pomažu i jednima i drugima, navijači jedinstva su valjda zadnji koji imaju pravo pričat o sudačkim navlačenjima

jer su im suci donijeli zadnja 3 prvenstva,jel?

jest. Zadovoljan?

naravno.iako ne bih imao ništa protiv ni četvrtog uzastopnog prvenstva da su im donijeli,ali ok.previše bi to bilo  od strane Uniteda i sudaca ostatka lige

upravo tako..zato se pokrij usima i suti

Zapravo su poslani u Coca Colu i on i glavni.

Referee Mike Dean has been demoted to the Championship after another unreliable performance in Chelsea’s 2-1 potential Premier League title deciding victory over Manchester United at Old Trafford on Saturday.

Simon Beck, who was the assistant referee that missed calling back Didier Drogba’s game-winning goal over United for offside, was also sent down to the second division, according to The Guardian.

Dean, who has been amongst the top referees in the world since 2002 will be moved down due to some missed calls recently.

The referee did not give penalties to Park Ji-Sung and Nicolas Anelka this past Saturday and controversially gave a spot-kick to Blackburn’s Martin Olsson, who later publically admitted that he dove because of Dean’s propensity to award penalties.

Stoke City also criticised Dean for sending off Dean Whitehead in a loss to Tottenham earlier in the season, saying that he hoped that his team would avoid him for the rest of the season.

Dean will work as the fourth official in next Wednesday’s Premier League match between Wigan Athletic and Portsmouth.

Fucking disgrace!

Baš se iznenadih kad vidjeh ovako dobar članak na Euronogometu o Hillsboroughu nastao iz proučavanja materije, neobično za današnje novinare.


Trevor Hicks je promatrao kako njegovu 15-godišnju kćer podižu i nose iznad glava gomile. Promatrao je, uz osjećaje koji se sasvim sigurno riječima ne mogu ni opisati, kako je spuštaju na teren pored njezine 19-godišnje sestre Sarah, koju je pokušavao oživjeti. Njihova majka Jenni sjedila je smrznuta na tribinama sa strahom u očima kada su se nemili događaji počeli odvijati. Gledala je i strahovala, ali nije ni bila svjesna što je očekuje. Obje su djevojke umrle.

Ovo je samo jedna od brojnih tužnih priča koje su nastale u poslijepodne 15. travnja 1989., koje je odnijelo živote 96 navijača Liverpoola, koji su krenuli dati podršku svojoj momčadi u polufinalnoj utakmici FA kupa protiv Nottingham Foresta i nikada se nisu vratili kući.

21 godinu kasnije sjećanja na Hillsborough, poprište najveće nogometne katastrofe u povijesti Britanije, i dalje izazivaju bolne emocije. Tugu zbog toliko izgubljenih mladih života. Ljutnju zbog loše intervencije policije koja je dovela do velike tragedije. Frustraciju zbog činjenice da pravda nikada nije zadovoljena. Ali i malo olakšanje zbog saznanja da je nogometni svijet naučio lekciju i zabranio ulazak na tribine bez sjedećih i numeriranih mjesta.

Tijekom godina istraga o tragediji na Hillsboroughu je bila ometana pokušajima lažnih optužbi i zataškavanja tragova. Obitelji su nakon velike tuge zbog gubitka svojih najmilijih prolazile kroz godine horora znajući da za njihovu tragediju nitko nije odgovarao. Trevor Hicks, čovjek sa početka priče, koji je kasnije postao predsjednik Udruge za pomoć obiteljima nastradalih na Hillsboroughu, i njegova supruga Jenni rastali su se 15 mjeseci nakon tragedije. Do današnjeg dana traju pozivi na novu istragu i konačno kažnjavanje krivaca.

Jedno je sigurno, a to je da je tragedija ujedinila Liverpool i njegove navijače u tuzi. Udruga za pomoć obiteljima nastradalih bespoštedno se bori za otkrivanje istine o onome što se dogodilo tog bolnog poslijepodneva. Izrazi sućuti napisani na papiru, osobne stvari poginulih i ocean cvijeća okružili su Anfield nakon tragedije, stvorivši sliku koja se nikada neće zaboraviti.

