Mourinhova hipnoza i Messijevo remek-djelo
Uzeo
je loptu na 40-ak metara od gola. Poslužio se s Busquetsom kao
"mantinelom" kako bi se riješio prvih pratitelja, Diarre i Alonsa.
"Preveslao" je Ramosa, odmah nanizao i Albiola, pobjegao Marcelu i prije
nego ga je Ramos stigao zatvoriti, desnom nogom poslao je loptu pored
briljantnog Casillasa za svoj 52. pogodak sezone, 11. u 11 utakmica Lige
prvaka. Briljantan pogodak Lea Messija ipak je, zahvaljujući Joseu
Mourinhu, pao u drugi plan nakon četvrtog ovogodišnjeg el clasica...
El patetico, izjavio je Sportnetov Engleski pacijent nakon utakmice
koja je donijela puno više ružnih scena nego atraktivnog nogometa.
Udaranje i glumatanje, naguravanje i nadvikivanje, isključenja i
kartoni, ružne izjave i optužbe. Sve to nije mogao zasjeniti niti
veličanstveni Lionel Messi.
U Hrvatskoj je, kao i drugdje u svijetu, tema Barcelone i Reala
razlog za izuzetnu polarizaciju. Malo je objektivnosti, a puno
navlačenja na svoju stranu. S jedne strane su brojni navijači Barcelone
te oni koji vole nogomet kakav prezentira katalonska momčad, a s druge
strane su svi ostali. Navijači Reala, ljubitelji Josea Mourinha, svi
kojima je dosadila Barcelonina superiornost pa i njihova "tika-taka"
igra s tisuću dodavanja. Svi su argumenti već dobro poznati, a nema
rasprave koja ne završi pokazivanjem videa koji jasno pokazuje je li ili
nije prije tri godine u Gijonu Puyol trebao dobiti žuti karton, i tako
nakon apsolutno svakog derbija.
Barcelona je najbolja na svijetu. Barcelona je najdosadnija na
svijetu. Barcelona ima najbolje rezultate otkad je Guardiola trener.
Barceloni uvijek pomažu suci. Real je jadan sa svojim bunkeraškim
pristupom. Real igra na rezultat i u Kupu kralja se to isplatilo. Real
igra oštro i zato dobiva crvene kartone. Barcelona igra pod okriljem
Uefe i Unicefa.
A istina? Sigurno se negdje sakrila između tih redaka, zar ne?
Činjenica 1: Real je nastavio tradiciju Mourinhovih
momčadi koje protiv Barcelone igraju čvrsto, oštro i agresivno.
Portugalcu je to donijelo kakav-takav pozitivan rezultat protiv
Barcelone (u odnosu na druge momčadi) i jasno je što želi postići takvom
taktikom – utjerati strah u kosti fizički nešto slabijim igračima
Barcelone i tako razbiti njihovu lepršavost.
To nije neka posebno nova taktika, i apsolutno je legitiman način za
doći do rezultata. Dakako, takva taktika otvara izgledniju mogućnost
dobivanja kartona, posebno ako druga momčad uspješno "prodaje" priču o
pretjeranoj agresivnosti.
Činjenica 2: A Katalonci rade upravo to. Na čelu s
glumcima Pedrom, Busquetsom i Alvesom, Barcelonini igrači na oštre
startove Pepea i društva odgovaraju valjanjem po travnjaku, hvatanjem za
lice i kada im netko stane na mali prst i uletavanjem u lice sucu
utakmice. Ni Realov ni Barcelonin pristup po ovom pitanju nije dobar za
propagandu nogometa, no i jedni i drugi će vam reći – što drugo
napraviti? Madriđani udaraju jer ne žele opet biti s krive strane
"petarde", Katalonci glume jer tako "kažnjavaju" udaranje.
Barcelonini oponenti imaju apsolutno pravo kada pozivaju krovne
nogometne organizacije da se obračunaju sa simuliranjem i glumom na
jednak način kao što su se s oštrim prekršajima. Istina, sucu je lakše
vidjeti prekršaj nego uočiti glumu, pa je glumatanje nešto što se mora
kažnjavati naknadnim pregledavanjem snimaka. I upravo to treba učiniti,
te tako razlučiti kada Pedro zavija jer mu je Marcelo namjerno stao na
nogu, a kada zavija bez ikakvog razloga. U prvom slučaju naknadno
kazniti Marcela, u drugom Pedra, pa će se takvi slučajevi u budućnosti
iskorijeniti ili barem njihov broj smanjiti.
Činjenica 3: Crveni karton Pepeu je "li-la".
