Ovo je izvrsno pitanje o kojem sam i sam htio napisati post (lijen sam pa nisam), pa iako je malo kriva tema za tu raspravu evo mojih 2 lipe.

1) Na temu 'najboljeg trenera/nogometaša': koji su točno parametri, parametri prema kojima bi bez ikakve rasprave matematički mogli odrediti tko je naj-naj? Nema ih, što ostavlja samo subjektivnost glasača... Ali i tu mora postojati neki 'common denominator'. Jedini neprikosnoveni zajednički nazivnik je uspjeh, što na personalnom što na grupnom planu. Kod nogometaša je lako odrediti ovo prvo, dodaš drugo i 'hey presto' (iako se ne slažem sa time da nagrade u velikoj većini slučajeva kupe napadači kada ima itekako puno golmana, veznjaka i braniča koji bi, da uzmemo najbitnije stavke iz njihovih modus operandija, rade i bolji posao nego CR i Messi -već sam napisao post na tu temu).
Kod trenera se na taj način može gledati samo uspjeh jer što bi brojao -reakcije sa klupe... pravovremene zamjene... decibeli... skakanje? Sad, može se polemizirati kako bi Luis Enrique izgledao da trenira Cibaliju ili Preston ali činjenica je da je ekipa koju je vodio 2015. osvojila 5 trofeja (3 ako pitate Trolera). On sigurno nije najveći znalac u trenerskom svijetu ali jbg, posrećilo mu se da vodi kolektiv koji melje sve pred sobom. Naravno, ima tu i malo kemije ali sigurno ti ne treba znanja kao, recimo, da držiš Leicester i/li WHU pri vrhu Premiershipa.

2) Što me dovodi do posta koji sam htio napisati. Sa dužnim poštovanjem nekim trenerskim veličinama, Zidane je možda i najekonomičnije rješenje za klupu Reala, a Giggs za klupu Uniteda -tu ću se zaustaviti iako bi isto pravilo zapravo moglo vrijediti za svaki klub. Zašto? Ako imaš uhodan sustav i čovjeka koji ga dobro pozna... Barcelonin poučak (sa zadnja 4 trenera): ne treba ti veliko ime nego samo čovjek koji kuži kako klub funkcionira. Tim najvećim klubovima zbilja ne trebaju treneri sa ugovorima od 20-50 milja eura koje će potjerati čim ne ispune očekivanja kada bi im momčad s obzirom na kvalitetu igrača sasvim solidno mogao voditi i (bez uvrede) Stanko Mršić -pod uvjetom da ga malo upute kako stvari funkcioniraju a ne da ide glumiti nekog velikog frajera.

#2 je bio digresija, ali dok se ne ustanove neki matematički parametri (što bi meni osobno bilo najdraže) sve je vrlo arbitrarno, a jedina stavka koja ne laže je uspjeh.

Sorry kaj je sve tako loše sročeno, umoran sam i kasno je... Ali skužit ćete kaj sam htio reći.