Nitko vas ne može naučiti kako se nositi sa tragedijom. Sve se na kraju svodi na oslanjanje na instinkte i urođenu humanost. Način na koji se prema tragediji odnosio tadašnji menadžer Liverpoola Kenny Dalglish mu je zauvijek zacementirao mjesto u srcima navijača tog kluba. More cvijeća oko Anfielda nakon tragedije Dalglish je kasnije opisao kao najtužniju ali i najljepšu sliku koju je vidio u životu. Plišane medvjediće svoje djece je vezao za vratnice na Anfieldu, obavio bezbroj posjeta ozlijeđenima u bolnicama, satima pričao mladim navijačima koji su ležali u komi i davao utjehu svima kojima je mogao. On i njegova supruga Marina su bili na brojnim sahranama poginulih, posjećivali su po četiri sahrane u jednom danu, a gotovo svaka je završavala emocionalnom izvedbom Liverpoolove himne "You'll never walk alone".

"Nikada, nikada neću zaboraviti 15. travanj 1989. Ne mogu ni pomisliti na ime Hillsborough, ne mogu ga izgovoriti a da se ne vrate tolike bolne uspomene." napisao je Dalglish u svojoj autobiografiji.

Statistike sa Hillsborougha su neumoljive. Ukupno 94 ljudi je poginulo na dan tragedije, a još 766 ih je ozlijeđeno, od čega je oko 300 završilo na bolničkom liječenju. Četiri dana nakon tragedije broj preminulih se povećao na 95, nakon što je 14-godišnji Lee Nicol podlegao ozljedama, a konačna brojka se popela na 96 u užujku 1993., kada je preminuo i Tony Bland, koji je gotovo četiri godine ležao u komi.

Na puno načina, pak, tragedija na Hillsboroughu je pokazala koliko jedan klub poput Liverpoola znači lokalnoj zajednici. Prvi instinkt nije bio da nogomet više nije važan. Bio je da momčad mora nastaviti svoj put u FA kupu u čast poginulima.

Tako se i dogodilo. Osam tjedana kasnije Liverpool je na Wembleyu pobijedio susjede iz Evertona i osvojio naslov pobjednika FA kupa. Ian Rush je zabio dva gola, a John Aldridge jedan, iako tada kapetan momčad a danas komentator BBC-a Alan Hansen i sada ima dvojbe oko toga da li se finale uopće trebalo igrati.

U svojoj autobiografiji Hansen je napisao: "Nisam siguran da li je bila prava odluka da Liverpool nastavi igrati te sezone, iako je bilo jasno da veliki dio javnosti to želi. Ipak, iako je veliki dio ljudi podržavao nastavak igranja, ja se sa tim nikada nisam do kraja pomirio. Kada sam slavio na Wembleyu i na zabavi nakon finala, nisam mogao a da ne osjećam krivnju. I dalje je osjećam. Je li bilo u redu izgledati toliko sretan?"

Ipak, postoji puno onih koji sebi moraju postaviti puno ozbiljnija pitanja. Izvještaj istražitelja Lorda Taylora je pokazao da je konzumacija alkohola i prisustvo navijača koji nisu imali ulaznice samo malim dijelom doprinijelo tragediji. Glavna krivnja odnosi se na niz pogrešaka u postupanju policije i redara na stadionu. Tragedija je samo čekala da se dogodi u vrijeme kada se nogomet u Engleskoj tek oslobodio duge vladavine huliganizma.

Nogomet se promijenio. Sada su stadioni sigurniji i zbog HIllsborougha. To je činjenica. Zbog toga se Engleska može kandidirati za svjetsko prvenstvo 2018. znajući da su njezini stadioni među najsigurnijima na svijetu.

No, mala je to utjeha ožalošćenima koji ni 21 godinu kasnije nisu zaboravili smrt svojih najmilijih. Godišnjica će u Liverpoolu biti obilježena sa dvije minute šutnje i zvonom zvona za svakog od 96 poginulih.

Nogomet ima obvezu čuvati sjećanje na ovu tragediju i osigurati da smrt 96 mladih ljudi nije bila uzaludna.