|
Eduardova majka Joelma, brat Bruno i supruga Andrea uživali su u Duduovoj predstavi i tri pogotka Cibaliji |
|
Dribling, trk, udarac i gol. Ili pak utrčavanje, skok i gol. Varka za varkom, proigravanje, proboj za probojem. Suparničkim igračima koji ga moraju čuvati uoči dvoboja donosi nesanicu, nakon utakmice pak vrtoglavicu. Tako danas igra Eduardo da Silva. Sve bolje. Igrajući igra se nogometa, maksimirska nogometna škola nije skrila njegove brazilske gene.
U Brazilu svi igraju Eduardo je pravi golgeter, premda na leđima nosi broj 24, a ne kao njegovi slavni prethodnici Dražan Jerković, Slaven Zambata i Davor Šuker devetku, nastavlja priču o vrhunskim Dinamovim napadačima za kojima luduju navijači. I svi koji znaju što je klasni nogometaš. Hitar je i nepredvidljiv, eksplozivan, a tim odlikama usprkos, mirnoća neka u njemu.
Dudu je uvijek bio mirno dijete, nikad nikakvih problema s njim nisam imala s mnogo ljubavi u glasu reći će o svom sinu-zvijezdi gospođa Joelma da Silva. I iz nje isijava mirnoća, tek će plam u očima pokazati ponos što je njezino dijete toliko uspješno na travnjaku. Majka je sinovo umijeće u Dinamovu dresu u Maksimiru nedavno gledala protiv Pule, pljeskala je s tribina, u društvu snahe Andree, i Duduovoj trici Cibaliji. Mlađi Eduardov brat, 16-godišnji Bruno, golove je nekoliko redova iznad pratio u Ettovu, Carlosovu i Sammirovu društvu.
Momak će nakon utakmice tek potiho reći: Ne iznenađuje me što Dudu tako dobro igra i zabija. Dudu nije bio miran samo kad bi nogomet bio u pitanju. Nogomet, nogomet i opet samo nogomet prisjeća se gospođa Joelma Duduovih dječačkih dana.
Je li zbog nogometa bilo kakvih problema sa školom? Baš nikakvih. Uvijek je to znao dobro rasporediti. No, čim bi došao iz škole otišao bi se družiti s loptom. Jeste li već tada pomislili da će biti nogometna zvijezda? Ne, nitko to nije mogao znati. U Brazilu svi igraju nogomet, igraju dobro... Treba i mnogo sreće da bi se uspjelo.
Je li Dudu kao dječak posebno volio nekog nogometaša? Pa nije mnogo pričao o njima. Pele, Romario, da i Ronaldo.
Telefon je bio veza Kako ste se osjećali kada je Dudu kao 15-godišnji dječak otišao u daleku drugu zemlju? Bila sam tužna. I bilo me strah za njega.
Bruno će dometnuti: Bio sam tada malen, nisam shvaćao što se događa i kamo je to Dudu otišao. Bilo je to u rujnu 1998., telefonska linija između majke i sina bila je užarena. Nakon tri mjeseca u Zagrebu, Dudu je nakratko posjetio brazilski dom, pa opet u Zagreb. Upoznala sam ga vrlo brzo po dolasku, u Zagrebu je možda bio tek pet dana prisjetila se tog razdoblja i Andrea, koja je bila i prevoditeljica u razgovoru. Kako ste prihvatili to što je Dudu izabrao drugu domovinu, što golove ne zabija za Brazil?
Pozitivno, nisam imala ništa protiv. Prije negoli što je uzeo hrvatsko državljanstvo nazvao me, razgovarali smo. Bio je to dobar potez. Znate, ako je to dobro za njega, sretna sam - rekla je mama Joelma.
Jeste li razmišljali o tome da se s Brunom i vi doselite u Zagreb? U ovom času ne, Bruno u Brazilu još ide u školu, ja radim. A sutra, zašto ne. Možda budemo svi na okupu u Zagrebu ili negdje drugdje, ovisno o Duduovu nogometnom putu. | |