Baš sam sinoć pričao sa frendom i rekao da je to gaženje Atalante vjerojatno najveća i najmoćnija dinamova pobjeda otkad ja pratim nogomet. Ne pričam o renomeu i povijesti po kojima su neki klubovi koje smo znali dobivati puno 'jači' od Atalante nego o realnoj snazi protivničkog kadra u datom trenutku. Pada mi na pamet još ona prokleta uzvratna utakmica protiv Parme kada smo samljeli tada prebrutalnu momčad a pobijedili sa nedovoljnih 1-0.

 

Prevedeno, da smo pobijedili Milan -koji sada još i dobro izgleda kako je izgledao zadnjih bar 5 godina- to bi puno jače odjeknulo od pobjede nad Atalantom a Milan trenutno igrački, organizacijski i kadrovski fino kaska iza te Atalante.

 

Vjerojatno bi jače odjeknulo i da smo sa tako satrali meni jako dragi Nottingham Forest koji i dan-danas živi od kratkog blica iz 80ih godina prošlog stoljeća. Iliti, imaju ime ali ne možeš reći da imaju bauk od momčadi. 

Mislim da je ova Atalanta jača momčad od tog Arsenala, a Engleze smo dobili 2-1, ne 4-0, sa igračem više od relativno rane faze utakmice. U biti, možda na papiru i nije jača ali na terenu je puno uvjerljivija.

 

Naravno, uzimam u obzir da će neki nevino apostrofirati baš Arsenal jer je Dinamo tada vodio Zoki 

Da ne linkam jer rijetko kad se išta lijepo napiše tamo o Dinamu, ali Telesport ima dobar članak o Bjelici, savršeno pogođen, zaista rijedak primjer vrhunskog sportskog novinarstva u zemlji koja se istim baš i ne može pohvaliti. Evo dva isječka koja bi svi trebali pročitati:

 

"Najbolji dokaz koliko je Bjelica pametan je Iyayi Atiemwen i način na koji je trener menadžerirao situaciju koja se otvorila njegovim potpisom. Isti oni novinari iz maksimirskog establišmenta, za koje je kasnije postalo jasno da su o konkretnoj stvari znali više od samog trenera, insistirali su na tome da komentira glasine o prelasku Goričina nogometaša u Dinamo. On je izričito rekao da to nije igrač koji mu treba, ali otprilike u isto vrijeme su Nenad Črnko i Zdravko Mamić u Međugorju sklopili transfer u kojem su izmijenili nešto više od dva milijuna eura za igrača kojeg trener nije želio.

Možete to nazvati i nekako drugačije umjesto pameti, ali Bjelica je uvijek znao ugoditi egu drugih kako bi mogao mirno raditi svoj posao. Prihvatio je Atiemwena, dao mu je priliku i redovito ga je u HNL-u stavljao u kadar prve momčadi, iako je vrlo brzo postalo jasno da je Bjelica bio u pravu i da je Atiemwen igrač koji mu ne treba jer stilom igre ne može raditi razliku u uvjetima u kojima je Dinamo igrao. On je čovjek za kontranapad i otvorene prostore, a Dinamo napada suparnika koji je veliki dio utakmice na svojoj polovici. Međutim, Bjelica ga je istrpio i nije ulazio u konflikte s onima iznad sebe.

Uostalom, cijelo vrijeme je naglašavao utjecaj koji na njega i na cijeli klub ima Mamić. Takvo fokusiranje važnosti uloge koju jedan bjegunac ima na funkcioniranje kluba bi u nekom normalnom svijetu — recimo, u Klagenfurtu u kojem Bjelica živi — bilo skandalozno, ali ovdje je to moglo proći. To je bio isti onaj pragmatični pristup kojim je Bjelica riješio situaciju s Atiemwenom, jer javno naglašavanje Mamićeva utjecaja i prebacivanje reflektora na njega bio je način da Gazdu zadrži sretnim igrajući na kartu Zdravkecova ega, sve kako bi sebi osigurao mir za normalni rad.

(...)

Bjelica je pametan tip, on zna da tekstovi u kojima ga se proglašava ranjivim nisu napisani sami od sebe nego da netko govori kroz te tekstove. Isto tako, Bjelica zna kako mu momčad zaista nema energiju i kako je tu, zapravo, nemoćan.  Logično je onda da je Bjelica postao nervozan. Gledajući Dinamo kako igra u ovih nekoliko utakmica, pa i to kako je igrao u prvom dijelu sezone, nabijaju mu se na nos iste pogreške koje su prešućivane kada ih je radio i prije, propituje se čime je on zaslužio toliku plaću koju prima, a ljudima se nudi dojam kako njegov posao može raditi više-manje svatko.

Ali ne može.

Prvenstva su osvojili i puno lošiji treneri od Bjelice, tako da iz tog rezultatskog dijela HNL-a vjerojatno i može; međutim, čak i u toj seriji utakmica u kojoj se dosadnih 1:0 nametnulo kao mjera, Dinamo je izgledao rutinirano, s jasnim Bjeličinom potpisom koji se vidio od prve utakmice protiv Hapoel Be’er Sheve u kojoj je igrao ozbiljan nogomet s glavom i repom. Da, HNL je i dalje u suštini odrađivanje posla na račun individualne kvalitete koje često ne sadrži puno dobrog nogometa, ali Dinamo pod Bjelicom kontrolira stvari na drastično drugačiji način nego što je to radio u bliskoj prošlosti."

Čitao sam sad komentare Arsenalovih navijača na malog Burton, doslovno 80% njih komentira kako je glupo što su ga pustili i to za tako malo novaca, da ga je trebalo slati na posudbu i slično, a preostalih 20% opravdava transfer jer kao ima 20 godina i još se nije izborio za prvu momčad Arsenala, ali je veliki talent i nek se razvija negdje drugdje. Nisam vidio ni jedan jedini loš komentar, tako da me baš zanima kakav će dečko biti kad se malo aklimatizira.

Klub je u periodu do cca. 2011. prebolio neke dječje bolesti što se izbora trenera tiče, i imao neki normalan pravac rasta i razvoja, redom Kuže, pa Ivanković (mislim samo na prvi mandat) i onda Halilhodžić, od nasukavanja u pretkolima, napokon je po prvi puta ostvaren plasman u LP, itd. itd.

(Čak su došli i oni lijevi na vlast, pa je bila nada, a zapravo pusta tlapnja da će oni kao nešto promijeniti, urediti po pitanju kriminala, i u Dinamu, i državi općenito, nažalost nisu se pokazali ništa drugačijima od iti jedne prijašnje vlasti.)

 

No narednih 7 godina (2011.-2018.), sve do Bjelice, je bilo čisto izdrkavanje i "bratijaški" nepotizam od strane klana Mamić, i to ne samo po pitanju trenera, nego i u svim aspektima Dinama kao nogometnog kluba, te općenito hrvatskoga nogometa, reprezentacije, itd.

 

Meni je zanimljivo kako sam u "eri Mamića" prošao cijeli put od zagriženog navijača koji je išao na utakmice pa sve do danas, kada više Dinamo kao klub doslovno nemogu smisliti, i nisam baš siguran koliko bi se to promijenilo sa nekom novom strukturom unutar kluba.

Jednostavno više nemogu prihvatiti taj monopolizam koji je Dinamo ostvario od samostalnosti (osovina Canjuga - Mamić) nad cjelokupnim hrvatskim nogometom kao neku općeprihvaćenu normu.