RANKING #3

 

Vratari - Masaaki Higashiguchi (Gamba Osaka) 7/0; Shuichi Gonda (Sagan Tosu) 5/0; Daniel Schmidt (Vegalta Sendai) 1/0.

Braniči - Maya Yoshida (Southampton, ENG) 89/10; Hiroki Sakai (Marseille, FRA) 49/1; Tomoaki Makino (Urawa Red Diamonds) 36/4; Yuto Nagatomo (Galatasaray, TUR) 110/3; Genta Miura (Gamba Osaka) 5/0; Sei Muroya (Tokyo) 4/0; Sho Sasaki (Sanfrecce Hiroshima) 3/0; Takehiro Tomiyasu (Sint-Truiden, BEL) 2/0; Shiotani Tsukasa (Al Ain, UAE) 2/0.

Veznjaci - Takashi Inui (Betis, SPA) 31/6; Genki Haraguchi (Hannover 96, GER) 40/8; Gaku Shibasaki (Getafe, SPA) 26/3; Takumi Minamino (Red Bull Salzburg, AUT) 7/4; Wataru Endo (Sint-Truiden, BEL) 15/0; Toshihiro Aoyama (Sanfrecce Hiroshima) 11/0; Junya Ito (Kashiwa Reysol) 7/2; Ritsu Doan (Groningen, NED) 5/1.

Napadači - Yoshinori Muto (Newcastle United, ENG) 25/2; Yuya Osako (Werder Bremen, GER) 37/10; Koya Kitagawa (Shimizu S-Pulse) 3/0.

 

U odnosu na Svjetsko Prvenstvo, od važnijih igrača Japanu nedostaju Shinji Kagawa, Shinji Okazaki, Keisuke Honda, Eiji Kawashima, Makoto Hasebe, Gotoku Sakai, a prije samog turnira otpala je nadolazeća zvijezda Shoya Nakajima zbog ozlijede. Zamijenio ga je Takeshi Inui koji se nije našao u prvom planu usprkos tome što je bio jedan od najboljih igrača Japana na proteklom Svjetskom Prvenstvu u Rusiji. Keisuke Honda trenutno igra u australskom Melbourne Victory-ju te obnaša ulogu izbornika Kambodže.

U prvih 8 izdanja, Japan nije bio sudionik na Azijskom Prvenstvu. No sljedećih 8, uključujući i ovo deveto, nisu propuštali. Četverostruki su osvajači ovog natjecanja, a posljednji put osvojili su ga 2011. godine u Kataru. U toj momčadi participirao je i današnji kapetan, Maya Yoshida.

 

Već u prvom kolu kvalifikacija Japan je propustio mogućnost osvajanja maksimalnog broja bodova. Iznenađujući domaći remi bez pogodaka protiv Singapura za Vahida Halilhodžića nije bio najbolji početak službenih utakmica. Kad se nakon kiksa nadovezao razočaravajući nastup na Istočnoazijskom prvenstvu gdje su ispali u skupini sa skupljena dva boda, izbornik i momčad bili su pod velikim pritiskom. Srećom po njih, uspjeli su se oporaviti i mjesec dana kasnije momčad je krenula u lijepu seriju u kojoj su ubilježili 8 pobjeda i remi. Što se tiče nastavka kvalifikacija, redom su padali Kambodža, Afganistan i Sirija po dva puta te Singapur kojem su vratili s kamatama. Završili su kvalifikacijsku skupinu sa 7 pobjeda i jednim remijem uz gol razliku od 27:0. Predvodili su ih Keisuke Honda, Shinji Kagawa i Shinji Okazaki koji više nisu u kadru reprezentacije Japana. U nastavku kvalifikacija za Svjetsko Prvenstvo, kolo prije kraja osigurali su prvo mjesto u konkurenciji s Australijom, Saudijskom Arabijom, UAE, Irakom i Tajlandom. Usprkos uspješnim kvalifikacijama za Azijsko i Svjetsko prvenstvo, Japan je igrao toplo-hladno. Halilhodžiću se stolica dugo tresla i na kraju su mu prema riječima ljudi iz japanskog saveza, presudile prijateljske utakmice. Izjavili su da su htjeli dati svojoj momčadi veće šanse za dobar rezultat na SP-u, a u to se nije uklapao iskusni stručnjak koji zagovara strogu disciplinu. Na klupu su postavili Akiru Nishina i Hajime Moriyasa kao pomoćnika. Nakon imenovanja, novi izbornik je izjavio da se želi vratiti na "japanski stil igre", što upućuje na naglašavanje brzine i agilnosti, napornog rada i izdržljivosti. Nishino je oduvijek naglašavao važnost individualnog izražavanja i najavio je da će dati više slobode japanskim ofenzivnim igračima. Japan je brzo proradio u ofenzivnom smislu i njihove predstave na SP-u kupile su mnoge neutralne pratitelje. Utakmica u osmini finala protiv Belgije nikoga nije ostavila ravnodušnim. Japanski totalni nogomet šokirao je Belgijance i do 69. minute izgledalo je da će Nishino biti junak nacije Plavih samuraja. No Belgija je iskoristila kvalitetu i visinsku razliku i izjednačila, a za potpuni preokret zabili su u posljednjoj minuti sudačke nadoknade nakon savršeno izvedenog kontranapada. Belgija je tako dobila kartu za četvrtfinale, Japan pljesak i poštovanje, a Nishino otkaz.

Njegov pomoćnik Hajime Moriyasu koji ga je naslijedio, nije i neće previše mjenjati stil. Nastavlja igrati u sustavu 4-2-3-1 koji povremeno prebacuje u 4-4-2, ali Japan i dalje igra visoki pritisak i napada svim silama. Cilj je iskoristiti japansku trkačku moć i tempom onemogućavati predah suparnicima. Japanci vrlo dobro koriste prazne prostore između linija. Na prvenstvo dolaze bez nekoliko velikih zvijezda, ali igrači s popisa se uklapaju u izbornikovu viziju. Problem bi im moglo predstavljati neiskustvo među vratnicama pošto je svoj trojici vratara ovo prva prilika da zaigraju u prvom planu. Usprkos tome što je Higashiguchi bio član reprezentacije u Rusiji. Ostaje za vidjeti koliko sustav može nadoknaditi kvalitetu jednog Kagawe ili Okazakija. Zasad su pod vodstvom novog izbornika odigrali 5 utakmica protiv vrlo dobrih suparnika i pokazali zavidnu efikasnost. Japanska reprezentacija je vrlo poletna i agresivna, te bez obzira na izostanke ulazi u najuži krug favorita.

