Navedite ime barem jednog nogometaša Dinama iz posljednjeg desetljeća, Hrvata a ne stranca, koji barem jednom nije zaigrao za neku od hrvatskih reprezentacija. Ajmo, probajte, samo jedno ime bit će dovoljno.
Ne pada vam nitko na pamet? Ne možete se sjetiti? Okej, dopušten je i džoker zovi. Nazovite, recimo, Zdravko Mamića, on bi sigurno morao znati.
Recimo, ovako: Što mislite koliko će igrača koji su novčano bili vezani - ili su to još uvijek - uz Zdravka Mamića biti dio hrvatske nogometne reprezentacije koja će ovoga ljeta igrati na Europskome prvenstvu u Francuskoj?
Od njih 22 bit će ih - rekli smo da je lagano - dvije trećine. Izbacite tri golmana (šteta što je mladi Oliver Zelenika zaostao u razvoju, jer biste inače trebali izbaciti samo dva golmana), Darija Srnu, Nikolu Kalinića, Rakitića i Ivana Perišića i dobili ste odgovor.
Dinamoizacija hrvatske nogometne reprezentacije ovih mjeseci, pod vodstvom slučajnog izbornika Ante Čačića, ulazi u svoju završnu fazu. U reprezentaciju će, naime, biti pozvani svi koje Mamić poželi. Doslovno.
Do sada je Mamić, kao kralj krokodila u hrvatskoj nogometnoj bari, imao “pravo” na pet, šest svojih igrača (otud i mladi Zelenika prije dva ljeta na Svjetskom prvenstvu u Brazilu), da bi sada, riješivši se trenera marioneta s igračkom karizmom i postavivši za selektora čovjeka koji je u mladosti maštao da bude najbolji TV serviser u kvartu, dobio mogućnost birati sve reprezentativce. Baš sve!
Trn u oku mu je tek ona jedna trećina od koje nema niti je ikada imao koristi. No, nema brige, i to će uskoro biti riješeno. Srni je sat otkucao, Subašića će za godinu, dvije zamijeniti Livaković ili Šemper, Kalinić će otpasti čim uđe u golgetersku krizu (a čini se da je već ušao), a preostali dvojac - Rakitić i Perišić - neće mu smetati.
Uostalom, oni su, poglavito Perišić, već dugo najbolji hrvatski nogometaši i dobro će doći za dizanje cijene ostalima u ekipi.
Pogledajte što na zadnjem Čačićevu popisu piše u kućici lijevi bek. Što piše? Ništa, eto što piše! Ozlijedio se Mamićev lijevi bek, onaj koji je već imao zajamčeno mjesto u reprezentaciji (Pivarić), pa je u Maksimiru odlučeno da se drugog lijevog beka i ne poziva. Igrat ćemo bez lijevog beka. Bolje i to, složili su se Mamić i Čačić, nego da pozovomo, recimo, Ivana Strinića. Dokazano pouzdanog lijevog beka s platnog popisa Napolija, trenutačno drugoplasirane momčadi talijanskog prvenstva.
Ozlijedio se - ne zaboravite, govorimo o nogometu, sportu u kojem su ozljede uobičajene - i Marko Pjaca, Mamićevo lijevo krilo, pa je u Maksimiru odlučeno da se zamjensko lijevo krilo i ne poziva. Da slučajno ne zabije gol, onako kako to, recimo, u Rijeci stalno radi Marin Tomasov, pa da ga poslije moraju ponovno zvati. Kako da ne, pa nisu oni baš tako navini. Uostalom, Miško će razumjeti. A Keka tko šljivi, ako mu smeta, neka prepili žicu i vrati se u Sloveniju.
Nepozvanih, naravno, ima još. Nepravedno nepozvanih. Onih, dakle, koji su poziv zaslužili, pogotovo kad ih usporedimo s igračima koji se nalaze na popisu pozvanih. Prvi među njima svakako je Nikola Vlašić.
Motor Hajduka, istina, bio je zimus ozlijeđen (zar nije bio i Schildenfled pa im nije smetalo da ga fino skockaju), no već prve utakmice nakon oporavka, a posebice ona prvenstvena protiv Dinama, pokazale su kako je riječ o mladiću koji je, uz dužno poštovanje prema svim Dinamovim razvikanim zvijezdama, najveće blago hrvatskoga nogometa.
Baš kao što je Ivan Perišić, bez obzira na Modrićevu slavu (ajmo još jedan brzinski kviz: 88 nastupa za “repku”, a sjetite se jednoga, samo jednoga!), najmoderniji, najspremniji i najvažniji “vatreni”, tako je i Vlašić predodređen samo za najveće stvari. Njegova trkačka moć, bez obzira na mišiće stare niti 18 godina, impresivna je, on se diže kad svi drugi padaju i uvijek ide naprijed, okomito na protivnički gol. Vlašić, naravno, još uvijek nije zreo za udarnu reprezentativnu postavu, no nema nikakve sumnje da bi morao biti među putnicima za Francusku. To samo slijepi i zločesti ne vide.
O Mariju Pašaliću, pak, nema smisla raspravljati. On je “tek” igrač Chelseaja na posudbi u Monacu, ponajboljoj francuskoj ekipi. Nije on Alen Halilović kojega je Barcelona posudila ispadajućem Gijonu i kojega zagrebački mediji - a to su praktično svi osim nekoliko iznimki poput “Slobodne” - prate do te mjere da je vjerojatno i Mateu “taj mali će biti novi Messi” Kovačiću neugodno. A da o Domagoju Antoliću i ne govorimo. Kapetan Dinama se vjerojatno i sam pita kako je dospio tu gdje jest. U redu, kapetan Dinama je postao jer nije bilo nikog drugog, ali kako se našao među “vatrenima” to je valjda samo Mamićima jasno.