Tamo 60-ih u Barceloni su, baš strastveno se boreć' za svoja građanska, pa i ona katalonska prava, za svoj nogometni klub skovali slogan mes que un club- više od kluba. E sad, dvije stvari tu upadaju u oči odmah: jedna je da se ovaj slogan odnosi na nogometni klub te ga se time svjesno stavlja u kontekst borbe za ljudska prava, borbe za slobodu, pravo izbora, svoj jezik, kulturu, obrazovanje. Pazite- jedan obični nogometni klub, grupu gurača kožne lopte. A druga je baš to da je taj kontekst FC Barcelonu učinio simbolom. Uistinu nečim puno većim od običnog nogometnog kluba, pogotovo gledano kroz prizmu tadašnjeg, teškog, za Kataloniju ali i ostatak Španjolske, baš olovnog vremena. Tada je taj klub za španjolski, a posebno katalonski narod značio jedan više ili manje suptilni otpor fašizmu, a danas tom svojom patinom služi da se izbjegne zaborav i ostvare društveno korisni ciljevi nekog novog vremena.
Nije li zanimljivo povući paralelu s Hajdukom?
Evo izvukao sam odlomak iz Irijevog epa o jedenju sna (inače sjajan tekst bez daljnjeg).
Pročitavši ovaj odlomak, oprostit ćete mi, ja bi puno lakše povukao paralelu s Dinamom nego s Hajdukom. Naročito bi ovaj boldani dio mogao usporediti upravo s onim što je Dinamo predstavljao svojim navijačima u SFRJ. Čak se i vremenski djelomično poklapa. Samo zamjeni komunizam s fažizmom, Franca sa Titom i to je to.
Hajduk nikad nije bio sluganski klub, to je istina međutim da se može vidjet nekakva očita paralela, nekakav specifikum između Barce i Hajduka bojim se da ne može. Barem je ja ne vidim.