 

 

 

Izdvojeni igrači

Maya Yoshida

Branič, 30 godina; 88/10

 

Iskusni kapetan predstavlja najveći kamen u japanskom obrambenom zidu. Nekada su ga kritizirali zbog brojnih grešaka, ali je sazrio nakon 6 godina provedenih u Engleskoj. Rođen u Nagasakiju, ali već s 12 godina seli s jednim od dvojice starije braće u Nagoyu kako bi pohađao omladinsku akademiju Nagoya Grampusa  Počeo je igrati kao zadnji vezni, ali prebacuju ga na centralnog braniča nakon promocije u prvi tim. Oduvijek je imao želju zaigrati u Europi pa ga je suigrač iz Nagoye, Keisuke Honda povezao sa svojim agentom Tetsurom Kiyookom koji je obojicu smjestio u nizozemski Venlo. U trećoj nizozemskoj sezoni njegov pogodak PSV-u proglašen je najljepšim u sezoni. 2012. godine prelazi u Southampton za 3 milijuna eura u kojem malo pomalo postaje standardan. Iako proživljava uglavnom teške trenutke s klubom, zadovoljan je i motivacije mu ne manjka jer je svjestan da igrajući protiv nekih od najboljih svjetskih napadača, može samo napredovati. Reprezentativac postaje 2008. u olimpijskoj momčadi, a dvije godine kasnije i u seniorskoj. Igrao je na dvoje Olimpijskih Igrara, 2 Svjetska Prvenstva, a ovo će mu biti treći nastup na Azijskom Prvenstvu. 2011. godine s Japanom je osvojio zlatnu medalju, a četiri godine kasnije ispali su u četvrtfinalu.

Završio je na naslovnici japanskog izdanja video igre FIFA 2014. Prije SP-a u Rusiji, objavio je knjigu "Unbeatable Mind”, pisane tijekom uspješne Southamptonove borbe za opstanak. Knjiga je objavljena na japanskom i engleskom jeziku, a njegovo samopouzdanje i mentalna čvrstoća je tema koja se proteže knjigom. “Otpornost vam može dati snagu da se nastavite kretati naprijed kad vas uhvate u kiši ili oluji, i održavate nastavak svog života kroz život. I to je snaga koja se nalazi u svakome. "

 

Genki Haraguchi

Krilo, 27 godina; 40/8

 

Genki je rođen u Saitami, a s nogometnom karijerom počeo je 2004. u Urawa Red Diamondsima. Nakon 6 sezona u matičnom klubu prelazi u njemačku Herthu. Iako se u Berlinu zadržao 4 sezone, nije ih zadovoljio u potpunosti napadačkom igrom. Zbog toga ga u siječnju 2018. posuđuju Fortuni Dusseldorf na 6 mjeseci. Početkom novog prijelaznog roka zanimanje pokazuje Hannover koji plača čak 4 milijuna eura za japanskog igrača. U Hannoveru zasad nije previše zapažen, ali je u reprezentaciji Japana neizostavni član već godinama. Za mlađe reprezentacije igrao je malo, ali otkad je debitirao za nacionalnu selekciju 2011. skupio je 40 nastupa. Bio je i član momčadi koja je osvojila Istočnoazijsko prvenstvo, a na proteklom Svjetskom Prvenstvu odigrao tri od četiri japanske utakmice, a u osmini finala protiv Belgije postigao je vodeći pogodak. Vahid Halilhodžić često ga je koristio na poziciji centralnog veznog iako mu je pozicija krila prirodna. Dok je igrao u japanskoj ligi, bio je često kritiziran zbog svog opuštenog i živahnog stila života. Preseljenjem u Bundesligu, naporno je radio kako bi postao požrtvovniji i marljiviji igrač. Njegov sjajan osjećaj za prostor i mirnoća u završnici potrebni su Japanu i Nakajiminim izostankom, njegova uloga postaje znatno veća.

 

 

Yuya Osako

Napadač, 28 godina; 37/10

 

Izostavljanjem Shinji Okazakija, Yuya se nameće kao glavno napadačko rješenje. Njegov stil igre drugačiji je od ostalih napadača u momčadi. Odličan je u građenju, čuvanju i spuštanju lopte svojim suigračima. Njegove izvedbe često se opisuju kao hampanai što je japanski izraz koji znači "strašan" ili "nevjerojatan". U Osakovoj situaciji, pojam je prvi put upotrijebljen od strane uplakanog suparnika nakon televizijske utakmice srednjih škola prije deset godina, a iznenada je ponovno vraćen u uporabu u cijeloj zemlji nakon što im je donio pobjedu nad Kolumbijom na Svjetskom prvenstvu u Rusiji. Nakon njegovog promašaja u 3. minuti, Kagawa je imao prilku koju je rukom spriječio Carlos Sanchez i Japan je gotovo cijelu utakmicu imao igrača više.

Igrajući za osnovno i srednjoškolsku momčad pokazivao je talent i s 19 ga uzima Kashima Antlers. Tamo igra sjajno i osvaja nagrade za nakorisnijeg igrača i najboljeg strijelca japanskog kupa. U 5 sezona postiže 40 pogodaka, osvaja naslov prvaka te prelazi u Munchen 1860 za pola milijuna eura. Tamo se zadržava šest mjeseci i uzima ga Koln za milijun i pol eura. U Kolnu je odigrao četiri sezone, ali nije ostvario prekvalitetan učinak. Ipak, u potrazi za iskustvom, uzima ga Werder i plaća lijepih 4.5 milijuna eura.

Osim na posljednjem Svjetskom Prvenstvu 2018. godine, za Japan je igrao i na onom četiri godine prije, a na Istočnoazijskom prvenstvu osvojio je zlato s Japanom, uz dva postignuta pogotka. Iako ni u Bremenu ne briljira, u japanskoj reprezentaciji za koju je debitirao 2013. ima važnu ulogu i očekivanja su velika.

 

Takumi Minamino
Napadač, 23 godine; 7/4

 

Mladi ofenzivac karijeru je počeo u Cerezu iz Osake u kojem je prošao i omladinski pogon. U klubu je proveo 3 sezone, a 2013. osvaja nagradu Rookie of the Year. Red Bull Salzburg pratio je njegovu karijeru godinu i pol prije nego su ga 2015. doveli za 800k eura. Već po dolasku izjavio je da je sretan jer će igrati u momčadi koja igra tako intenzivan i otvoren nogomet. U Salzburgu odrađuje petu sezonu, a osvajač je 4 naslova prvaka i 3 austrijska kupa. Treneri ga koriste na svim ofenzivnim pozicijama, a prema vlastitim riječima, najdraže mu je igrati ofenzivnog veznog. S U17 reprezentacijom završava četvrti na Azijskom Prvenstvu 2010. i s 5 pogodaka postaje najbolji strijelac natjecanja. S U17 reprezentacijom igrao je na Svjetskom Prvenstvu 2011., a s U23 na ljetnim Olimpijskim igrama 2016. Za najjaču japansku momčad debitirao je 2015. protiv Irana. Te godine odigrao je 2 susreta, a na sljedeći nastup morao je čekati 3 godine. U 2018. je u 5 susreta postigao 4 pogotka Urugvaju, Panami i Kostariki. Na posljednjem SP-u nije bilo mjesta za njega, ali na ovom natjecanju trebao bi biti pravo osvježenje, pogotovo jer mu odgovara stil Japana koji uvelike podsjeća na onaj iz Salzburga.

