Prije godinu dana Barca je pregazila Real Madrid na Nou Campu, bilo je 5:0. Stigao je Mourinho tog dana u Barcelonu s ogromnim optimizmom – Real je zaista u to vrijeme igrao dobro i pobjeđivao – ali Guardiolini dečki su mu očitali lekciju i nanijeli najteži poraz trenerske karijere.

Godinu dana kasnije Guardiola je taj koji zaostaje za Madridom šest bodova. Nikada u tri godine vođenja Barcelone Pep nije bio tako daleko od Blancosa. Guardiola, koji klub poznaje perfektno, zato je kao najvažnjiji posao ovih dana sebi postavio zadatak da smiri atmosferu i izbjegne nervozu.

Tu je naime najveća razlika između Madrida i Barcelone. Kada Real igra slabo, kada im ne ide, čitav sistem se uključi kako bi popravili situaciju – podrška novinara i navijača bude još veća. Kada se Real Madrid osramotio teškim porazom u Kupu od Alcorcona (4:0) navijači su bili ti koji su započeli kampanju kako bi se igrači psihološki oporavili. Isto su uradili nešto ranije kada su poraženi od Real Zaragoze sa 6-1. U revanšu su došli do (samo) 4-0, ali nikada se nisu predavali – konstatno su imali podršku navijača, uprave, medija,…Isto je i danas. Barca pod Pepom dominira, ali navijači nikada nisu pravili pritisak na Mourinha i njegovu ekipu. Vjeruju u njih, ali su prihvatili činjenicu da su Messi i društvo danas bolji.

To je pitanje povjerenja.

Nakon tri godine poniženja, Madrid je danas bolji nego ikada. I Guardiola je taj koji pati sada, upravo jer tako dobro poznaje ovaj klub i svjestan je da je Barcelona drugačija. Dio je to katalonskog načina života – bez obzira koliko ste dobri, na kraju vas čekaju kritike i pesimizam. Kao igrač Guardiola je bio fantastičan: osvojio je sve što se moglo osvojiti i imao je poseban odnos sa navijačima. No, na kraju je napustio klub potjeran kritikama, većinom lansiranim od novinara bliskih tadašnjim čelnicima kluba. Nisu se mogli dogovoriti oko novog ugovora i odjednom je krenula brutalna kampanja. Pep je preko noći optuživan za sve i svašta, tabloidi su brujali da je homoseksualac, a drugi ga okarakterisali kao gubitnika bez talenta. Guardiola i njegova familija nisu izdržali i bukvalno su pobjegli u Italiju.

I danas je Pep svjestan da s prvim problemima isti kritičari dolaze na svoje. Oni su tu i čekaju da napadnu. Tri godine su proveli u tišini i nakon poraza od Getafea, prvog u sezoni, priča je počela. Krenuli su lagano, kritikujući “poroznu i šuplju odbranu”, te konstatirajući da “igra s Villom nije moguća”. I Guardiola zna da će oni zašutit, da neće postati gori, i samo ako ekipa ponovo bude pobjeđivala sve redom. Jer kad Barca gubi, to može biti noćna mora.

Zato je napravio radikalne poteze jer želi izbjeći nervozu. Zatvorio je svlačionicu, intervjui više nisu mogući, malo igrača i progovara nakon utakmica, očito da su ih prve kritike podsjetile kako to može izgledati ako im ne ide. I Guardiola sada to želi iskoristiti, pokazati svojim igračima šta moraju izbjeći, učiniti da ih takve blage, početne kritike ohrabre, kako bi zaigrali bolje i izbjegli gore.

Slijedi najvažniji period za Barcu i Pepa kao trenera – prvi put mora hvatati madridski klub. Real Madrid, koji ima samo jednog pravog neprijatelja. Barcelonu. Dok ista ta Barca ima nekoliko njih: prije svih Real, ali i mnoge novinare i navijače u vlastitom dvorištu.

Kako smo prošli put pisali, najbolje je situaciju u jednom razgovoru kojeg smo pravili prije nekoliko godina opisao Xavi: „Kada mi je bilo 19 osjetio sam kako je to izgubiti prvenstvo, kako je kada te kritikuje Katalonija, i to je bilo moje najgore iskustvo u životu. Ne želim više nikada osjetiti tako nešto, želim pobjedi u svakoj utakmici”.

Tako danas žive igrači Barcelone, pod pritiskom, i to je nešto s čime se Guardiola mora izboriti.

*Toni Padilla urednik je sportske rubrike katalonskog dnevnika Ara i jedan od najboljih poznavatelja prilika u velikoj Barceloni. Bio je urednik časopisa El 9 Nou, osnivač prvog katalonskog sportskog lista El 9, a voditelj je i radio showa posvećenog Barceloni. Sa svojom kolumnom “Pisma s Nou Campa” stalni je saradnik KrozNoge.com