kao prvo čestitke milanu na posve zasluženoj pobjedi. nije milan briljirao, ali su pokazali da su velik klub. na šta mislim? dosta puta sam gledao utakmice u kojima su i jače ekipe od ovoga milana igrale kontra i slabijih ekipa od ove barce i u utakmicu ušle nedovoljno dobro pripremljene, i psihološki i taktički. niti su imale jasnu namjeru u igri niti su vjerovale da mogu učinit rezultat. milan je večeras imao jasan plan igre i 90 minuta je vrlo koncentrirano radio na tome bez odstupanja i lutanja. i od 1. minute se po njihovu pristupu, govoru tijela, duel igri vidilo da oni igraju ovu utakmicu uvjereni da mogu proć dalje. i na tome im svaka čast, to je odlika pravih ekipa.
o suđenjju ne treba mnogo- smiješan gol milana i smiješan žuti busquetsu
ja ne mislim da je roura kriv za ovo večeras, niti mislim da su igrači bili nezainteresirani, nonšalantni, nisu željeli. a pogotovo sam siguran da nisu potcjenili milan. pače, siguran sam da je problem upravo obrnuto- precjenili su ga. odatle i prekomjeran oprez.
ovo večeras je svim ljubiteljima igre bila lekcija iz važnosti ritma u igri. to šta je zapravo ritam, i koliko je važan, upravo krucijalan, je vrlo teško objasnit, barem meni. ključ je u tome da je ritam tijekom utakmice izuzetno teško mijenjat, de facto nemoguće. barca je večeras došla na san siro čekat kraj. i zato sam ja ljut. nisu došli igrat i tražit gol, već čekat kraj s 0:0 a naprijed ako messi i iniesta nešto iščarobiraju- super, ako ne-opet dobro, vidimo se na camp nou. i s takvim pristupom je odabran i ritam za večerašnju utakmicu- sporo, na sigurno, podosta i rigidno, bez previše napuštanja pozicija, premalo igrača bi sudjelovalo u pojedinim akcijama- nije bilo igre "na trećeg", a kamoli "na četvrtog" ili petog". naprosto ritam i fizički i mentalno je bio na frekvenciji čekanja, a ne pro-aktivne igre kakva je barci prirodna. talijani obožavaju igrat protiv takvog pristupa i svoje najveće uspjehe taljanski nogomet je ostvario upravo protiv protivnika koji su kontra njih kalkulirali odveć ih respektiurajući.
a onda, kad je primljen gol, treba okrenut momentum igre kakvu forsiraš već sat vremena- odjednom stvari u igri moraš počet radit potpuno drugačije, s posve drugim ciljem u igri- pas mora bit brži, okomitiji, lopta mora mijenjat težište igre više, mora bit više ubacivanja bez lopte u protivnikovu zadnju liniju...čitav mentalni i fizički sklop igre se stubokom mijenja, ciljevi se mijenjaju. ili bi barem trebao. odjednom. protiv protivnika koji je u svom ritmu tih čitavih sat vremena i ima momentum na svojoj strani, protivnika kojemu samopouzdanje dira nebo, koji ima 80000 ljudi iza sebe, protivnika kojemu ni slučajno više ne smiješ dozvolit nijedan gol, jer stizat 3-0 to je gotova priča, a ni ovo nije daleko od toga. strahovito zahtjevna situacija. zamjene, ma kakve bile, tu mogu jako malo učinit. sam sastav(da li na krilu iniesta ili neki napadač) pa i postavka s kojom uđeš u utakmicu tu također malo znače, naprosto ideja igre odnosno neophodnost da je se u neko doba utakmice mijenja sve to proguta.
taj pristup utakmici, bez namjere aktivnog traženja same igre, posljedično i rezultata je uzrok igre bez šanse u čitavoj utakmici i 0-2 poraza. vrlo dobra je usporedba s utakmicom kontra reala u l.p. kad smo ih vani tukli 2-0- vrlo sličan pristzup. ogromna razlika je u tome šta realu tada nikako nije odgovarala naša takva igra, a milanu danas apsolutno jest. na stranu to da smo tada odigrali i znatno bolje i mkonkretnije nego danas. usporedbe s utakmicama kontra celtica i rubina nemaju veze, jer je nokaut faza drugi svijet u odnosu na te utakmice. usporedba s utakmicom sa chelsea ne drži vodu ni blizu- pa mi smo stvorili tada u 2 utakmice valjda je jedno 15 gol šansi, danas nijednu. i kontra intera u milanu smo imali niz gol šansi, večeras, ponavljam- nula, zero. ne sićan se barcine utakmice bez ijedne šanse eza gol. ali baš nijedne.
pitanje koje se postavlja je koliko nama fali trener.
ja sam uvjeren da je za ovakav pristup utakmici odgovoran tito i da je to njegova odluka, da roura nema veze s tim, odnosno da je samo provodio titove zamisli. čisto taktički, i da je tito bio na klupi- 99% sam uvjeren da ništa ne bi bilo drukčije tijekom utakmice, jer, ponavljam- ovo je ionako njegov odabir strategije bio, a kad je utakmica već krenula svojim tokom, bilo bi kasno, kao što je bilo i s rourom na klupi. pitanje koje se postavlja je pak, bi li bilo razlike u pripremi utakmice kroz aktivan rad s igračima, psihološku pripremu, motivaciju, općenito njegov, titov, hands on pristup. koliko bi sama njegova nazočnost utjecala na igrače. rad s ljudima je vrlo složenastvar, posebno ako ih vodiš, ako moraš bit lider. tako da ovo pitanje ostaje otvoreno.
ali smtaram da su kritike roure neopravdane, posve, barem što se tiče ove utakmice.
samo da pojasnim do kraja- spominjete bunker i naše probleme s bunkerima. ja ne mislim da je večeras naš problem bio bunker. naime, mi uopće nismo došli do te faze da kontinuirano pritiščemo taj protivnikov bunker s postavljenim produženim napadom i većim brojem igrača. tek tada, da smo uopće stigli do te faze u igri, bismo mogli procijenit koliko bi nam muke isti zadao. na koncu, ja sam večeras primjetio i situacije u kojima je milan nas znao doslovce istjerat iz svoje polovice i s 5-6 igrača u toj "potjeri" za našim igračima uć duboko u naše polje. brža lopta i bolje kretanje bez iste bi tu mogli imat svoju šansu. drukčiji pristup.
iako, slažem se- i ja sam mišljenja da bi nam bunker bio problem. veliki. ali to je samo još jedna nevolja povrh ovih večerašnjih. i tu nema puno filozofije- bunker se mora razvuć, raširit, jer se jedino tako može otovorit koliko toliko prostora kojeg se onda bržom loptom može nastojat iskoristit. plus- ono šta sam jučer napisao- napadi s boka.