 

 

Izbornik

Hajime Moriyasu, 50 godina

1992. Hajime je bio član japanske reprezentacije koja je osvojila Azijsko Prvenstvo, a gotovo 30 godina kasnije prvi puta će kao trener pokušati osvojiti najveće azijsko natjecanje. Dugogodišnji bivši igrač Hiroshime, upravo u svom klubu prvi puta sjeda na klupu, 2012. godine. Pod njegovim vodstvom Hiroshima ostvaruje najveće rezultate u povijesti te ostvaja 3 naslova prvaka, a 2015. godine osvaja broncu na klupskom Svjetskom prvenstvu. U japanskom savezu dobio je ulogu izbornika olimpijske reprezentacije i pomoćnog trenera Akire Noshine kojem je asistirao na Svjetskom Prvenstvu 2018. Nakon otkazivanja Noshinu, Hajime postaje i službeni izbornik seniorske momčadi. Bez obzira na rezultat na Azijskom Prvenstvu, ostati će izbornik olimpijske momčadi koju priprema za Olimpijske Igre u Tokiju 2020. Momčad je vodio krajem prošle godine na Azijskim igrama, a nastup su zaključili porazom u finalu od Južne Koreje. Prvu momčad Japana vodio je u 5 utakmica, a ostvario je 4 pobjede i remi. Momčad je postigla 15 pogodaka, igra vrlo ofenzivno i brzo i neće biti iznenađenje ako Hajime ponovno stavi zlato oko vrata.

 

 

 

 

RANKING #14

 

Vratari - Ignatiy Nesterov (Lokomotiv Tashkent) 102/0; Utkir Yusupov (Kokand 1912) 1/0; Sanjar Kuvvatov (Nasaf) 0/0.

Braniči - Anzur Ismailov (Lokomotiv Tashkent) 93/2; Akmal Shorakhmedov (Pakhtakor Tashkent) 32/0; Dostonbek Tursunov (Renofa Yamaguchi, JAP) 3/0; Farrukh Sayfiev (Pakhtakor Tashkent) 15/0; Davron Khashimov (Navbahor Namangan) 19/0; Oleg Zoteev (Lokomotiv Tashkent) 17/1; Egor Krimets (Pakhtakor Tashkent) 34/3; Islom Tukhtakhodjaev (Lokomotiv Tashkent) 60/1.

Veznjaci - Odil Ahmedov (Shanghai SIPG, CHN) 91/17; Ikromjon Alibaev (Seoul, KOR) 9/0; Azizbek Turgunboev (Navbahor Namangan) 4/0; Dostonbek Khamdamov (Anzhi Makhachkala, RUS) 7/0; Fozil Musaev (Júbilo Iwata, JAP) 22/0; Otabek Shukurov (Al-Sharjah, UAE) 21/2; MF Javokhir Sidikov (Kokand 1912) 7/0; Odiljon Hamrobekov (Nasaf) 9/0.

Napadači - Sardor Rashidov (Lokomotiv Tashkent) 45/12; Eldor Shomurodov (Rostov, RUS) 28/6; Marat Bikmaev (Lokomotiv Tashkent) 51/9; Jaloliddin Masharipov (Pakhtakor Tashkent) 14/1.

 

U momčadi više nema iskusnih Vitaliya Denisova, Aziza Haydarova, Servera Djeparova i Alexandra Geynrikha, a svoje mjesto na popisu nije našao ni drugi najbolji uzbekistanski strijelac kvalifikacija, Igor Sergeev.

Odradili su odlične kvalifikacije i prošetali skupinom s Filipinima, Sjevernom Korejom, Bahrainom i Jemenom. Zanimljivost je da je svih 5 reprezentacija te skupine izborilo nastup na prvenstvu. Uzbekistan je startao teškim porazom u Pyongyangu. U 36. minuti gubili su 4:0 i prijetio je potop, ali u drugom uspjevaju postići 2 pogotka i koliko toliko popraviti dojam. Geynrikh im je u drugom kolu donio minimalnu pobjedu nad Jemenom za samopouzdanje koje su iskoristili protiv Filipina i Bahraina kojima su postizali 5, odnosno 4 pogotka. Nakon što su uzvratili Sjevernoj Koreji svladavši je 3:1, ostatak kvalifikacija mogli su odraditi opuštenije. Upisali su još 3 pobjede i s 21 bodom završili na čelu kolone. Sardar Rashidov s 5 pogodaka predvodio je uzbekistanske strijelce. U nastavku borbe za odlazak na SP 2018. igrali su promjenjivo i ubilježili 4 pobjede, remi i 5 poraza te ostali kratki za dva boda. Na njihovim utakmicama je padalo jako malo pogodaka i završili su s gol razlikom 6:7. Gorak okus isprala je olimpijska reprezentacija koja je početkom 2018. osvojila Azijsko Prvenstvo za igrače do 23 godine.

 

Uzbekistan od svoje samostalnosti do danas nije propustio ni jedno Azijsko prvenstvo. Ovo im je 7. nastup, ali samo su 2011. ubilježili kvalitetniji rezultat. Prošli su skupinu s Katarom, Kinom i Kuvajtom, a u četvrtfinalu slavili su protiv Jordana. U polufinalu ih je čekala Australija i utrpala im 6 komada. U borbi za broncu, Južna Koreja je slavila s 3:2. Ignatiy Nesterov i Odil Ahmedov bili su članovi te generacije. Nastup na Svjetskom Prvenstvu još čekaju i vjeruju da je ovo ta generacija. Da bi shvatili zašto za Uzbekistan često kažu da je Asian football's sleeping giant moramo se vratiti 13 godina unatrag. U kvalifikacijama za Svjetsko Prvenstvo 2006. u Njemačkoj dogurali su do završne faze azijskog dijela kvalifikacija. U prvoj utakmici pobijedili su Bahrain 1:0. Dosuđen je kazneni udarac za njih, ali je japanski sudac Toshimitsu Yoshida poništio odluku i dosudio neizravan udarac. Uzbekistan je tražio od FIFA-e da im pripiše pobjedu od 3:0, ali oni su odlučili poništiti susret i odrediti novi termin. U ponovljenom susretu završilo je 1:1, a u uzvratu je završilo bez pogodaka i Bahrain je otišao na noge Trinidadu i Tobagu. Od tog događaja nisu se dugo oporavili i usprkos kvalitetnim igračima nije bilo uspjeha.

