno suptilan da tu golemu razliku uoči? 

No, vratimo se na dio izvještaja HHO-a o Torcidi: 

“U 89. minuti Torcidini su pripadnici skandirali “Jebo vas Mamić”, i razvili veliki napis kojim su pozivali na odlazak Zdravka Mamića (sic!)...”

Dakle, po čemu je nasilno i društveno nepoželjno ponašanje to što su navijači razvili veliki napis kojim pozivaju na odlazak Zdravka Mamića? Zar to nije klasični oblik građanskog protesta? Kako se onda ovaj potez Torcide našao u HHO-ovu izvještaju koji žigoše navijačko nasilje? Možda odgovor slijedi u nastavku izvještaja:

“...kojim su pozivali na odlazak Zdravka Mamića, izvršnog direktora konkurentskog kluba Dinamo, što očigledno govori o suradnjama antinavijačkih skupina u ‘borbi protiv zajedničkog neprijatelja’”.

Glavni krokodil

Sad smo, čini se, konačno uhvatili Čičkovu logiku. Ključni krimen hrvatskih navijača, u evanđelju po Čičku, jest “borba protiv zajedničkog neprijatelja”, odnosno – Zdravka Mamića. Izgleda da je taj Zdravko Mamić zapravo žrtva čija je ljudska prava HHO naumio obraniti. Od koga? Od hrvatskih navijača. Kakvi su ti hrvatski navijači?

Ti hrvatski navijači su, evo da konzultiramo izvještaj HHO-a, aha, dakle ti hrvatski navijači za cijelo se vrijeme utakmica odaju “primitivnom skandiranju i govoru mržnje, najnižih strasti i rasističkih slogana”, što znači da su ti hrvatski navijači zapravo primitivci, mrzitelji i niskostrasni rasisti. A ako se takvi tipovi “bore protiv zajedničkog neprijatelja”, onda taj “neprijatelj” očito mora biti častan čovjek, čim ga takav ološ napada.

To je logika koju nam nudi Čičkov HHO, u nevjerojatnom pokušaju da iskrivi javno mnijenje, kako bi natjerao javnost da u srazu između “nogometne močvare” i nogometnih navijača stane na stranu – “močvare”!

HHO-ov izvještaj završava tvrdnjom da se po stoti put “postavlja pitanje koji je stvarni cilj i smisao ovakvog ‘navijanja’”. No, pravo pitanje je ovo: koji je stvarni cilj i smisao ovakvog izvještavanja o navijanju? Zar zaista da se rehabilitira glavni krokodil u “močvari”? 

Ako je tako, onda se radi o velikom sunovratu HHO-a, ugledne ljudskopravaške organizacije koja je u ovih 20 godina uglavnom ispravno prepoznavala sve hrvatske “močvare” i uglavnom nepogrešivo žigosala krokodile, stajući na stranu žrtava i potlačenih, da bi se sad, eto, priklonila krokodilima. 

Udruga koja je nakon “Oluje” prva prepoznala “močvarnost” postolujnih dana u tzv. Krajini i poimenično evidentirala pobijene srpske starce – dakle, udruga koja je u teškim okolnostima obavljala najčasniji i najpatriotskiji mogući posao kako bi pomogla hrvatskom društvu, riskirajući bijes onih koji su tu postolujnu “močvaru” kreirali i onih koje je ta “močvara” zavela – sada radi prljavu rabotu koja ne pomaže hrvatskom društvu, ali pomaže Zdravku Mamiću i nogometnom dijelu hrvatske “močvare”. Časni ljudi ne rade takve rabote.

DAMIR PILIĆ
FOTO: RONALD GORŠIĆ / CROPIX

Znakovi vremena Hrvatski navijači ozbiljno krše elementarnu građansku pristojnost te iskazuju mnoge oblike divljačkog i devijantnog ponašanja. No, u posljednjih 25 godina isto tako su pokazali da znaju prepoznati i raskrinkati političku i svaku drugu kvarnost. Krajem 80-ih godina Milošević je prije osuđen od poljudskog “sjevera” nego od službene Hrvatske. Isto se dogodilo i Tuđmanu: HDZ je na izborima izgubio tek 2000. godine, ali Tuđman je na Poljudu izviždan već 1993. (finale Kupa Hrvatske između Hajduka i Dinama), da bi cijelu 1999. godinu na hrvatskim stadionima navijači pjevali “Vrati pare, Ankice, za djecu Hrvatske”, aludirajući na “slučaj Lepej” i najavljujući smjenu vlasti. Jednako proročanski politički njuh navijači Hajduka pokazuju i u slučaju splitskoga gradonačelnika Keruma: Torcida mu političku propast obznanjuje već više od tri godine. Naravno da ista sudbina čeka i Zdravka Mamića, jer navijači u ovim stvarima ne griješe: oni samo unaprijed najave ono što će veći dio društva osvijestiti koju godinu kasnije. HHO bi morao znati čitati takve znakove vremena.