Zašto Barcelona prodaje Arthura, odnosno kako Juventus iskorištava Barcelonu?
Iako prodaja Arthura u Juventus, a Pjanića u Barcelonu još nije dovršena, brojni ljubitelji ovih klubova, ali i pratioci nogometa općenito, ne shvaćaju baš zašto su ovi poslovi u pogonu. Razlog nije toliko do poboljšanja kvalitete igre, iako je u ovom slučaju Juventus u plusu što se toga tiče, već čisto financijski.
Kako bi shvatili što se događa u Barceloni i koliko klub graniči s ozbiljnom krizom, prikazati ćemo vam financijsku strukturu kluba. Kao što vjerujemo znate, Barcelona ne funkcionira kao sportska korporacija, već kao klub čiji su vlasnici odbor članova. Početkom 1990ih dok su mnogi klubovi postajali korporacije koje se može kupiti i prodati, Barcelonin je odbor, skupa s ostalim klubovima kojima upravlja odbor, morao garantirati za 15% troškova kluba na kraju godine. Tijekom mandata tog odbora ukoliko je klub zaradio više od 15% potrošenog iznosa na kraju godine, odbor ne mora garantirati ni za što jer je njihova administracija priskrbila dovoljan profit za klub.
Trenutni odbor i administracija su na čelu kluba od sezone 10/11 te su do sezone 18/19 zabilježili profit od 192 milijuna eura. Potrošnja u sezoni 19/20 je bila u iznosu od 1 milijarde i 7 milijuna, a s obzirom da je 15% tog iznosa 151 milijun, odbor nije morao garantirati novcem jer su priskrbili dovoljan profit ranije.
Zbog krize vezane za koronavirus, procjenjuje se kako će krajem ove sezone klub izgubiti 150 milijuna. Ukoliko taj iznos oduzmemo od profita zarađenog do sada, dobivamo cifru od 42 milijuna što je premali iznos da bi pokrio 15% potrošnje u idućoj sezoni. To znači da bi za iduću sezonu odbor morao garantirati potrošnju svojim novcem, no još gora stvar se događa kasnije. Ukoliko bi se dogodilo da i iduća sezona Barcelone bude u minusu, tada potencijalni gubitak novaca moraju isplatiti ljudi u odboru. Tu se više ne radi o uspostavljanju stabilnosti u vlastitom klubu, već o spašavanju vlastite glave i novaca u njihovim džepovima, što nas vodi do prodaje Arthura.
Iako se čini kako se radi o poslu gdje Barcelona prodaje Arthura za 80 milijuna, a kupuje Pjanića za 70, što im daje 10 milijuna plusa, ovim će poslom ustvari i Juventus i Barcelona zaraditi 60 milijuna eura. Tj. tako će biti prezentirano u računovodstvenim knjigama. Fundamentalna točka kod poslovanja s igračima je sljedeća. Kada klub prodaje igrača, novce koje zarade pišu kao profit za istu tu godinu. No, kada kupuju igrača, u knjigama se potrošnja zapisuje kroz onoliko godina na koliko je igrač potpisao ugovor što još zovemo godišnjom amortizacijom. Arthur je plaćen 30 milijuna prije 2 godine, a potpisao je ugovor na 6 godina, što znači da je Barcelona pisala u knjige minus od 5 milijuna za svaku od tih 6 godina. Kako su dvije godine ugovora istekle, Arthurova vrijednost je još 20 milijuna, a ukoliko ga prodaju za 80 Juventusu, oni će si upisati profit od 60 milijuna.
Ista stvar vrijedi i za Pjanića. Doveden je za 35 milijuna na 5 godina, što znači da je Juventus pisao minus od 7 milijuna svake godine. Nakon dvije godine Pjanićeva vrijednost je bila 21 milijun (pričamo o vrijednosti u knjigama kluba, ne o vrijednosti igrača na tržištu), a te 2018. je potpisao novi ugovor na 5 godina čime je Juventus smanjio godišnji minus sa 7 milijuna na 4.2 pa je tako Pjanićeva trenutna vrijednost 13 milijuna, a prodajom u Barcelonu za 70 milijuna, Juventus si može upisati plus od 57 milijuna.
Neslužbene informacije kažu kako su i Barcelona i Juventus na rubnoj granici kako bi neokrznuti prošli financijski fair play, a upisivanje prihoda od 60 milijuna će dobro izgledati u knjigama oba kluba. Barcelona je ipak u nešto goroj poziciji jer zadnji navodi kažu kako klubu pod hitno treba upis od 67 milijuna eura profita kako ne bi upao u ozbiljne probleme ne samo što se fair playa tiče, već i same financijske konstrukcije, odnosno da njihov odbor ne mora novce vaditi iz svog džepa. Priliku je iskoristio Juventus poput srednjoškolskog "bullya" znajući da Barceloni treba novac, a da će ovim poslom dobiti boljeg i mlađeg igrača, a uz to i upisati profit od 60 milijuna. Iako Barcelona ne rješava ovim poslom svoje probleme jer će i Pjanić svake godine oduzimati određenu cifru iz budžeta + tražiti će pristojnu plaću, a ne vjerujemo u ugovor duži od 4 godine, barem će si odgoditi na neko vrijeme probleme.
Razlog zbog kojeg se baš ovi klubovi nalaze u situaciji da vrše ovaj posao su suludo visoke plaće gdje u Barceloninom slučaju plaće oduzimaju 69% godišnjeg prihoda. Juventus stoji na 57%, dok su Real, PSG i ostali na nekih 50%. Ukoliko razmislite o bacanju milijuna na Dembelea, Griezmanna i slične te o činjenici kako ti igrači imaju plaću od 200,000 tjedno, stvari više nisu toliko čudne.