 

U 2018. godini odigrali su 10 utakmica i ne mogu biti zadovoljni s dvije pobjede i 5 poraza. Uvjerljivo su gubili od Maroka, Južne Koreje i Urugvaja dok su slavili protiv Katara i Sjeverne Koreje. Obje pobjede postigli su pod vodstvom novog, iskusnog izbornika Hectora Cupera kojeg vide kao glavnu zvijezdu reprezentacije. Navijači su čak izvjesili transparent velik kao pojedine države na kojem je ispisano "We believe in Mr. Cuper". Utakmica protiv Katara ulijeva nadu i momčad je djelovalo nadmoćno. Koristeći fizičku prednost opteretili su suparničku momčad brojnim ubačajima i prekidima, a na svako njihovo povlačenje odgovorili su udarcima iz daljine u kojima prednjači najbolji igrač Odil Ahmedov. Upravo je on probio Katar, doduše glavom, a do kraja utakmice upisao i asistenciju za prekrasan pogodak iskusnog Bikmaeva. Godinama je Uzbekistan imao kvalitetne pojedince, pogotovo u veznoj liniji. U Odiljonu Xamrobekovu imaju nasljednika Ahmedova, ali problem im stvara nedostatak kvalitetnijeg napadača koji bi još više rasteretio vezne igrače. Usprkos efikasnom Genyrikhu, od Maxima Shatskikha traže pravo rješenje.

Da Uzbekistan ne mora brinuti previše početkom godine potvrdila je olimpijska momčad koja se okitila zlatom na Azijskom U23 Prvenstvu. Mučili su se u skupini i prošli s dvije minimalne pobjede, da bi se u četvrtfinalu otvorilo i s 4:0 preskaču, dotad uvjerljivi Japan. Blitzkriegom od 31-47 minute postigli su 4 pogotka i upozorili Južnu Koreju da im neće biti jednostavno. Polufinalna utakmica je otišla u produžetke nakon što su u regularnom dijelu obje momčadi postigle po jedan pogodak. A onda Uzbekistan postiže pogodak svakih deset minuta i s ukupnih 4:1 odlazi u finale gdje ga čeka iznenađenje turnira, Vijetnam. Po teškom vremenu i snijegom prekrivenom terenu, Uzbekistan je poveo nakon prekida. Vijetnam uzvraća na isti način i utakmica ponovno odlazi u produžetke. Vrijeme je bilo toliko teško da je Uzbekistan mjenjao i dresove te je nakon bijelih u prvom poluvremenu, završio u plavima. Andrey Sidorov iskoristio je novi korner i volejem postigao pogodak u 120. minuti za veliko slavlje Shokurove momčadi. Talentirani veznjak, Odiljon Hambrobekov proglašen je najboljim igračem turnira. Osim njega, na Azijskom prvenstvu igrati će još četvorica koji se malo pomalo nameću izborniku Cuperu.

 

 

 

Izdvojeni igrači

Odil Ahmedov

Veznjak, 31 godina; 91/17

 

Produžena izbornikova ruka na terenu ima iza sebe izvrsnu karijeru. Izuzetno inteligentan i sposoban igrač igra na poziciji zadnjeg i centralnog veznog, a na Azijskom Prvenstvu 2011. zbog ozljeda suigrača odlično se snašao i na poziciji centralnog braniča. Ahmedov je počeo igrati nogomet u rezervnoj momčadi Pakhtakora. Nakon dvije sezone, pridružio se prvoj momčadi i osvojio naslov prvaka Uzbekistana dva puta. Njegov prvi trener, Shamsiddinov Asadbek, imao je veliki utjecaj na njegov život i karijeru.

Debitirao je s 18, a ubrzo su iz Pakhtakora s kojim je osvojio dva naslova prvaka, otkrili da su primili ponude ruskih klubova, Krylie Sovetov i Dinama iz Moskve, ali su odbili pošto su smatrali da Odil zaslužuje igrati u najboljim europskim ligama. Nakon sjajnih predstava na spomenutom prvenstvu 2011. ponude su stizale sa svih strana. Iz Španjolske, Ukrajine, Turske, Saudijske Arabije do Katara čiji su ponuđači bili najizdašniji s 12 milijuna eura. S obzirom da se bližio kraj prijelaznog roka, morao je donijeti brzo odluku, a ponuda je bilo puno i na kraju je odabrao Anži iako je njegov tadašnji trener to demantirao. Nitko nije htio potvrditi prijelaz, no igrač je na kraju ipak završio u Rusiji za nešto manje od 2 milijuna eura. Anži je tada bio u uzletu, a Odil je prema anketi koja je provedena među službenim posjetiteljima web stranice proglašen najboljim igračem kluba ispred Samuela Eto'a i Jurija Žirkova. Ponovno su se širile razne glasine u kojima je povezivan s velikim klubovima, no na kraju ostaje u Rusiji, ali seli u Krasnodar za 4 milijuna eura. I u novom klubu proglašen je najboljim igračem i to 3 sezone u nizu. 2017. godine za 7 milijuna eura prelazi u kineski Shanghai SIPG s kojim ove sezone osvaja naslov prvaka u suradnji s Hulkom, Wu Leijem, Oscarom, Elkesonom i ostalima.

Za reprezentaciju je debitirao 2007. godine, a ovo će mu biti treći nastup na ovom natjecanju. O kakvom je igraču riječ govori podatak da je 5 puta proglašen najboljim igračem Uzbekistana što je uspjeh koji vjerojatno nitko neće dostići. Poznat je po svojoj čvrstini i borbenosti, a za udarac iz daljine kažu da "pušta Krakena" gotovo kao John Arne Riise.

 

Ignatiy Nesterov

Vratar, 35 godina; 102/0

 

Iskusni Nesterov već 16 godina brani za reprezentaciju. Iako mu nedostaju još 24 nastupa da postane rekorder po broju nastupa, teško će stići do tog pothvata. Rođen je u Samarkandu gdje je i počeo nogometnu karijeru u Dinamu. Nakon 3 godine odlazi u Pakhtakor u kojem provodi 7 sezona te osvaja 6 naslova prvaka države. Sa zlatnom generacijom Pakhtakora dva puta je stigao do polufinala Azijske Lige prvaka. Prelaskom u konkurentski Bunyodkor nastavio je berbu trofeja. Uz 4 nova naslova te 3 nacionalna kupa, i s Bunyodkorom odlazi do polufinala Lige prvaka. 2014. prelazi u Lokomotiv iz Taškenta koji preuzima primat u domaćem prvenstvu i tri godine u nizu postaje prvak Uzbekistana. S 13 naslova prvaka države i 14 osvojenih kupova ulazi među najtrofejnije igrače u povijesti nogometa. Za reprezentaciju je debitirao 2002. godine, a ovo će mu biti već peto Azijsko Prvenstvo.