Barcelonini drukeri tvrde da je apsolutno čist, madridski tvrde da nije
niti karton. Štimac misli da nije, Jarni misli da jest. Barcini igrači
misle da nije ni upitno, Realovi misle da se cijeli svijet urotio za
Barcelonu. No, bez obzira u kojem kutu sjedili i kako na taj konkretan
start gledali, činjenica jest da Pepeu to nije ni prvi oštar start na
utakmici, a još manje prvi direktni crveni u karijeri. I htjeli - ne
htjeli, reputacija u takvim slučajevima može biti presudna jer Ryan
Giggs, čovjek bez crvenog kartona u preko 800 utakmica u dresu
Manchester Uniteda, neće kod suca imati isti tretman kao Pepe koji je
imao luđačkih poteza na nogometnim travnjacima. U situacijama koje mogu
otići na obje strane, ono što radite u karijeri vam se vraća na najbolji
ili najgori mogući način. Bilo ako tražite jedanaesterac, a zovete se
Vručina, bilo ako postignete gol, a u crti se s posljednjim obrambenim
igračem i zovete se Inzaghi, bilo ako napravite oštar start s đonom, a
zovete se Pepe. Portugalac je ipak puno odgovorniji za crveni karton
nego Alves koji se bacio kao da ga je pogodio projektil ili Stark koji
se uhvatio za stražnji džep.
Činjenica 4: Suci pomažu Barceloni. Je li to zaista
činjenica? U svakom slučaju je činjenica da je Jose Mourinho uspješno
uvjerio svoje igrače u tu priču, a tako i pola nogometne javnosti.
Mourinho je zaista briljantan psiholog. Na suce vrši pritisak i
prije i za vrijeme i poslije utakmice, a sposoban je izreći nešto i sto
puta ako treba samo da bi to postalo istina. Teškim optužbama na račun
Barcelone Mourinho ne samo da radi pritisak na suce kao "zalog za
budućnost", već i skreće pozornost sa svih nogometnih tema. Jer njemu,
najskupljem treneru na svijetu, nije u interesu pričati o nogometu nakon
bilo koje utakmice gdje njegova momčad nije pobijedila jer on kao
trener donosi isključivo – rezultat. Kada nema rezultata (što nije
često), onda u prvi plan dolazi igra, a kao što se mnogi drugi treneri
skrivaju pred Mourinhom kada pričamo o rezultatima, tako se i Mourinho
skriva i prebacuje teme kada se priča o – igri.
Mourinhu je protiv Barcelone dosuđeno dosta crvenih kartona, Barca
općenito ima sudačkih odluka u svoju korist proteklih godina, to sve
stoji. Djelomično je to plod Barceloninog stila koji frustrira
protivnika, djelomično je to plod Mourinhovog stila koji je uvijek na
granici kartona, djelomično je to plod glumatanja i pritiska igrača
Barcelone, ali je nelogično to pripisati zaštiti Barcelone od strane
Uefe.
Naime, da Uefa zaista ima posebnu "agendu" da Barcelona MORA doći do
finala, onda ne bi bilo odluka, niti jedne jedine, koje su na štetu
Barcelone. Lani je Barcelona zaista oštećena protiv Intera, više nego
Inter protiv Barcelone. Prije famoznog susreta na Stamford Bridgeu,
Barcelona je oštećena na Nou Campu. Nije upitno je li Barcelona imala i
sreće sa suđenjem – imala je, ne treba to posebno dokazivati. No, da
Uefa zaista želi vidjeti isključivo Barcelonu u finalu, onda ne bi bilo
situacija gdje je baš Barcelona oštećena. Onda nikada ne bi bio
nepriznat pogodak za 2:0 lani protiv Intera, jer "to je bilo u Uefinom
interesu", zar ne? Onda bi bio isključen i Adebayor, zar ne? Onda bi
Pepe puno prije dobio žuti karton, zar ne?
I zato je Mourinhova osuda i pljuvačka na Guardioline titule krajnje
nekorektna, nesportska i nekolegijalna. Da se Guardiola želi spuštati
na Portugalčevu razinu, onda bi mu uzvratio na isti način – "nadam se da
će i Mourinho osvojiti jednu čistu Ligu prvaka". Jer, Portugalac je
prigodno zaboravio kako je 2003. nepriznat apsolutno regularan pogodak
Paula Scholesa protiv njegovog Porta (je li tada Porto imao zaštitu Uefe
i Unicefa?), zaboravio je svaku situaciju kada su suci išli njemu na
ruku. A takvih je situacija bilo puno, baš kao i onih obrnutih. I baš
kao što toga ima svaki trener na svijetu. Ali kao što mi u porazu od
Njemačke pamtimo Sundella, a u pobjedi nad Italijom golove Rapaića i
Olića, tako i Mourinho pamti samo ono što mu se odgovara.
Činjenica 5: Barcelona je bolja od Reala.
To bi ipak trebala biti najvažnija činjenica u svim ovim raspravama.
U četiri ovogodišnje utakmice Barca je jasno pokazala kako je bolja
momčad u svim segmentima igre – tehnički, taktički, stilski, po
golovima, po prigodama, po posjedu, obrambeno, napadački i po ukupnom
učinku, međusobno i u natjecanjima koje igraju.
