Utakmica između Hrvatske i Italije sa gledišta taktike je bila vrlo zanimljiva utakmica. Bila je ogledni primjer sučeljavanja dva različita sustava, hrvatskog 1-4-4-2 (u liniji) i talijanskog 1-3-5-2. Naša reprezentacija je u prvom poluvremenu bila taktički konfuzna sa puno problema u organizaciji obrambenog bloka i nejasnom idejom u igri prema naprijed. Jednostavno se nismo mogli adaptirati na talijansku koncepciju. Jasna Bilićeva određenost da igra sa dva napadača postavljena okomito u fazi obrane da bi osujetio Pirla, njihovog glavnog organizatora igre, pokazala se kao promašaj. Ne samo da Mandžukić nije uspio nadomjestiti manjak jednog igrača u sredini, nego je talijanskim stoperima omogućio nesmetano otvaranje. Mandžukić se dodatno trošio u defanzivi, a Bonucci, De Rossi i Chiellini su vrlo lako probijali našu prvu liniju obrane i pored usamljenog Jelavića bez pritiska iznosili loptu i radili višak te neometano odigravali duge lopte, prvenstveno na Balotellia. Potpomognuti Pirlom i uz pomoć lijevog bočnog Giaccherinia Italia je u toj fazi konstrukcije došla do igre. Spomenuti Giaccherini je imao puno prostora jer je Rakitić dosta ulazio u sredinu (prirodno za njega), pa mu je trebalo dosta vremena da izađe na bok. Isto tako Giaccherini je većinom tražio loptu na svoju polovicu ,pa je i Srni bio predaleko da bi izašao na njega. Ipak,najveći problem za hrvatsku reprezentaciju je bila vertikalna igra Pirla, Marchisia i Motte, koji su svojim dodavanjima izbacivali iz igre našu veznu liniju (Rakitić,Vukojević, Modrić, Perišić), te slali upotrebljive lopte Balloteliu i Cassanu. Njih dvojica su izvaredno koristili te međuprostore, dolazili u prilaz i tim kretanjima kreirali opasne situacije po naš gol. Bila je očigledna loša komunikacija između naših stopera, koji nisu izlazili na njih i naših zadnjih veznih kojima su se pojavljivali iza leđa. Isto tako evidentno je bilo da su loše bile distance između Srne i Ćorluke sa jedne strane i Shifa i Strinića sa druge strane. Dva puta je Balotteli ušao u pukotinu između Srne i Ćorluke, a nekoliko puta je Cassano ušao iza leđa Striniću koji je stalno bio negdje na pola puta između obrane i napada. To loše pozicioniranje Strinića bi prouzročilo izlaz Shildenfelda sa svoje pozicije na bok, pa i u jednom navratu Vukojevića kako bi zatvorili taj prostor, pa je obrana u tim momentima izgledala nesigurno i van ravnoteže.U fazi napada Hrvatska u prvom poluvremenu se nije uspijela nametnuti pas igrom, te je zaprijetila tek preko nekoliko polukontri, gdjeje su se naši braniči (Srna u dva slučaja i Strinić jednom) transformirali iz treće linije u završnicu, napravili brojčanu superiornost po boku, uspjeli centrirati i staviti pod pritisak talijanskog vratara Buffona, sve bez nekih izrazitih prigoda.Pred kraj prvog poluvremena Pirlo je iz prekida zabio za zasluženih 1:0, te se tim rezultatom išlo na odmor. U drugom poluvremenu Bilić je zarotirao neke pozicije i zaigrao u sustavu 1-4-2-3-1. Rakitića je pridodao Vukojeviću u sredinu, Modrića podigao na mjesto centralne polušpice, a Perišiću promijenio stranu. Mandžukića je postavio na desnu polušpicu, iako on nije igrao kao klasična polušpica, nego je bio u fazi napada praktično kao druga špica. To je bila naša koncepcijska specifičnost u postavci za drugi dio utakmice. Na ovaj način Hrvatska reprezentacija je izgledala bolje, i imala bolju cirkulaciju lopte. Većina naših kontinuiranih napada ili partitura posjeda lopte dolazila bi poslije odbijene lopte od strane talijanskih obrambenih igrača,u tzv.drugom napadu ili poslije odlaganja Mandžukića i Jelavića. Isto tako nekoliko puta smo izašli i u obećavajuće polukontre, ali bez neke posebno uspješne realizacije. Nerijetko je Pletikosa i direktno pokušao uposliti svoje napadače. U toj fazi utakmice generirali smo određenu incijativu, a Italija se sve više zadovoljavala obranom rezuzltata i traženjem svoje šanse iz kontre. Vukojević je u tom dijelu utakmice donio ravnotežu nadziranjem prostora ispred obrane, Rakitić je ubrzao protok lopte, a Modrić se kretao u zonama bližima golu, te je nekoliko puta ugrozio gol udarcima sa distance. Mislim da je i sama Prandellieva odluka da zamjeni Di Natalleom Balotellia podosta rasteretila našu obranu i donesla joj veću sigurnost. Izjednačujući gol je došao u 72' poslije jednog ubačaja sa poludistance od strane Strinića, gdje je Mandžukić izvanredno reagirao i izjednačio rezultat. U toj akciji talijanska obrana počinila je karakterističnu grešku za takve situacije,izgubili su iz vida Mandžukića jer su bili koncentrirani samo i i sključivo na loptu, a ne i na loptu i suparničkog igrača u opasnoj zoni. Analizirajući našu ekipu sa psiho-socijalnog aspekta mogu reći da je ekipa reflektirala dobre unutarnje odnose, solidarnost i pozitivno ponašanje unatoč nepovoljnom rezultatu i imala karakter da se vrati. Sigurno da je i to pored taktičkih promjena u drugom dijelu bio odlučujući faktor koji nas je doveo do ovog rezultata. Italia može žaliti za prvim poluvremenom gdje su propustili riješiti utakmicu.