 

Sardor Rashidov

Napadač, 27 godina; 45/12

 

Sardor karijeru počinje u svom rodnog gradu Jizzahu u klubu pod imenom Sogdiana. Ubrzo ga dovodi Bunyodkor u kojem provodi četiri sezone. Sa sjajnom generacijom osvaja 3 naslova prvaka, te 3 kupa i superkup, a u Ligi prvaka ostvaruju najveći klupski uspjeh ulaskom u polufinale. Kao najbolji strijelac Bunyodkora u ligaškim utakmicama, prelazi u katarski El Jaish za otprilike 2 milijuna eura. Zbog stila igre tamo brzo dobiva nadimak CR10, a uzvraća odličnim igrama i brojnim pogocima. Spajanjem El Jaisha s Lekhwiyom ostaje bez posla i potpisuje ga Al Jazira iz Ujedinjenih Arabskih Emirata. No tamo nije išlo kako treba i nakon svega 400-injak minuta igre, odlazi natrag u Uzbekistan te potpisuje za Lokomotiv Taškent za milijun eura. U 23 utakmice postiže 11 pogodaka, osvaja naslov prvaka i polako osigurava mjesto prvog napadača reprezentacije. Za koju je debitirao 2013. godine, a dvije godine kasnije na Azijskom prvenstvu postigao je 2 pogotka Saudijskoj Arabiji.

 

 

Izbornik

Hector Cuper (ARG), 63 godine

Krajem devedesetih i početkom 2000-ih bio je jedan od najzanimljivijih i najtraženijih trenera u Europi. Vodio je manje klubove poput Mallorce i Valencije do velikih rezultata. S Mallorcom je izgubio finale Kupa Pobjednika Kupova od Lazija, ali je uspio osvojiti španjolski superkup pobjedom nad Barcelonom. Valenciju je vodio do još većih uspjeha odvevši ih u dva uzastopna finala Lige prvaka u kojima su gubili od Real Madrida i Bayerna. Prelaskom u talijanski Inter nije izgubio svoju moć. Odveo ih je do polufinala Lige prvaka, ali zamjerili su mu poraz od Lazija i Juventusa kojim su izgubili mogućnost dolaska do prvog Scudetta nakon 13 godina. Loši odnosi potrajali su i sljedeće sezone i brzo dobiva otkaz. Nakon jednogodišnje stanke vraća se u Mallorcu koju u posljednjem kolu spašava od ispadanja. Nakon toga uslijedio je period lutanja i vjerojatno zamora kod iskusnog Argentinca. Sve do 2015. kada preuzima reprezentaciju Egipta i nakon 3 godine ostvaruje ono što mnogi nisu uspjeli. Odvodi Egipat na prvo Svjetsko Prvenstvo od 1990. godine. Prije toga na Afričkim igrama vodi ih do finala u kojem slavi Kamerun.

Na izborničkoj klupi Uzbekistana nalazi se od kolovoza 2018. Odradio je 6 utakmica i ubilježio po dva poraza, remija i pobjede. Inzistira na disciplini koju je Uzbekistan uvijek i imao u usporedbi s ostalim reprezentacijama svog kontinenta. Ugovor mu traje do završetka SP-a u Kataru, na kojem bi Uzbekistan napokon trebao zaigrati.

 

 

 

 

 

 

RANKING #10

 

Vratari - Faiz Al-Rushaidi (Al-Ain, KSA) 34/0; Ahmed Al-Rawahi (Al-Nasr) 2/0; Ammar Al-Rushaidi (Al-Suwaiq) 1/0.

Braniči - Sa'ad Suhail (Al-Nassr, KSA) 103/1; Mohammed Al-Musalami (Dhofar) 79/2; Mohammed Al-Shiba (Al-Nahda) 63/1; Ali Al-Busaidi (Dhofar) 52/1; Mahmood Al-Mushaifri (Al-Nasr) 19/0; Mohammed Faraj (Al-Wakrah, QAT) 13/0; Khalid Al-Braiki (Al-Nasr) 6/0.

Veznjaci - Ahmed Kano (Al-Mesaimeer, QAT) 162/20; Ali Al-Jabri (Al-Nahda) 50/0; Mohsin Al-Khaldi (Sohar) 43/6; Yaseen Al-Sheyadi (Al-Suwaiq) 20/0; Salaah Al-Yahyaei (Dhofar) 8/2; Mataz Saleh (Dhofar) 6/1; Harib Al-Saadi (Dhofar) 25/0

Napadači - Raed Ibrahim Saleh (Valletta, MLT) 83/5; Khalid Al-Hajri (Al-Nasr) 19/11; Jameel Al-Yahmadi (Al-Wakrah, QAT) 24/2; Mohammed Al-Ghassani (Saham Club) 19/3; Muhsen Al-Ghassani (Al-Suwaiq) 10/0; Mohamed Khasib (Al-Nahda) 1/0.

 

U kvalifikacijskoj skupini s Iranom, Turkmenistanom, Guamom i Indijom, Oman je zauzeo drugo mjesto iza Irana. Startali su pobjedama nad Indijom i Turkmenistanom, a remi s Guamom malo je pokvario raspoloženje. Uslijedili su remi s Iranom i nova pobjeda nad Indijom i nakon 5 utakmica, Oman je bio na prvom mjestu. No do kraja kvalifikacija ubilježili su minimalnu pobjedu nad Guamom i dva poraza od Turkmenistana i Irana. Nastupom ipak mogu biti zadovoljni, ubilježili su 50% pobjeda, a i gol razlika od 11:7 bila je vrlo dobra. S obzirom da se pobjede protiv posljednjeplasirane Indije brišu, nisu se uspjeli ugurati u top 4 najboljih drugoplasiranih momčadi. No vidjevši ždrijeb skupine u drugom krugu, bilo je jasno da će osigurati nastup kroz jedno od prva dva mjesta. Palestina, a pogotovo Maldivi i Butan bili su razlog za optimizam. Kako stvari stoje osjetio je Butan već u prvom kolu kada im Oman 14 puta trese mrežu, a briljirali su Al-Muqbali i Al-Hajri s ukupno 10 pogodaka. U drugom kolu pobijedila ih je Palestina koja je uzlaznoj putanji, no do kraja su zaredali još 4 pobjede i nauštrb boljeg međusobnog odnosa, završili kao prvi. Maldive su pobijedili 5:0 i 3:1, Butan 4:2, a Palestinu u posljednjem kolu s 1:0 u 87. minuti utakmice čime su zbog pogotka u gostima preskočili svoje goste. Khalid Al-Hajri završio je kvalifikacije s 8 postignutih pogodaka, a Abdul Aziz Al-Muqbali je ostao na onih 6 iz prvog kola.

