Radi normalno, kad širokobriježani drže pola Mostara i da vam nije Širokog još ni kina nebi imali ( jedan primjer )...
Šta smo to mi započeli? To što nas je se napokon za naše prilike okupio solidan broj pa vama to neke komplekse izazvalo pa udri po nama sa svih strana... Ako sam u krivu slobodno me pobij, i dokaži i ja brate odmah povlačim sve što sam reko i napiso ;) ali nažalost sumnjam da oćeš ;)

Ako si bio tada na utakmici znaš šta je bilo, tako da.. Nemam potrebu raspravljat o tome.

HR H-B

  

Bio i sve vidio, nažalost ovi minusi pokazuju zbilja o tome kako forumaši iz HR ne prate dešavanja između Širokog i Mostara...

Kakav seljakluk u Tuzli večeras u finalu kupa... Sloboda-Radnik 1:1, dva crvena

ako radnik osovji kup to znači da 2 sarajevska kluba ostaju bez europe
a još ako druga 2 sarajevska kluba ispadnu iz lige 

Iz rikijevog pera 



Iza sedam mora i sedam gora svoj život živi jedna zemlja toliko orginalna da je niko ne može shvatiti. Nju zapravo ne može shvatiti niti sama ona, odnosno njeni građani, a kako bi tek stranci. U toj zemlji sve je drugačije mimo normalnog svijeta, pa čak i univerzalna religija - fudbal. Fudbal je inače u svijetu napravio ono što je mislio uraditi Esperanto, postao je univerzalni jezik svih ljudi, naroda, društvenih grupa, samo se u Bosni i Hercegovini govori se na jedan manje razumljiv način. Samo kod nas to nije razlika u dijalektu, već je poseban jezik.

Daytonski ustav koji proistekao iz mirovnog sporazuma potpuno je odredio i usmjerio život u Bosni i Hercegovini, ali u mnogome odredio i način promišljanja u fudbalu, način rada, obligacijske odnose, potpuno nova običajna pravila. Ima tu i tradicije iz bivše države, to se mora napomenuti, ali neki osnovni mehanizmi u promišljanju određeni su Daytonom. Dayton je u dvadesetak godina postao sastavni dio svakog života u Bosni i Hercegovini, pa kako ne bi obilježio i fudbal, iako malo ko u ovoj zemlji može da kaže nešto o tome. Analize društvenih pojava nikad nam nisu išle od ruke.

Ako bismo krenuli od ustrojstva saveza, načina rada reprezentacija, imenovanja selektora i njihovih saradnika, uspostave zajedničkog ligaškog sistema, te njegovog funkcionisanja do danas, rada klubova, uočili bismo mnoštvo samo kod nas prisutnih specifikuma, uspostavljenih u posljednjih petnestak godina, za koje smo sigurni da su negativni i retrogradni, ali da ne znamo načine kako ih prevazići ili bolje rečeno strukturama koje su u naslovnim ulogama bh fudbalske priče nije ni interes nešto mjenjati.

Prije nekoliko mjeseci je kao pozitivna vijest zazvučalo da su čelnici bh. fudbala, tj. fudbalski predstavnici tri naroda (u sportu ostale niko i ne spominje) dogovorili smanjenje lige sa 16 klubova na njih 12. U drugom pasusu te vijesti stajalo da je su predstvnici Fudbalskog Saveza Republike Srpske tražili svoju minimalnu kvotu, odnosno minimalno četiri kluba iz svog entiteta u ligi. Ne četiri kluba na početku, nego četiri kluba uvijek. Takav vid kvota teško da je igdje zabilježen.

Gledajući listu osvajača dosadašnjih zajedničkih Premijer liga ne može se uočiti gotovo pa pravilna nacionalna zastupljenost prvaka. Doduše, moguće je i da ona nije rađena po nekom standardnom modelu raspodjele, tu su pak finansijske i mešetarske sposobnosti klupskih rukovodstava iskočili u prvi plan, ali ne leži vraže. Samo kad vidite etnički obrazac dodjele sudija sve vam bude jasno. Sudare dva kluba sa različitim nacionalnim predznakom skoro uvijek sudi sudija trećeg predznaka. Niko još nije objasnio koji to kvalitet ili koju moralnu visinu garantira nacionalna različitost sudije u odnosu na suparnike na terenu.

Teško da igdje na svijetu se kod izbora selektora reprezentacije mora poštovati nacionalni ključ, da stručni štab odnosno prvi saradnici selektora moraju biti iz drugačijih etničkih grupa, iz drugih entitetskih saveza. I onda se neko pita što stranac ne može da bude selektor?! Kako bi nekom pragmatičnom i pomalo ludom Felixu Magathu neko objasnio da za pomoćnika treba da odabere nekog sa liste Bošnjaka, a da mu trener golmana mora biti Hrvat, te da on sam treba da kaže da je Srbin.

