Totalni nogomet. Upravo to je snaga ove 3-4-3 formacije. Zamisli kako je sinoć bilo Lassu Diarri nakon par rotacija. To je ono nevidljivo što je Guardiola pripremio za ovu utakmicu i ovu sezonu. Pacak je dobro napisao u najavi utakmice što Guardiola radi.

Ovo sinoć je bio jedan od atraktivnijih Classica u zadnje vrijeme.

Ja sam prvi bio protiv 3-4-3 jer nisam shvaćao po čemu je bolji od 4-3-3. Sad znam. Xavi, Iniesta i Fabregas protiv Xabi Alonsa, Diarre i Oezila. Po potrebi i Messi i Busquets. Razbili su ih. A što je sve Iniesta radio...

Mourinho radi na tome samo djelomično. Ne vjerujem da je zbog ega, prije će biti da ne zna kako.

Sposobnost prilagodbe je, složit ćemo se, jedna od glavnih značajka inteligencije.

Koliko smo puta vidjeli neku momčad koja igra dobro samo kad vodi, a čim gubi - nema ih nigdje. Pravi trener je onaj koji može nešto napraviti da bi to promijenio. Ovdje kod Barcelone, trener radi na tome da igrači sami promjene ono što ne valja - što je sigurno, hajdemo ga nazvati, trenerski ideal. To se može postići, ne ako igrače naučiš napadačkim šablonama (jer se sve one, prije ili kasnije, pročitaju), nego da im omogućiš da sami biraju koju će odigrati. Nijedan protivnik se ne može braniti ako ne zna kako će ga se napasti. Mourinhova trenerska kvaliteta je čitanje protivničke igre, on može za vrijeme utakmice pročitati šablonu, dvije, možda i tri - ali ne može upravljati svime što se događa na terenu. Realno, uzmemo li u obzir da utakmica traje samo 90 minuta iznimno je teško bilo kojem treneru reagirati, ukazati i mijenjati nešto za vrijeme utakmice. Rekao bih da je ovu utakmicu Guardiola dobio, i to prije nego što je ona počela. Mourinho je naučio svoje igrače raznim obrambenim šablonama, ali ih nije naučio kada koju treba primijeniti.

Dolazimo do vječne dileme jeli napad najbolja obrana ili je obrana najbolji napad. Primjenimo li matematiku, najistinitiju znanost, napad je najbolja obrana (najveći rizik je uopće ne riskirati). Zašto? Jednostavno.

Onaj tko zabije više golova će pobijediti. 100%.

Onaj tko ima više šansi (udaraca na gol, udaraca van gola, nekih situacija u kojima nedostaje samo zadnji pas) matematički ima više izgleda da zabije više golova. Naravno, to nije 100% - npr. ako protivnik ima 3 takve šanse, a vi 9 šansi znači da matematički imate 3 puta više šansi da ćete zabiti gol, što je znatno.

Onaj tko ima više loptu u nogama će stvoriti više šansi - Ako Barcelona ima 66% loptu u nogama, to znači da protivnik ima 33% što je dvostruko manje aktivnog vremena da se stvori šansa. Naravno, može se dogoditi da protivnik stvori više šansi unatoč ovako mizernom postotku igranja loptom - ali koliko je to čest slučaj kod Barcelone? Tu se matematika najbolje pokazala. Isto je u npr. pokeru - ako stalno dobivaš, recimo, asa i kralja iste boje, a protivnik sedmicu i trojku koje nisu iste boje - možeš izgubiti nekoliko ruku, možeš izgubiti i partiju, ali ćeš od 100 odigranih dobiti 90.

Goreopisani trenerski ideal se ne može postići sa bilo kakvim igračima (npr. Ibrahimović - ja sam Ferrari na centarforu a Fićo na krilu, a ti se treneru j***ako to ne razumiješ), nego sa onima koji imaju nešto i u glavi a ne samo u nogama, te onima koji imaju povjerenje u trenera.

@Lukass -  

Graham Hunter, komentator sa ESPN-a: