Dobar dio te zlatne generacije su bili izbjeglice, bili sretni ako imaju hrane na stolu i krov nad glavom, a ne Nike kopačke, frizurice itd. Karijere im još traju, a imali su izuzetno borben mentalitet da ne odustaju kao Modrić, Mandžo, Perišić...

Ono najvažnije odrastao si na ulici i lokalnim terenima čitav dan, naučio hijerarhiju poštivati, a opet se boriti za svoj položaj i ekipu do kraja jer ti je stalo do pobjede. Izgubit od lokalne ekipe na terenu je bila sramota. Taj segment manje emocija vidim više prisutan kod naših iz dijaspore koji su prošli vrhunske nogometne akademije, a sve više i kod naše djece...

I ono također važno, sve više se gube ti centralni kreativci tj. organizatori igre kojih smo imali na svakom koraku. Kad igraš lokalno na terenu, to je prirodni talent koji iskoči i pozicionira te da diktiraš tempo, razvija ti se dar igre, kreativnost, mašta i lucidnost. U akademijama gdje rade vrhunski treneri bez sumnje nemaš tu slobodu, sve je o špranci, ali se ne razvija taj kreativni segment koji se jedino stvara u slobodnim uvjetima. Na kraju najjače obrazovanje kao u Finskoj dopušta više igre, manje zadataka da razviju kreaciju, a nažalost u nogometu je to obrnuto te uz još gust raspored kakav djeca danas imaju, tehnologiju na svakom koraku i manjak odlazaka na igrališta to sve teže dolazi do izražaja. 

Po meni su te dvije stvari puno važnije, borbenost i kreativnost što nas je krasila, a infrastruktura bi trebala zadovoljavati da publika ne kisne i možeš normalno sjesti i da klinci ne budu invalidi do 25 jer su tereni oranice.