Teško da igdje na svijetu selektori svih reprezentacija moraju biti posloženi po nacionalnom ključu. Selektor A reprezentacije, U21 i U19, moraju biti različitih konstitutivnih naroda, pa onda se ista dinamika prenosi na U15 reprezentaciju, amatersku i olimpijsku, kao i na sve ženske selekcije. Ista stvar je i sa pomoćnicima, ako je selektor jednog naroda, njegova dva pomoćnika moraju biti drugih naroda. Pomenuta šematika poštuje se uredno i svi su što je najgore od svega zadovoljni s time.

Problem Daytonskog fudbala je da i fudbal, kao i sama država, u status quo poziciji. U tom stanju nema razvoja, nema napretka, ima samo stajanja u mjestu. Bosansko-hercegovački fudbal osuđen je na životarenje u prosječnosti, tapkanje u mjestu i čekanje da nam se poklope zvijezde, kao što jesu na putu ka Brazilu. Brazil se desio kao trenutak inspiracije, vremenski termin kad se sve poklopilo, kad su i zvijezde i nebo rekli DA. Tada ni sva sila opstrukcija, kriminala i korupcije, nije mogla ništa da pokvari. Mogla je samo da oteža, da umanji pozitivni efekat i spriječi dalji napredak kao što to sada radi.

Daytonski fudbal relikvija je tranzicijskog društva i postratne zbilje u kojoj je naša društvena svakodnevice, pa time i fudbalska više nalik nekom trileru s mafijaškom tematikom, nego bilo kom drugom žanru. Ovdje je bitno ko je jači i opasniji, nego koliko ko zna i može. Daytonski fudbal nije sport, već društvena igra iz zadimljene birtije u koju zalazi mutan i nedobronamjeran svjet s društvene margine, te pokoji slučajni prolaznik koji se te kafane sjeća iz nekih drugih vedrijih vremena.

Problem s bh. fudbalom je problem s državom koja čini kišobran iznad njega. Sam status države kao svojevrsne pat pozicije između nemuštog i zbunjenog građanstva na jednoj strani i međunarodne zajednice na drugoj, sa domaćim političarima kao katalizatorom svega toga osuđena je na dugogodišnju hibernaciju i čekanje. Fudbal nažalost nikog ne čeka, šou mora ići iz sedmice u sedmicu, iz vikenda u vikend, tu nema vremena za čekanje jer semafor svako malo pokazuje rezultat. Naš rezultat trenutno nije dobar.

BH Premijer liga trenutno je 38. liga u Evropi, prošle godine pali smo za dvije pozicije. Ispod nas su Makedonci i Crnogorci, te ostatak beton liga, ali neće to tako dugo ostati. Naši klubovi kadrovski su opustošeni, finansijski nesolventni, ali prije svega žive bezdan između daytonske države i onoga što zahtjevi dvijehiljadeneke godine postavljaju ispred njih. Zakonski okvir u kojem posluju je klimav, živi se u tradiciji, a sanja o istoj. Niko se ne sjeća kad je neki naš klub posljednji put bio evropski relevantan, kad je posljednji put neko s realnim ambicijama gledao prema euro kupovima. Neće se to tako lako promjeniti, jer ljudi po klubovima baza su problema. Vertikalno od njih se gradi fudbalska piramida, na vrh isplivaju samo oni koji znaju gaziti po takvim izazovima.

Reprezentacija Bosne i Hercegovine na FIFA-inoj listi trenutno zauzima 21. poziciju, a ne tako davno bila je 13. To je bilo u vrijeme obezbijeđivanja plasmana na brazilski mundijal. Od tad su se stvari promjenile, nagore, pa je i plasman otišao nisko. Sad je još i dobro kako je bilo prije godinu dana ili kako će biti kad druge reprezentacije odigraju Euro i zarade poene u Francuskoj. Reprezentacija živi od dijspore i volje roditelja talentirane djece da svoje sinove prije ili kasnije prekomadjuju pod zastavu matične države, a ne zemlje u kojoj su igrački stasali. Bez plodova dijaspore ne bismo imali Pjanića, Ibiševića, Kolašinca, Bičakčića, Medunjanina, Bešića, ..., bili bismo pravi fudbalski liliputanci. Da nas danas neko osudi samo na igrače koje stvara domaće ligaško takmičenje rezultati bi nam bili višestruko lošiji, plasman na neko veliko takmičenje potpuna iluzija, a i ovako je to postalo mađioničarski trik.

Daytonski fudbal živi svoj život kao surogat sporta koje smo zavoljeli i kojeg volimo u nekoj inostarnoj inačici, osuđen da bude problem, nesvjestan da je sam kriv za to.

Fenomen.

Uf pa kakav bi to bio šećer na kraju ;))