A svašta se na tom katalonskom vikalo na Les Cortsu, starom Barcinom stadionu na kojemu se zviždalo i španjolskoj himni. Ima o tome zgodna priča iz 1943., o onoj mitskoj pobjedi Reala nad Barcelonom od 11:1 u drugoj utakmici polufinala Kupa - Generalissimusa - nešto kao Kup maršala Tita u Jugoslaviji - kojom se navijači kraljevskog kluba i danas diče (imaju obraza) kao najvećom u povijesti, podsjećajući na nju prije svakog El Classica.
Prava je, međutim, istina da je pred početak te utakmice - nakon 3:0 za Barcelonu u prvoj, kad su madridska štampa i javnost bili šokirani ponašanjem navijača Barce i, zamislite, otvorenim navijanjem protiv Reala - šef Francove tajne policije s pištoljem ušao u svlačionicu Barcelone, podsjetivši Katalonce da "nogomet igraju samo zahvaljujući milosti režima, koji im je oprostio manjak patriotizma". Niti sat vremena kasnije, na poluvremenu je bilo već 8:0 za Real.
Pa ipak, čini se da - za razliku od jednog drugog generala nešto kasnije - Francisca Franca nogomet nije pretjerano zanimao. Svakako, srcu mu je bliži bio Atlético Madrid kao vojni klub, madridski Partizan. Više nego što je volio Real i nogomet uopće, Franco je zapravo mrzio Barcelonu, kao utočište katalonskih autonomaša i separatista, ali i ljevičara, antifašista, komunista, anarhista, sindikalista i ostalih "smutljivaca i jalnuških diletanata".
Ovo je namjenjeno gospodi koja se diči povješću "KRALJEVSKOG" , a ja bih rekao diktatorskog kluba.
Jbi ga drugačije nije ni moglo, zavadi pa vladaj, židovski moto. I danas bi se Perez poslužio nečim sličnim da može, ali ŠIPAK najblaže rečeno.
Priča o Di Stefanu je dokaz koji je klub uvijek imao manire "gospode", za razliku od "krljevski" raspoloženih seljačina kojim je sila eto i prolazila.
[uredio zoki 10 - 28. studenog 2010. u 08:23]