mislim da je zadnja koju smo stvarno (bar prvo poluvrijeme) odigrali sa dva napadača bila ona Bilićeva protiv Italije 2012., ili hajde - ujesen te godine u Bruxellesu, sve ostalo su bile manje-više varijacije na temu s Mandžom naprijed a Olom i Perišićem (Pjacom) uz neku aut liniju (uf, kad se samo sjetim Igorovih rotacija u jednom poluvremenu u Walesu gdje nas je dudu spasio)... i onda vele 4-3-3 ili slične definicije, sve dok Niko nije isprofilirao ovu igru sa dva zadnja vezna i onda apsurdno u istom sustavu istrčao i protiv npr. Azerbajdžana i Italije...
kriza tog sustava 4-4-2 koji je tako lijepo funkcionirao sa zdravim i pravim Eduardom počela je onim nesretnim porazom protiv Engleza na Maksimiru 2008... vjerojatno je stvar bila u tome da više nitko nije mogao tako lijepo trpati ono što bi izborili Olić, Klasnić ili Mandžo... ne može se nešto napraviti preko noći, iako bi Krama zaslužio šansu, ali izaći sa dva napadača na silu kao što je Furija, to je jako, jako smiono i za nekog tko je daleko veći stručnjak od Čačića... tako nešto je smio samo ludi Ćiro u Lyonu kad je znao da će iza svih tih umjetnika ostati Soldo krvavih koljena...
mislim da bismo (obzirom da se na suprotnoj strani malo toga ili zapravo ništa nije izmijenilo od 2012.) trebali ići poučeni Bilićevim doktorskim radom, jer tamo smo imali zabetonirane i dublirane bokove (Vida-Srna - - - Strinić-Pranjić) i elegantno popunjenu sredinu, ali je iza Mandže stajao Luka, kojeg očito prekosutra neće biti... i sve je to sjajno funkcioniralo do Starkove krađe...
znači, ako ćemo ići sa Srnom otraga (a ja bih ga uvijek radije obzirom na godine, zasluge, mogućnosti i potrebe stavljao na desno krilo) onda ispred njega mora biti krilni igrač tako da stigne zatvarati (Pjaca je idealan), a što se tiče Luke, definitivno je rješenje Brozović, s time da se ne može zanemariti niti to da bi klinci željni prodaje i para ginuli čim bi uživo vidjeli one tamo face... sjetimo se npr. Londona i Argentine...
uglavnom, imati na bokovima duple osigurače, ne ubijati Srnu i Perišića pritom bespotrebnim sprintanjima gore-dolje, i ne ispustiti iz vida to da su Raketa i Perišić pokazali da imaju bolji nos za gol i od samog Mandže (a da su i Krama, i Čop, i Kalinić zasad tek naše nedokazane želje)... utrčavati iz drugog plana u komandoskoj liniji od tri-četiri po cijeloj širini koju je nemoguće braniti (baš kako to Simeone i radi velikima) i kako smo to npr. radili u onoj mitskoj pobjedi u Klagenfurtu, vjerojatno najboljoj tekmi desetljeća...
zaključno, psihološki u svlačionici treba stvari postaviti tako da je u pogledu prvog mjesta potpuno svejedno što smo izgubili dva dobivena boda od Čeha, jer bi tako i tako morali tući Španjolce da budemo prvi... ići na kontre i ne nadigravati se jer imamo brzi vezni red i ako igdje, u ovoj utakmici to moramo iskoristiti... najvažnije je biti koncentriran u jednoj ili dvije šanse koje će sigurno u devedeset minuta iskočiti (valjda je Raketa u ove četiri godine od Poljske zaoblio čelo
)... i zapravo, uvjeriti ih da nemaju što izgubiti