BATINIĆ, Pejin, Marić... Samo su posljedica onog u što se narodni i gospodski Dinamo pretvorio davno ranije u laboratoriju "vrhovnika" i zatim "kontroverznog poduzetnika": Nakaradnog i omraženog sudačkog mezimca, hrvatsku verziju Crvene Zvezde.
Finale kupa '97 i derbi s Hajdukom '99 bili su previše, a ne Batinić ili Pejin u veljači 2017.
Finale kupa '97, kada je Croatia protiv Zagreba (2:1), uz skandalozno suđenje aktualnog ministra državne imovine u Vladi RH, u svoj portfelj upisala sramotno poklonjeni Kup, te derbi s Hajdukom u proljeće '99, kada sam u režiji Ivana Novaka svjedočio najbezobraznijem suđenju u korist jednog kluba otkako pratim nogomet, ali ni to Dinamu nije bilo dovoljno za više od (1:1), meni su bili previše.
Nakon toga prema Dinamu kojeg sam obožavao od djetinjstva, više nisam osjećao ništa, točnije naljepše emocije zamijenio je prezir prema klubu i onome koji njime vlada, koji nam je Dinamo uzeo po treći, ali meni najbolniji način.
Prvi je bilo diktatorska promjena imena i to dva puta, zatim zabrana unošenja na stadion bilo kakvih suvenira, da ne spominjemo transparenata ili zastava s Dinamovim imenom. Kada je u pitanju povijesna utakmica pretkola Lige prvaka s Partizanom u ljeto '97, puno se više od iživljavanja tada aktualnog Tuđmanovog kluba nad njegovim bivšim (5:0), sjećam kako su zaštitari na ulazima penzićima uzimali par desetljeća stare podguznike s Dinamovim grbom i imenom i kako su svi transparenti s navedenim znamenjem morali biti ostavljeni pred stadionom.
Diktatorska promjena imena i zabrana unošenja Dinamovih simbola na stadion, manje su teško pale od pretvaranja kluba u sudačkog mezimca
Sve je to izazivalo gađenje i bijes, ali meni je ovaj Dinamo konačno i nepovratno prestao biti Dinamo onim što se krenulo raditi više od 20 godina prije ere aktualnih sudačkih zvijezda: odvratnim sudačkim pljačkama u korist "vrhovnikovog", a zatim kluba "najuspješnijeg balkanskog menadžera", te naravno, na štetu suparnika. Suci koji su nastanili u analnom otvoru prvo političkih mecena HAŠK Građanskog/Croatije, a zatim se jednako predano nastavili baviti alpinizmom u rektumu "kontroverznog poduzetnika" koji je naslijedio Vrhovnika i do danas vlada Dinamom i hrvatskim nogometom, meni su bili okidač na koji se više nisu mogle zatvarati oči niti začepiti nos.
Diktatorsko jednoumlje i pretvaranje narodnog kluba u dvorski, koji igra namještena natjecanja u kojima mora pobijediti za prazne tribine i punu ložu, te zatim profiterska grabež u režiji jedne nezasitne obitelji, a jedno i drugo pod krikom dinamoljublja i domoljublja, zgadili su mi klub mog djetinjstva i mladosti. Ali, koliko god tuđmanizam i mamićevizam bile ključne odrednice kluba u posljednjih 25 godina, jedna metoda kojom se Dinamo obilno koristio u oba spomenuta razdoblja - pretvaranje kluba u sudačkog mezimca, a "ljudi u crnom" u njegove 12. ili 20. igrače, bilo je ono zbog čega sam definitivno i do daljnjeg prestao navijati za Dinamo.
Dinamo već trećinu svog postojanja nije Dinamo najviše zato što zadnjih 20 godina za njega igraju suci
Jer u tome se, meni čak više nego u svemu ranije spomenutom, ogleda da Dinamo već predugo nije Dinamo, nego njegova negacija, antiteza, sve ono što Dinamo nikada nije bio, niti bi ikada smio biti. Klub kojem, uza sve brojne mane, nitko nije mogao negirati da je po otvorenosti pučki, a po manirima gospodski i kojem, što je najvažnije, do samostalne Hrvatske ni najveći neprijatelji i mrzitelji nisu mogli prigovoriti da suci igraju za njega, dok je za sve ostale članove velike četvorke to itekako bio slučaj, posebno u erama kada su ti velikani imali jake generacije i vladali jugo-ligom.
Ali, onda je bivši predsjednik Partizana, u Zagrebu odlučio stvoriti "regionalnu silu" i "najjači klub Srednje Europe", a pri ostvarenju tog cilja nije bilo skrupula niti previsoke cijene. Nije se zaustavilo na reketeranju državnih tvrtki kako bi se održala momčad i pokupovalo sve što valja, nego se uspjeh skupog državnog nogometnog projekta dodatno osigurao uprezanjem sudačke organizacije. Koliko su njene glavne zvijezde bile moćne, ne svjedoči samo da su putovale s Croatijom po europskim gostovanjima ili im priređivale svečane dočeke, nego što su bili visoki dužnosnici jedne od najčvršćih poluga Tuđmanovog režima - tajnih službi.
