Generalno ne volim izbore najboljih sportaša mimo one jedine mjerodavne pozornice. Sport je lijep upravo stoga što postoji mjesto gdje svaka priča prestaje. Mjesto koje egzaktno pokazuje tko je u tom trenutku bolji. To je njegovo veličanstvo – teren. Pogotovo mi nikad nisu legli izbori najboljih pojedinaca u momčadskim sportovima, to baš i nema previše smisla. Upravo igrači, treneri i klubovi stalno ističu momčad i zajednički uspjeh, a onda se odjednom bira pojedinac. Kako ocijeniti tko je najbolji, kad nema ni štoperice, ni metra? Kad možeš biti najbolji strijelac lige, a klub ti iz nje ispasti? Kad pobjeđuju klub i reprezentacija, a ne Pero ili Đuro?
Ali, dobro, sve to mogu prihvatiti, mogu se i uživjeti u izbor, recimo, najboljeg nogometaša, no onda se pojavi, po meni, jedan od glupljih kriterija - tko je što osvojio s klubom i reprezentacijom. Ako se već bira najbolji igrač, onda se valjda treba gledati pojedinačni učinak i kvaliteta. Za osvojeno s klubom i reprezentacijom, igrači su već nagrađeni. Peharima, medaljama, premijama. Ovdje bi, valjda, to trebalo maknuti u stranu. Moram priznati, neshvatljivo mi je bilo slušati kako su svojedobno Sneijder ili Jorginho trebali osvojiti Zlatnu loptu, jer su, eto, te sezone osvojili sve živo s klubom i reprezentacijom. Bira li se tu uopće najbolji igrač ili igrač koji je osvojio najviše klupskih i reprezentativnih trofeja? A o onoj tezi da su neki igrači već previše Zlatnih lopti osvojili, pa bi trebalo malo 'šarati' tek je suvišno govoriti. Ako je netko najbolji, dajte mu taj trofej 100 puta ako treba.
Sad ću i ja malo ispasti star i nostalgičan, ali mislim kako su to činjenice. Prvenstveno Messi, pa onda i Cristiano, postavili su teško dostižne kriterije. Nakon njihove dugogodišnje dominacije, sve to izgleda drugačije, nekako lošije. Da me danas probudiš usred noći i pitaš tko je najbolji igrač na svijetu, trebalo bi mi vremena razmisliti. Nitko na mene ni ove sezone ni općenito nije ostavio dojam, da bih mogao bez dvojbe ispaliti 'to je taj', a pogotovo ne da bih njegov poraz u izboru za Zlatnu loptu smatrao nepravdom. Kad bih baš morao birati, rekao bih Rodri. Čovjek je dominantan u svim fazama igre i na svim dijelovima terena, baš nosi momčad, sve se oko njega okreće. Vinicius je isto odličan, ali on mi je ipak igrač kojemu se moraju stvoriti neki uvjeti na terenu kako bi mu kvalitete došle do izražaja. No, kao što sam rekao, i da je on izabran, to bi mi bilo u redu.
Jedino što mi je u ovom izboru stvarno jadno je ponašanje Reala. Ovakve manire od kluba kojeg se naziva kraljevskim su baš, ne znam što bih rekao. Seljačke, valjda se mi seljaci nećemo uvrijediti. Kao djeca koja se više ne žele igrati ako im nešto nije po volji. Ako im uzmeš igračku. Kad bi djeca napravila ovo što je Real napravio, to bi bilo djetinjasto ponašanje, toliko o tome. Vrijedilo bi to za svaki klub, ali kad se velikani poput Reala žale na tretman i smatraju oštećenima, to baš groteskno izgleda. I onda se ljudi čude Viniciusovom ponašanju i karakteru. Ispada kako je on još i dobar, kakvi su mu poslodavci i šefovi, oni koji bi mu trebali malo korigirati ponašanje. Šteta, jer stvarno je sjajan igrač, a vrlo lako bi mu se moglo dogoditi da ga ljubitelji nogometa ne budu pamtili po tome jednog dana kad ode u mirovinu.