Moj Dnevnik Eura 2012 – Dan 20.
Španija će u nedelju na Olimpijskom stadionu u Kijevu braniti naslov prvaka Evrope. Rezime je to polufinala u kome Španija nije ostavila bolji dojam od Portugala, ali je ipak na kraju, kroz lutriju udaraca sa jedanaest metara prošla u veliko finale.
Najava ovog polufinala bila je kao da je riječ o El Clasico, sudaru Barce i Reala. Više se pričalo u sucu koji će svirati ovaj duel i o pripadajućim teorijama zavjere nego o igračima i taktičkim postavkama. Predsjednik UEFA-ine sudačke komisije je Španjolac koji je za ovu utakmicu imenovao čovjeka za posebne zadatke, tako mu imputiraju, Turčina Cuneyta Cakira.
Niko nije očekivao iznenađenja u sastavima jer su oba izbornika imala profiliranu idealnu jedanestorku. I onda se desio bum. Samozatajni čovjek Vincente Del Bosque koji danima uvjerava javnost o veličini Barcina 4-6-0 modela i Fabregasa koji glumi špic napadača, iz šešira kao neki čarobnjak izvukao je pravog zeca. Zec je Alvaro Negredo, napadač Seville koji je cijelo prvenstvo zaboravljeno sjedio na kraju klupe za rezerve. Fabregas je na početku ostao na klupi.
Portugal je prva ekipa koja se nije prilagođavala Španiji, nego je istrčala u sastavu koji Bento uigrava cijelo ovo vrijeme. Samo je Bento prinuđen povredom Postige, uvrstio u sastav Almeidu. Napadač za napadača.
Prvo poluvrijeme nije donijelo golove, ali je jest najslabiji dojam o igri Španjolaca, ako gledamo sva poluvremena na prvenstvu. Del Bosqueva ekipa nije djelovala sigurno i suvereno kao inače. Portugalci su stajali jako čvrsto, vrlo blizu veznih igrača Furije, presjecali dodavanja. Osvojenu loptu zadržavali bi duže nego što se to očekivalo i time uvlačili nervozu u noge Španjolaca. Išli su dosta visoko u presingu, a zadnja linija sa Pepeom i Brunom Alvesom stajala je nekad skoro na centru. Portugal po mjeri Jose Mourinha.
Ni jedni, ni drugi nisu se proslavili u konstrukciji opasnih prilika, a sve se to prenijelo i u drugo poluvrijeme. Španija je preuzimala minimalan rizik, Portugal je igrao kao i u prvom dijelu. Izmjene su donijele više energije po bokovima Španije, ali utakmica je morala otići u produžetke. Portugalske akcije najdalje su završavale udarcima dosta iznad Ikerova gola.
U 104. minuti Španija je stvorila prvu pravu priliku na utakmici. Iniesta je promašio ono što obično pogađa. Tad smo znali da su penali neizbježni.
Španija je sa Casillasom uvijek favorit na penale, što se i ovaj put pokazalo kao tačno. Furija je nadoknadila promašeni prvi penal Alonsa, dočekala prečku Brune Alvesa i potvrdu finala od Fabregasa. Zanimljivo je da je Sergio Ramos, predmet ismijavanja nakon polufinala Lige prvaka sa Bayernom i promašenog penala, ovdje zabio pucajući artistički i samopouzdano.
Portugal tako nije uspio preskočiti Španiju, iako je ostavio odličan dojam. Španija nije briljirala, igrala je dosta teško i mučno, ali na kraju ipak slavi. Srce prvaka, apsolutna klasa ili nešto treće, sad više nije ni bitno. Španija je ponovo u finalu, te u nedelju može postaviti nedostižne rekorde reprezentativnog fudbala.