Bi li četvrti ovogodišnji ogled završio drugačije da Pepe nije
isključen? Nemoguće je reći. Barcelona se može pozvati na finale Kupa
gdje je nakon ulaska Adebayora u igru bila puno bolji protivnik, pa može
tvrditi kako bi se isto dogodilo i u Madridu. U Realu mogu reći da se
Messi sigurno onako ne bi šetao kroz sredinu terena da je tamo stajao
Pepe.
Igrač manje je važan, posebno jer ga Barcelona jako dobro koristi,
ali ne treba zaboraviti da je Real s igračem manje izjednačio u ligaškoj
utakmici. Da se Inter s igračem manje uspio obraniti u prošlogodišnjem
polufinalu. Da je puno puta u prošlosti igrač više ostao neiskorišten,
posebno kada se protivnik dobro brani. Ne treba zaboraviti da je
Barceloni trebala odlična Guardiola zamjena Pedro-Afellay, da je potonji
morao proći Marcela i idealno ubaciti, da je Messi to morao pospremiti,
da je Messi morao proći pola Realovih igrača kako bi zabio još jedan
pogodak. Ništa Barceloni nije palo s neba.
Nije slučajno da je baš Iker Casillas, najdugovječniji stanovnik
Realove svlačionice i čovjek koji je svještan što Real predstavlja u
svijetu, i kako je Real došao do svojih velikih rezultata i bogate
povijesti, jedini koji nije "kupio" Mourinhovu priču o sucima, koji je
spustio glavu i više-manje rekao kako se Madriđani trebaju poklopiti po
ušima.
Casillas je igrao sa Zidaneom, Figom i Ronaldom i zna kako to
izgleda kada Real igra kako i priliči nadimku kluba – kraljevski. I
Casillas zna da ono što je Mourinho pripremio za Barcelonu nije za
Realovu razinu, posebno ne jer Real u svojoj momčadi itekako ima španera
koji bi mogli i trebali igrati lijep, ili barem napadački nogomet.
Mourinho je uspješno hipnotizirao sve svoje obožavatelje, kao i
dobar dio navijača Reala, da povjeruju kako je njegov stil jedini s
kojim se može svladati Barcelona. Stil s kojim deveterostruki prvak
Europe i momčad s najskupljim igračem na svijetu na svom igralištu
dopušta protivniku 72 posto posjeda lopte, ograničava se na kontru i
prekide kao da je Hercules, a ne REAL MADRID.
Prođu li zaista u finale Barcelona i Manchester United, Mou bi u
finalu trebao navijati za – Barcelonu. Jer, pobijedi li Manchester
United, sentimentalni favorit dobrog dijela Europe, koji s Fergusonom na
čelu sigurno neće zaigrati bunker i neće svoj stil u potpunosti
prilagoditi suparniku, bit će to znak da se Barcelonu može pobijediti i
"nemourinhovskim metodama". I onda više Mourinho neće imati objašnjenje
zašto je Real igrao tako kako je igrao.
Kao što smo već pisali, Mourinho je prešao dalek put s Realom,
posebno na psihološkoj razini o čemu svjedoči konačni iskorak iz
prosjeka Lige prvaka i pobjeda u finalu Kupa kralja protiv Barcelone.
Potvrdio je time svoj trenerski genij, inteligenciju i karizmu kojom
osvaja igrače da ga vjerno prate.
No, ovoga puta Guardiola ga je nadmudrio. Katalonski strateg nije
dopustio da njegova momčad upadne u zamku, nije jurišao s previše igrača
prema naprijed, strpljivo je čekao i dočekao da se Realu obije o glavu
kukavička igra. Povukao je bolje izmjene, i na Real je izašao s tri
napadača, dok se Mourinho na klupi družio s Adebayorom, Benzemom,
Higuainom i Kakom koji je odigrao briljantnu utakmicu u Valenciji.
Kada dobije, a dobiva jako puno, Mourinho je kralj jer njemu je
rezultat iznad svega. No, kada ne dobije – kralj je gol. Jer ne samo da
izgubi, već izgubi kao kukavica. I nema hrabrosti priznati nekome da je
bolji, kao što je Barcelona bolja od Reala, već uvijek mora dodati
"ali". Barcelona je sjajna, ALI...
Ali da je Pepe igrao, onda bi na vrijeme srušio Messija. I
vjerojatno ne bismo vidjeli jedan od najljepših golova u karijeri momka
koji će ostati zapamćen kao jedan od najboljih u povijesti.
Dakako da bi nogomet bio glupa igra bez obrana, bez kvalitetnih
braniča i defanzivaca, bez kvalitetne obrambene taktike. No, kada
Barcelonini igrači kažu kako je "pobijedio nogomet", jasno je da zapravo
pitaju navijače – gledate li nogomet zbog Messijevog prolaska ili
Pepeovog rušenja? I zato bi Real ima puno više simpatija u svojim
žalopojkama na suca da je prema naprijed odigrao išta.
,steta pepe nije zahvatio alvesa
![[UŽIVO] Loš start za Rijeku, Omonia vrlo brzo izbrisala zaostatak s Cipra](/photos/_resized/522/17/0000000000522175_400_230_cut.jpg)