 

Oman se nikada nije kvalificirao na Svjetsko prvenstvo, ali se kvalificirao za Azijski kup 2004, 2007, 2015. i 2019. Četiri puta su bili u finalu Arapskog kupa i osvojili ga prvi put u svom trećem pokušaju kao domaćini 2009. 8 godina kasnije ponovili su uspjeh. Što se tiče Arapskog kupa, u tri prethodna nastupa, avanturu su završavali u grupi. Ukupno su ostvarili dvije pobjede u 9 susreta, protiv Tajlanda i Kuvajta.

Na svoje četvrto natjecanje dolaze oslabljeni neigranjem svojeg najvećeg igrača u povijesti, vratara Ali Al-Habsija. Iako je ponajbolji arapski vratar u povijesti htio zaigrati na ovom natjecanju po četvrti put, ozljeda ga je zaustavila par tjedana prije početka. Suosnivač je nepforitne organizacije za sigurnost na cestama u Omanu koja nastoji smanjiti broj prometnih nesreća u zemlji pod nazivom Safery First. Faiz Al-Rushaidi je vratar koji im je donio zlato na Gulf Cupu sjajnim obranama koje je zaključio obranom jedanaesterca Omaru Abulrahmanu i taj zanos ga vjerojatno i dalje drži, ali činjenica je da je karizmu poput Al-Habsijeve gotovo nemoguće zamijeniti.

Oman je u sjajnom ritmu. U posljednjih 19 utakmica protekle dvije godine ubilježili su samo dva poraza, od UAE i Australije, a u tom periodu osvojen je 23. Arapski Gulf Cup. Startali su porazom od UAE, ali protiv Saudijske Arabije i Kuvajta hvataju drugi krug. U polufinalu autogolom prolaze Bahrain, a u finalu nakon jedanaesteraca uzvraćaju UAE-u. U 2018. godini odigrali su čak 14 utakmica. Ubilježili 6 pobjeda, 7 remija i spomenuti poraz od Australije 5:0. U posljednjoj pripremnoj utakmici u utakmici zatvorenoj za javnost, pobijedili su Tajland s 2:0. Sam izbornik Verbeek preuzeo ih je krajem 2016., a debi je odradio protiv Butana u najvećoj pobjedi u povijesti. Momčad mu djeluje jako zrelo i smireno, a u 26 utakmica na klupi doživio je samo 3 poraza i glavni je razlog omanske vjere u dobar rezultat.

 

 

Izdvojeni igrači

Ahmed Mubarak Al-Mahaijri

Veznjak, 33 godine; 162/20

 

Kapetan omanske reprezentacije poznatiji kao Ahmed Kano, karijeru je počeo u Al-Oroubi s 15 godina. Tamo je proveo 5 godina, osvojio naslov prvaka i okušao se u naprednijem nogometu preko posudbi u Saudijsku Arabiju, te UAE. Igravši za Al Ain doživio je veliki skok i u toj sezoni osvojio je dva kupa, te bio član momčadi koja je stigla do finala Azijske Lige prvaka. Prelazi u katarsku ligu u kojoj igra za Al-Rayyan i Al-Sailiyu, a nakon 4 sezone vraća se u Saudijsku Arabiju. Tamo igra sezonu no i novi klub Fateh, šalje ga na posudbu u UAE. Nakon sezone u Kuvajtu i ponovno Saudijskoj Arabiji, vraća se u Oman. U dvije sezone mjenja dva kluba i odlazi u Katar hvatajući posljednji vlak.

Reprezentativni poziv dobio je 2013. godine. Bio je član momčadi na 7 Arapskih Gulf Kupova, a 2017. godine kad se njegova momčad okitila zlatom, Kano je proglašen najboljim igračem turnira. Sudjelovao je i na 3 Azijska kupa, a četvrto čeka motiviran kao i prvo. Prvi pogodak za reprezentaciju postigao je na 16. izdanju Gulf Cupa, a posljednji na 23. izdanju čime se vjerojatno ni jedan igrač na svijetu ne može pohvaliti. Osim toga, može se pohvaliti i osvajanjem trofeja u 4 različite države, kao i time da je igrao u svim najjačim arapskim ligama. Prije mjesec dana s malim zakašnjenjem su mu uručili dres s brojem 150 u znak zahvale za sve njegove žrtve i nastupe. Sam igrač bio je ganut i izjavio da riječima ne može opisati koliku sreću i ponos osjeća. Ozljedom Al-Habsija, Kano mora biti taj koji će povući svoju reprezentaciju prema drugom krugu.

 

Khalid Al-Hajri

Napadač, 24 godine; 19/11

Khalid i nije toliko poznati igrač, ali njegov omjer pogodaka i utakmica usmjeruje pozornost prema njemu kao glavnoj napadačkoj opciji. S obzirom na mladost, za očekivati je da će vrlo brzo dostići najboljeg aktivnog strijelca, Ahmeda Kana. Počeo je karijeru u Al-Mussanahu u kojem provodi 9 godina kroz nogometnu školu i profesionalni nogomet. Prelazi u Oman Club koji ga posuđuje Al-Dhafri iz Ujedinjenih Arapskih Emirata. Tamo se teško probija pored skupljih i kvalitetnijih stranaca te potpisuje za Al-Suwaiq s kojim osvaja naslov prvaka države, no prelazi u Al-Nasr iz Salalaha. Za reprezentaciju debitira 2017. protiv Butana i po ulasku u igru u 63. minuti postiže 4 pogotka. Nakon pogotka Siriji u prijateljskoj utakmici počeo je dobivati više prilika i do kraja kvalifikacija zaustavio se na brojci od 8 postignutih pogodaka. Bio je među zlatnima na Gulf Cupu 2017.

 

Saad Al-Mukhaini

Branič, 31 godina; 103/1

 

Saad Suhail Juma Al-Mukhaini poznatiji je po prva dva imena. 2002. došao je u nogometnu školu Al-Oroube, a četiri godine kasnije potpisuje profesionalni ugovor. Odličnim nastupima zaslužuje prelazak u Al-Suwaiq u kojem odrađuje sezonu prije prelaska u Fanju. 2012. u Fanji odrađuje sjajnu sezonu i završava na probi u Arsenalu. Nakon što nije primljen, javlja se omanski velikan Dhofar i dovodi ga u svoje redove. Tamo također odrađuje jednu sezonu i vraća se u Fanju nakon koje se vraća kući u Al-Oroubu. Početkom prošle godine potpisuje za saudijski Al-Nasr ali tamo je odradio samo 7 utakmica prije nego klub odlučuje raskinuti ugovor. Omansko prvenstvo osvajao je 3 puta s 3 različita kluba, a za reprezentaciju debitira 2009. godine protiv Bosne i Hercegovine. Sudjelovao je na 3 Arapska kupa, a na posljednjem je osvojio zlatnu medalju. Iako iskusni bočni igrač dolazi na natjecanje s dugom igračkom pauzom iza sebe, vrlo je bitan igrač u Verbeekovom sustavu i jedan od najboljih igrača Omana posljednjih godina.

