Svako dobro.
Muricy Ramalho, trener Santosa, uvijek govori kako navijači ako žele da gledaju show trebaju ići u pozorište. Najvažnija stvar u fudbalu je pobjediti i on to stavlja ispred izvedbe, i zato se često odlučuje na igru preko kontranapada. Ove nedjelje Barca je pregazila njegov Santos, osvojila Svjetsko prvenstvo i ponudila puno bolji show nego što ga nudi većina pozorišta danas.
Ramalho se želio braniti i odlučio se mjenjati u vlastitom sistemu – povukao je jednog veznjaka i kreirao zadnji red sa pet igrača. Guardiola je s druge strane želio napadati, ali mudro i bez zaletanja, pa se ovaj put odlučio pojačati sredinu. Ali na potpuno inovativan način. Ramalho je, nakon što je Barca pregazila njegovu ekipu, definirao ovaj sistem kao “3-7-0”. Nešto do sada neviđeno. Guardiola je poručio: “Brojevi nisu važni. Željeli smo imati posjed lopte, jer Santos ne može kreirati kontru ako nema loptu. Ako nema kontre, nema ni golova. Nemaju loptu, nemaju ni pravog Neymara. Mi smo se odlučili na posjed lopte, a to uvijek donosi golove”.
U tri i pol godine na klupi Barcelone Guardiola je osvojio trinaest titula od šesnaest koji su bili u igri. Ispustio je dva Kupa Kralja (ispali od Seville 2010. i poraz u finalu 2011.), te Ligu prvaka 2010. godine kada su eliminisani od Mourinhovog Intera. Međutim, to je Pep itekako naplatio – od kada je stigao u Madrid Portugalac je samo jednom savladao Barcelonu u osam utakmica.
U Yokohami je Barca osvojila drugu titulu svjetskog klupskog prvaka. Međutim, mnogo je važnije kako je do nje došla – kao i uvijek, napadačkim fudbalom, i to u igri bez pravog napadača! Nakon povrede Ville, Guardiola je na krilnu poziciju instalirao Alvesa, Messiju dao potpunu slobodu u sredini, a iza njega postavio petoricu veznjaka (Xavi, Iniesta, Busquets, Cesc i mladi Thiago). Recept se čini tako jednostavan – Thiago lijevo, Busquets kao ispomoć odbrani, Messi i Cesc blisko sarađuju, kao i prije petnaest godina u omladinskoj školi, i Xavi i Iniesta kao kreativni genijalci. I Barcelona pobjeđuje lagano.
Neke ekipe ostanu upamćene po broju osvojenih trofeja. Druge, poput Mađarske iz 1954. ili Holandije iz 1974. ostanu upamćene po unikatnom stilu ali i porazima. Današnja Barca ima obje stvari – osvaja trofeje i igra unikatnim stilom, u kojem Guardiola forsira napadačku igru, individualnu virtuoznost, tehničare, igrače koji se prema lopti odnose s ljubavlju. Barca danas igra sa samo tri defanzivca i napada bez klasičnog napadača. I bez obzira na to, zabijaju jako puno, a primaju jako malo golova. Stari trenerski udžbenici nemaju objašnjenja za to. Jednostavno, Guardiola svakodnevno stvara nešto novo. Čovjek koji je bio veznjak uporno ulaže u novu ideju, koja još nije dobila svoju potpunu sliku.
Nešto istorijsko dešava se u Barceloni, i bez obzira kako će se završiti, sjajno je. Pravo ludilo. Uz sve to, devet od jedanaest igrača koji su istrčali u Yokohami stvorila je Barcelona, svi osim Abidala i Alvesa. U eri ekipa poput Citya, Reala ili Chelsea, koji kupuju talent, Barca ga pronalazi u svom dvorištu.
*Toni Padilla urednik je sportske rubrike katalonskog dnevnika Ara i jedan od najboljih poznavatelja prilika u velikoj Barceloni. Bio je urednik časopisa El 9 Nou, osnivač prvog katalonskog sportskog lista El 9, a voditelj je i radio showa posvećenog Barceloni. Sa svojom kolumnom “Pisma s Nou Campa” stalni je saradnik KrozNoge.com, no ovaj put piše nam iz – Tokija.
pozdrav titu vilanovi iz japana od strane coaching staffa...
i zapravo velikim brojem slika zablokirao temu 
