Derbi
je bio veličanstven, a da se igrao u Splitu onda bi imao i dekor za
pamćenje, stoga tek navijači Dinama smiju reći ‘Bože, sačuvaj!’ |
Piše zdravko reić Snimio Nenad dugi / CROPIX |
Derbi u Maksimiru je bio veličanstven, to je moja procjena najvažnije
utakmice prvoga dijela prvenstva Hrvatske. Doslovno tako. Hajduk je
došao do pobjede, što je u neku ruku iznenađenje.
Jer, Hajduk je - kako je to slikovito napisao kolega Dražen Krušelj
iz Jutarnjeg lista - “u Maksimiru posljednjih sezona navikao na poraze
kao magarac na batine”.
Nadalje, “bijeli” su tom pobjedom spasili prvenstvo, koje je
prijetilo postati potpuno nezanimljivo u slučaju da je Dinamo otišao na
plus devet bodova i uz spoznaju kako ove sezone nema ispadanja.
I još, jedan mladi trener, u ovom slučaju Goran Vučević s
klupe Hajduka, “potukao je Branka Ivankovića, hrabro, igrom
postavljenom s čak pet izrazitih ofenzivaca”, kako je to registrirao Dražen Antolić iz
Sportskih novosti, odnosno “Vučević je posve nadmudrio kolegu
Ivankovića”, kako je analizirao novinar Vjesnika Miroslav Tomašević.
I dalje od Antolića: “Bio je to raspjevani Hajduk kakav odavno nije
viđen”. Derbi je bio vrlo zanimljiv ne samo s apsekta taktičkoga
nadmudrivanja dva trenera, već i po interpretaciji na terenu, to nikako
nije bio susret “pokraj kojeg se preponsko jahanje doima kao ideal
zabave”, još manje je - kako to piše reporter Jutarnjeg - “derbi u
Maksimiru bio istinska poslastica za ljubitelje mazohističke zabave,
rijetko opskuran nogomet, plus cijelo more neraspoloženih poluigrača”
Ili kako je to ocijenio reporter Večernjega lista Predrag Jurišić:
“Da neupućeni promatrač na tribini nije znao da je to okršaj dva
najbolja hrvatska kluba, pomislio bi da je došao na nekakvu veteransku
utakmicu”.
I dalje: ”Prvih 45 minuta bilo je nešto najgore što su Dinamo i
Hajduk ponudili u međusobnim okršajima otkad postiji hrvatska liga!”.
Usput, bio sam uvjeren da je kolega Jurišić ipak vidio više derbija
nego to - poslije ovakve tvrdnje - ispada.
Naprotiv, po meni je derbi bio predstava u kojoj je Hajduk nadigrao
svoje rivale, posebno se moglo uživati u dva prekrasna gola, zatim u
šaradama Senijada Ibričića, pa u novom altruističkom licu Nikole Kalinića, onda u fantastičnom driblingu Mladena Bartolovića (valjda će to kako je - kako to u Splitu kažu - “bacija u vrtal” Mihaela Mikića biti na nekoj špici HRT-ove sportske emisije), zatim u perfektnoj igri Srđana Andrića i tako dalje...
Novinar 24 sata Dubravko Miličić je napisao:
“Nogomet koji su gledateljima, njima nekoliko tisuća koliko ih se
okupilo u Maksimiru, ponudili Vučević i Ivanković može se svesti na
dvije riječi - Bože sačuvaj”.
Rekao bih, kako za koga, jer za navijače Hajduka, a i barem donekle
nepristrane svjedoke, derbi je bio u najmanju ruku zanimljiv, samo za
navijače Dinama to je bilo “Bože sačuvaj”.
I ta kuknjava o “sablasno praznim tribinama”, o tome kako je “derbi
postao prošlost”, kako se “ni po čemu nije moglo vidjeti da se igra
višedesetljetni hrvatski mega derbi”, samo djelomično je točna.
Najprije, u Maksimir je stiglo dvije tisuća pripadnika Torcide, na
drugim tribinama bilo je još najmanje toliko navijača Hajduka, pa je
pravo pitanje zašto Zagreb više ne voli Dinamo.
A da se derbi igrao u Splitu onda bi to bio, kako je i uvijek, okvir
za pamćenje, čak i onda kad su “bijeli” toliko slabi da eventualno mogu
izvući tek neodlučeno. I na kraju, Dinamo ostaje favorit broj jedan,
tri boda su u našoj ligi golema prednost, “modri” raspolažu s pravim
arsenalom, dok s druge strane Hajduk tek gradi svoju momčad i igru.
Za navijače Hajduka željne boljih igara, serija pobjeda i osvajanja
trofeja svakako je najvažnija spoznaja da je Vučević ne samo
talentirani trener, već stručnjak koji sazrijeva...
[uredio hitro.hr - 23. rujna 2008. u 00:04]