 

 

Izbornik

Pim Verbeek (NED), 62 godine

Trenersku karijeru počeo je rano, s 25 godina u Dordrechtu koji se tada zvao DS'79. Nakon njih je vodio veliki broj nizozemskih i japanskih klubova, a bio je izbornik reprezentacija Sjeverne i Južne Koreje, Australije, Nizozemskih Antila te olimpijskih momčadi Koreje i Maroka. 2 puta je bio pomoćni trener u Južnoj Koreji Guusu Hiddinku i Dicku Advocaatu s kojima je bio na Svjetskim prvenstvima dok je upijao njihove metode. Pomoćnik je bio i u reprezentaciji UAE-a, a Oman je preuzeo krajem 2016. godine. Australiju je samostalno vodio kroz kvalifikacije i na samom Svjetskom prvenstvu 2010. gdje su ispali u skupini s osvojena 4 boda u konkurenciji sa Srbijom, Ganom i Njemačkom. Južnokorejsku reprezentaciju vodio je do trećeg mjesta na Azijskom kupu 2007., a marokansku olimpijsku momčad do srebra na Afričkom U23 kupu nacija.

Spomenuto je da je vodio Oman u 26 susreta i doživio samo 3 poraza uz 14 pobjeda i 9 remija. Bez obzira kakvi suparnici bili, takav učinak nije lako ostvariti ni puno jačim reprezentacijama. Omansku reprezentaciju je odveo do najviše pobjede u povijesti protiv Butana, a osvojio je s njima i Arapski Gulf Cup primivši na cijelom turniru samo jedan pogodak. Njegova filozofija bazira se na usporavanju tempa i polaganom građenju igre koja se fokusira na veliki broj ubačaja u kazneni prostor.

 

 

 

 

 

RANKING #25

 

Vratari - Mammet Orazmuhammedov (Altyn Asyr) 17/0; Nikita Gorbunov (Şagadam) 7/0; Batyr Babaýev (Ahal) 0/0.

Braniči - Serdar Annaorazov (Altyn Asyr) 29/0; Mekan Saparov (Altyn Asyr) 18/1; Gurbangeldi Batyrov (Altyn Asyr) 7/1; Zafar Babajanov (Altyn Asyr) 6/0; Güýçmyrat Annagulyýev (Ahal) 0/0; Wezirgeldi Ylýasov (Ahal) 0/0.

Veznjaci - Arslanmyrat Amanov (Buxoro, UZB) 35/8; Ruslan Mingazov (Slavia Prague, CZE) 20/4; Ahmet Ataýev (Persela Lamongan, IDN) 22/0; Serdar Geldiýev (Altyn Asyr) 20/0; Ilýa Tamurkin (Alga Bishkek, KYR) 9/0; Merdan Gurbanov (Ahal) 4/0; Döwran Orazalyýev (Ahal) 3/0; Resul Hojaýev (Altyn Asyr) 1/1.

Napadači - Süleýman Muhadov (Ahal) 18/4; Altymyrat Annadurdyýev (Altyn Asyr) 11/3; Myrat Ýagşyýev (Altyn Asyr) 5/2; Wahyt Orazsähedov (Altyn Asyr) 4/2; Myrat Annaýev (Ahal) 4/0; Mihail Titov (Altyn Asyr) 0/0.

 

Emeraldsi su svoj debitantski nastup dočekali 1992. na gostovanju u Kazahstanu. Najbolji strijelac u povijesti je Cariyar Muhadov, a najpoznatija nogometna ličnost je popularni trener Kurban Berdyev koji je kratko i vodio reprezentaciju Turkmenistana.

U kvalifikacijama su zauzeli treće mjesto u skupini s Japanom, Omanom, Guamom i Indijom. Napeta borba s Omanom za drugo mjesto više i nije bila toliko iznenađenje s obzirom da nije izdvojen slučaj. Da je počelo dobro i nije. Poraz na gostovanju u Guamu teško je progutati, ali sve je izgledalo vedrije nakon domaćeg remija s Iranom. No uslijedio je novi poraz u Omanu i nakon 3 kola, Turkmenistan je imao 1 bod. Uslijedile su borbe s Indijom i Guamom te su ostvarene minimalne pobjede, a Iran ih je ponovno svladao iako nije bilo lako. U posljednja dva kola, Oman i Indija su pali s 2:1 i dojam je znatno popravljen. Turkmenistan je igrao tvrdo, sve četiri pobjede ostvarili su minimalnom razlikom, a nije ih bilo ni lako svladati. U novom krugu ždrijeb im je dodijelio Bahrain, Tajvan i Singapur. Prvi krug završili su s pobjedom, porazom i remijem. Pobjedom nad Singapurom u 93. minuti, te Tajvanom s 2:1, osigurali su nastup i uvjerljivi poraz u posljednjem kolu protiv Bahraina bio je bolan čisto radi dojma. Ponovno su bili tvrdi i svih 16 kvalifikacijskih utakmica završili su s gol razlikom od 19:21. Malo više od ostalih, iskočili su Arslanmyrat Amanow i Altymyrat Annadurdyyew s 3 pogotka.

 

Jedini dosadašnji nastup na Azijskom prvenstvu ubilježili su 2004. godine u Kini. Iako proglašeni autsajderima, nisu se osramotili u teškoj skupini. U prvom susretu remizirali su sa Saudijskom Arabijom pogotkom Kuliyeva u 93. minuti. Drugi susret protiv Iraka bio je pun preokreta, a nakon što je Kuliyev ponovno postigao pogodak u završnici susreta, činilo se da će Turkmenistan stići do novog boda. Ipak, u 88. minuti Irak preko Muneera postiže pogodak za 3:2. U posljednjem kolu pružili su sjajan otpor najboljoj centralnoazijskoj reprezentaciji, Uzbekistanu i poraženi su 1:0. Bila to momčad u pravu smislu riječi, a momčad su i gotovo 15 godina kasnije.

