Priča o Di Stefanu

Prijelomni trenutak u povijesti Reala, ali i historijskog rivaliteta s Barcelonom, nije stoga bio samo Eisenhowerov posjet El Generalissimusu i početak španjolskog ekonomskog čuda - nakon čega će u sljedećih dvadesetak godina, do Francove smrti, Real uzeti četrnaest titula - nego drugi jedan događaj: štrajk nogometaša u Argentini.

Zbog toga štrajka s početka pedesetih jedan je sjajni, ali manje poznati vezni igrač River Plate otišao igrati u Kolumbiju, za Club Deportivo Los Millonarios iz Bogote. Tamo su ga 1953. zapazili skauti Reala i Barcelone, obojica po povratku u Španjolsku mašući potpisanim ugovorom - Barca s River Platom, a Real s Millonariosom. Opću zbrku razriješila je FIFA, bizarnom solomunskom odlukom da su oba ugovora validna i da argentinski as mora naizmjenično, sezonu za sezonu, igrati za oba kluba.

Predsjednik Barcelone tada objavljuje kako se njegov klub odriče tog prava - nitko nije bio pretjerano iznenađen: upravu i predsjednika Barcelone tada je ipak postavljao Francov režim - i nakon par prijateljskih utakmica u dresu Barcelone dvadesetsedmogodišnji Alfredo di Stéfano iznenada je potpisao za Real.

U svojoj prvoj utakmici protiv Barcelone, samo dva tjedna nakon potpisa za Real, Di Stefano je zabio dva gola - prvi i posljednji za strašnih 5:0. U sljedećih deset godina zabit će ih ukupno osamnaest, od čega čak četrnaest u prvenstvenim derbijima, čemu se nitko nikad nije niti približio. Di Stefano će u svojoj prvoj sezoni zabiti 29 golova i donijeti Realu prvu titulu nakon dvadeset godina: s njim će započeti era velikog Reala, ali i istinski rivalitet s Kubalinom Barcelonom. Rođen je El Clásico.

A svašta se na tom katalonskom vikalo na Les Cortsu, starom Barcinom stadionu na kojemu se zviždalo i španjolskoj himni. Ima o tome zgodna priča iz 1943., o onoj mitskoj pobjedi Reala nad Barcelonom od 11:1 u drugoj utakmici polufinala Kupa - Generalissimusa - nešto kao Kup maršala Tita u Jugoslaviji - kojom se navijači kraljevskog kluba i danas diče (imaju obraza) kao najvećom u povijesti, podsjećajući na nju prije svakog El Classica.

Prava je, međutim, istina da je pred početak te utakmice - nakon 3:0 za Barcelonu u prvoj, kad su madridska štampa i javnost bili šokirani ponašanjem navijača Barce i, zamislite, otvorenim navijanjem protiv Reala - šef Francove tajne policije s pištoljem ušao u svlačionicu Barcelone, podsjetivši Katalonce da "nogomet igraju samo zahvaljujući milosti režima, koji im je oprostio manjak patriotizma". Niti sat vremena kasnije, na poluvremenu je bilo već 8:0 za Real.

Pa ipak, čini se da - za razliku od jednog drugog generala nešto kasnije - Francisca Franca nogomet nije pretjerano zanimao. Svakako, srcu mu je bliži bio Atlético Madrid kao vojni klub, madridski Partizan. Više nego što je volio Real i nogomet uopće, Franco je zapravo mrzio Barcelonu, kao utočište katalonskih autonomaša i separatista, ali i ljevičara, antifašista, komunista, anarhista, sindikalista i ostalih "smutljivaca i jalnuških diletanata".

Ovo je namjenjeno gospodi koja se diči povješću "KRALJEVSKOG" , a ja bih rekao diktatorskog kluba.

Jbi ga drugačije nije ni moglo, zavadi pa vladaj, židovski moto. I danas bi se Perez poslužio nečim sličnim da može, ali ŠIPAK najblaže rečeno.

Priča o Di Stefanu je dokaz koji je klub uvijek imao manire "gospode", za razliku od "krljevski" raspoloženih seljačina kojim je sila eto i prolazila.