Kako je Dinamo pretvoren u Crvenu Zvezdu
Razumljivo je zašto uz takvu logistiku nije bilo iznenađenja što se Dinamo pretovrio u državni ili klub represivnog aparata i tajnih službi. U hrvatsku Steauu i Crvenu Zvezdu.
Pri tome su prljavi poslovi sa sucima bili ključni, a tako se radila višestruka šteta: Dinamo je, kako smo istaknuli, sve više bivao negacija i suprotnost samom sebi, e da bi konačno postao poznat samo kao režimski i protežirani klub, a priča o "obespravljenom, gospodskom i narodnom Dinamu" ostala tlapnja s upitnim temeljima u davnoj prošlosti.
Hrvatski suci, likovi veći od života: Funkcija im je bila i ostala da budu servis nedodirljivom klubu i sami su se pretvorili u nedodirljive
Nadalje, od sudaca se napravilo likove veće od života, barem u našem nogometnom polusvijetu. Pogledajte samo kako se ponašaju, njihovo držanje, stav, kako se odijevaju, koje automobile voze. Zapravo, dovoljno je vidjeti kako i za koga sude. Zato što im je funkcija bila i ostala da budu servis nedodirljivom klubu i sami su se pretvorili u nedodirljive.
Sve ovo, nakon početnog prezira prema "službenom" Dinamu, dovelo je do onog najgoreg što jedan navijač može osjećati prema svom klubu - ravnodušnosti. Jer kako se itko može poistovjetiti s klubom za koji igraju suci?
"Nije bitno tko vodi klub, podržimo dečke na terenu, jer to je Dinamo..."
Osim nekritičkih navijača. Usprkos svim macho spikama kojima se hrabre i velikim riječima kojima opisuju ljubav, vjernost i osjećaj dužnosti prema voljenom klubu, navijači često lažu sami sebe, pa će njih dosta za jednu noć sladostrasti zbog važne pobjede prevariti vlastitu inteligenciju pričom za malu djecu kako je "nebitno tko vodi klub, podržimo dečke na terenu jer to je Dinamo..."
Ne, bez obzira pobijedio Dinamo bez sudačke pomoći Arsenal u Ligi prvaka ili sramotno slavio uz poklonjeni penal kod najgore momčadi HNL-a, to ne samo sinoć nego i posljednjih 20-ak godina nije Dinamo, nego njegova negacija i ruganje s njim, ali nikoga ne možeš namagarčiti toliko puta kao "nogometni puk". Sjetimo se samo spomenute pobjede nad Arsenalom. I inače obdaren pamćenjem zlatne ribice, njegov nezahtjevniji dio zaboravio je tada na preoblikovanje kluba u bankomat, dok se na zabavu za jednu obitelj sve manje njih osvrtalo, jer dobili "smo" Arsenal i zaradili "smo" milju i pol eura, a malog Pjacu "ćemo" sada još skuplje prodati.
Dinamo živi još samo na tribini
Način na koji je Dinamo pobijedio u Vinkovcima, dokaz je da to nije Dinamo koji pripada navijačima, nego jednom čovjeku čudnom, pod čijom šapom su još uvijek HNS i reprezentacija, a i ovo je još uvijek "Hrvatska", a to, izgovoreno onim poznatim fatalističkim tonom, zvuči ultimativnije od bilo kakve pravomoćne presude.
Ipak, koliko god "oni" bili moćni, umreženi, bogati i silni, pokazalo se kako kotiraju kod neusporedivo brojnije većine, koja ove nedjelje, kao uostalom nikada do sada, nije bila "tiha".
Navijači očitali lekciju igračima koji bez stida slave skandaloznu pobjedu
Iza južnog gola Cibalijinog stadiona na jučerašnjoj utakmici nisu bili Dinamovi navijači s pamćenjem zlatne ribice, nego oni koji se poklonjenih pobjeda i igrača koji ih slave - stide i koji su im očitali lekciju bacajući im natrag preko ograde poklonjene dresove.
Nije samo Dinamo u loži vrijedan prezira i stida, isto se mora istaknuti i za igrače na terenu. Legionari sa svih strana svijeta, te domaći dečki stasali u okružju u kojem je Tati sve dozvoljeno ili poklonjeno, bez ustezanja će slaviti sramotno poklonjenu pobjedu.
Sramotna pobjeda ipak je izrodila veliki trijumf
Ali, kada se već od tako ekipirane i odgojene momčadi ne može očekivati da odbije izmišljeni penal, onda smo davno zaboravljeni dinamovski potez dobili od navijača. Tako da je čak i jučerašnja sramotna pobjeda izrodila veliki trijumf.
Dinamo će opet biti Dinamo ne kada kralja off shorea zamijeni kralj ovrha, nego kada se odrekne trofeja iz zadnjih 20 godina, a za njega budu igrali nogometaši koji odbiju poklonjeni penal
Ovaj navijač Dinama neće se vratiti na stadion niti na njega voditi dijete kada definitivno iz kluba ode Mamić i njegovi lakeji, pogotovo ako se umjesto kralja off shorea, tamo nastani kralj ovrha, nego kada u ložu dođe garnitura kojoj će prvi potez biti proglas kojim se klub odriče trofeja iz ere Tuđmana, Mamića i sudaca, a na terenu budu igrači koji će odbiti poklonjeni penal.
)