Na AFC Challenge Cup-u nastupili su 4 puta, a dva puta su stigli do finala. 2010. završili su natjecanje praktički bez poraza. U finalu su poraženi od Sjeverne Koreje nakon jedanaesteraca, a u 5 susreta primili su svega 2 pogotka. Oba protiv istog suparnika, prvi u skupini, drugi u finalu. Dvije godine ponovili su uspjeh. Lagano su prošli skupinu i polufinale s gol razlikom 8:2, ali u finalu su ponovno čekali Sjevernokorejci i slavili s 2:1 pogotkom u 87. minuti iz kaznenog udarca. 2013. godine prvi puta su ušli među 100 najboljih reprezentacija svijeta, a 2014. razočarali su na posljednjem AFC Cup-u i ispali u skupini s Afganistanom, Filipinima i Laosom. Ključan je bio poraz od Afganistana u drugom kolu.

Sjajni izbornik Yazguly Hojageldiyev podigao je Turkmenistan na nezamislive razine. Naravno, nije u tome sam i velike zasluge ima i savez. Ali njegovi rezultati, kako u klupskom, tako i u reprezentativnom nogometu su za svaku pohvalu. Vodeći godinama kroz cijelu sezonu niz reprezentativaca, usadio im je svoje zahtjeve i Turkmenistan izgleda kao vrlo uređena momčad. Teško da su ikada mogli zamisliti da će dosegnuti ovakve razine, ali zašto stati. Njihovi igrači se polako probijaju prema Europi pa tako najpoznatije ime Mingazov igra u Češkoj. Yazguly kroz klub i reprezentaciju koristi isti sustav, 4-4-2. Reprezentacija praktički i je Altyn pojačan spomenutim Mingazovim na desnom krilu. 

U posljednjoj godini odigrali su 2 susreta. Vremena za uigravanje imaju dovoljno pa su vjerojatno skrivali karte. Poraženi su od Bahraina 4:0, a slavili su protiv Afganistana 2:0.

 

Green Field. Green team. Green Turkmenistan

 

 

Izdvojeni igrači

Ruslan Mingazov

Krilo, 27 godina; 20/4

 

Kad je imao 6 godina, otac ga je odveo u nogometni klub Asgabat iz istoimenog grada. Na početku nije bilo njegovih godišnjaka pa je morao trenirati sa starijom djecom. Sa 16 počinje igrati za prvu momčad s kojom u dvije sezone osvaja prvenstvo i superkup. Nakon impresivnih nastupa na President's Cup-u, dobiva poziv da se pridruži finalistu turnira Skontu iz Rige na probi. Nakon što je dobio još jednu ponudu iz armenske lige, Ruslan odlučuje potpisati za latvijsku momčad. Tamo od početka pruža sjajne predstave i u 5 sezona postiže 34 pogotka, a momčad osvaja naslov prvaka nakon 7 godina pauze. To privlači češki Jablonec koji ga dovodi u svoje redove u ljeto 2016. Nakon dvije sezone prelazi u drugi češki klub, Slaviju Prag. U češkim medijima završava nakon kontroverznog kaznenog udarca u derbiju sa Spartom kojim je izjednačio susret u sudačkoj nadoknadi. Slavia ga pak posuđuje u Mladu Boleslav i Pribram u kojem nije skupio previše nastupa s obzirom na duže izbivanje "zahvaljujući" operaciji koljena. Ruslan Mingazov je krilni igrač kojem je završavanje akcija draže od kreiranja, a s obzirom na slabiju polusezonu, sigurno će htjeti oživjeti svoju karijeru. U reprezentaciji igra od 2009. kada dobio priliku protiv Maldiva. Iste godine postiže prvijenac Butanu, a bio je član reprezentacije na dva AFC Challenge Cup-a. Tokom boravka u Rigi, studirao je poslovno upravljanje na Baltic International Academy.

 

 

Arslanmyrat Amanow

Veznjak, 28 godina; 35/8

 

Iskusni ofenzivni vezni igrač karijeru je započeo u HTTU-u kojem je radio s današnjim izbornikom. Osvojivši ligu dva puta u dvije sezone, smatrao je da je vrijeme za rastanak. Odlazi u uzbekistanski Okzhetpes, no nakon slabe sezone vraća se u matični klub. 2014. ponovno pokušava u inozemstvu, potpisuje za kazahstanski Irtysh. Odrađuje solidnu sezonu no opet mjenja sredinu. Vraća se u Uzbekistan, u Olmaliq u kojem se napokon zadržava dvije sezone. Novi povratak kući i rad s izbornikom u Altynu do veljače 2018. nakon čega ponovno traži sreću u Uzbekistanu, ovaj put klub je Buxoro.

Za reprezentaciju debitira 2009., a prvijenac postiže na AFC Challenge Cup-u protiv Tadžikistana. Igrao je na oba natjecanja na kojima Turkmenistan osvaja srebrnu medalju. U kvalifikacijama za Azijsko prvenstvo postigao je 3 pogotka. Iako se najbolje snalazi na poziciji iza napadača, zbog sustava s četvoricom u liniji, morao se prilagoditi na nešto defenzivniju ulogu.

 

 

Izbornik

Yazguly Hojageldiyev, 41 godina

 

Turkmenistan kao i njihovi susjedi iz Centralne Azije, Kirgistanci nade polaže u mladog trenera koji osim reprezentacije vodi i najbolji nacionalni klub u kojem cijelu godinu radi s velikim brojem reprezentativaca. Klub se zove Altyn Asyr, a ukupno broji 11 reprezentativaca, baš kao i kirgistanski Dordoi. Igračka karijera trajala mu je 19 godina, a prvi trenerski posao dobio je u domaćem klubu HTTU. Već u prvoj sezoni osvaja naslov prvaka u dobi od 31 godine. Isti uspjeh ponavlja još dva puta u sljedećih 6 sezona, a tome pridodaje i 7 kupova. Još dok je vodio svoj klub, turkmenistanski savez daje mu u ruke nacionalnu vrstu. Pod njegovim vodstvom Turkmenistan ostvaruje najveće uspjehe od svoje samostalnosti i ulazi u dva finala AFC Challenge Cup-a 2010. i 2012. godine. Oba puta u napetim utakmicama, uspješnija je Sjeverna Koreja. 2013. odlazi i preuzima Altyn Asyr s kojim osvaja tri uzastopna naslova prvaka, te po dva kupa i superkupa. Ponovno savez reagira i vraća ga u siječnju 2017., a Yazguly kroz kvalifikacije osigurava odlazak na drugi Azijski kup u povijesti. Protekle godine sa svojim klubom ostvaruje najveći klupski rezultat u povijesti turkmenistanskog nogometa i odvodi ih u finale klupskog AFC Cup-a. U cijelom natjecanju doživjeli su tek jedan poraz, onaj u finalu od iračke Al-Quwe, a na putu do finala svladali su i indijski Bengaluru kojeg predvodi reprezentativac Venezuele, Miku. Hojageldiyev je jedan od najmlađih, svakako i najzanimljivijih trenera natjecanja i ovo mu je sjajna prilika da se pokaže široj javnosti.