Gledajući kojom lakoćom Messi i društvo melju protivnike, čovjek pomisli da je to savršenstvo i da se bolji nogomet ne može igrati.

Sjećam se slavne generacije Ajaxa koju je vodio Louis Van Gaal u prvoj polovici devedesetih godina. Momčad koja je plijenila automatizmom, fizičkom i tehničkom moći, bila je mahom sastavljena od dvadesetogodišnjaka, ali i sjajnih 18-godišnjaka, kao moj poslije veliki prijatelj Clarence Seedorf. Omladinska je škola Ajaxa desetljećima bila pojam uspješnosti. Jedan je od njezinih najslavnijih izdanaka Johan Cruijff. Nakon što je igrao za Barcu, postao je i njezin trener te su pod njegovim utjecajem na Nou Campu utemeljili današnju strategiju glorificirane škole (Cantera) nogometa.

Hrabra i dosljedna politika
Mnogi se pitaju što to rade u Barci, a da se drugdje ne može. I drugi veliki klubovi imaju kampove, trenere, skaute, hotel. Prema mojem mišljenju, stvar je u hrabrosti i dosljednosti klupske politike te podršci društvenog okruženja. Barcelona je simbol Katalonije i tamo žele da se jasno vidi posebnost kluba. Izgradili su kamp sa 9 igrališta, od čega četiri s umjetnom travom. Sedam terena ima rasvjetu, a ona dva bez reflektora pripadaju prvoj momčadi koja trenira uglavnom prijepodne.

Svi tereni imaju istu dimenziju kao Nou Camp – 105×68 metara. Svaka od 13 mladih selekcija u rasponu od 7 do 17 godina, kao i dvije profesionalne momčadi, igra isti sustav, 4-3-3. Od malih nogu, dakle, igrači Barcelone uče se napadačkoj filozofiji uz osnovni moto: dodaj-posjeduj-dodaj loptu. Barcelonina škola nogometa godišnje stoji 15 milijuna eura, što obuhvaća 50 zaposlenika od trenera, liječnika preko psihologa, učitelja do fizioterapeuta i voditelja. Sve to imaju i drugi europski velikani, ali posebnost Barcelone jest što su dosljedni u provođenju strategije oslonca na domaće snage, načina igre i ponašanja.

Nedavno sam u godišnjem izvještaju kluba pročitao da je od 210 polaznika Cantere, odnosno Masije (klupski internat), čak 70% Katalonaca. Takav pristup maksimalno podržava društveno okruženje neovisno o rezultatima. To je važno da bi se nastavilo s hrabrom politikom uvrštavanja talentiranih igrača u prvu momčad već sa 16, 17 i 18 godina. Barcelona nije bila uvijek uspješna kao sada jer mlade igrače treba istrpjeti u fazi sazrijevanja, ali se držala strategije i onda kada je dominirao Real Madrid.

Nije se dogodilo preko noći da Barcelona ima udarnih 11, od kojih je 8 igrača odgajanih u klubu od malih nogu, kao što se preko noći neće dogoditi da ih netko prestigne. Zato najviše simpatiziram Barcelonu i uvjeren sam da će njezina filozofija biti jača od Realove, ne samo u iduća četiri sudara nego općenito. U kup-ogledima Real ili netko drugi može eliminirati Barcelonu, što je Mourinho pokazao s Interom, ali tijekom natjecanja ne vidim tko može srušiti tu dominaciju i nadasve neodoljivu igru.

Uspješni Osijekov primjer
Igrao sam u Italiji i vidio da nema ni približno tako hrabre i kvalitetne politike s mladima, pa se u Hrvatskoj ne treba tako negativno očitovati prema našim omladinskim školama. Uvjeti u kojima djeluju neusporedivo su lošiji, ali unatoč tome Hrvatska proizvodi odlične igrače. Kad bi se mudro uložilo dovoljno novca i kvalitetnije radilo s djecom, tada bi rezultati bili puno bolji. Unatrag nekoliko godina Dinamo to najbolje pokazuje.

Prije nekoliko dana bio sam u Osijeku i posjetio školu nogometa koju su vrlo kvalitetno osmislili Petar Krpan i Marko Babić. Impresionirao me, uz vrlo pozitivnu atmosferu, njihov učinak. U samo 8 mjeseci njihove se selekcije već ravnopravno nose s vršnjacima nedaleko poznate škole NK Osijek. Hrvatska je nogometna budućnost u stvaranju igrača.

Sa VL kolumna D. Simica