A koja je tek utakmica bila 1/4 finale KPK iste te sezone kada smo blesavo ispali u 1/2 finalu od Fradija! U Bgdu, revanš, Zvezda-Real, nakon 0:2 u Madridu. Sastav tima baš zbrda - zdola, koktel klinaca (koji su netragom nestali nakon te godine, toliko su bili "talentovani")... i, s druge strane, već
staraca poput Jankovića, Džaje, Antonijevića (tzv. "1971 ekipa" koja je pod čudno-sumnjivim okolnostima ispala od PAO u 1/2 finalu KEŠ)...
Džaja mislim da je bio povredjen i nije trebalo ni da igra, ali je neposredno pred početak objavljeno da će biti u timu.
Za Real su tada igrali Netzer i Breitner, uz lokalne majstore kao što su bili Santillana, Camacho, Del Bosce... prilično moćna ekipa.
A za Zvezdu... pored Džaje, Duleta, Olje Petrovića... igrali su i "silni" Braca Djordjević, Nikitović, Radović...

svakom protivniku bi se tresle gaće čim bi čuo njihova imena...
Stadion, opet - po lepom srpskom običaju - pretrpan, prodato barem 25000 karata više nego što bi i Društvo za zaštitu životinja dozvolilo.

Na severu se mnogi već guše, padaju u nesvest...
Pun je sat do početka, ali dole, vidim, već prebacuju poluonesvešćene ljude preko ograde i na atletskoj stazi ih pakuju u ambulantna kola.
Poče tekma, kad ono, kraljevskom timu kao da su se noge odsekle... !?!? Krajnje čudan je to bio prizor, ali stvarno su delovali krajnje uplašeno. Ne mogu da verujem da je to bilo samo zbog našeg navijanja (koje jeste bilo urnebesno, uz neverovatan pirotehnički arsenal), uostalom, nije ni važno. Tek, da je tako bilo - bilo je.
I poče Zvezda polako da sastavlja po dva-tri, a ponekad, bogami, i četiri uspešna dodavanja za redom! Ma, šta da vam pričam,
sitan vez, breee!

Poslednji minut prvog poluvremena, neko je centrirao u Realov kazan i - znam, nećete mi verovati - DŽAJA skoči i glavom ga zabi, u padu, za 1:0 (tom prilikom se i povredio, pa je bio zamenjen u poluvremenu). Na tribinama urnebes.
Drugo poluvreme... mic po mic... kad odjednom penal za nas (sudiju su pre tekme bili gepekovali Pixy i Terza koji su tada imali po 12 godina). Koj će da gi puca? Zna se - kapiten. Golman naš ludi, Olja Petrović. I....i...i.... 2:0! Marakana puca po svim šavovima. Loodlo kompletno...
Onda produžeci. Ništa.
Onda penali. Svašta!
Jooooj, koja drama, jebateled.
Svi dadoše po gol do poslednje, pete serije. Tada na scenu stupa naš čuveni bek, Braca Djordjević. Još dok je prilazio lopti, sav onako, ko upišan, s oproštenjem, nije bilo čoveka na stadionu koji nije pomislio, e naj.ebali smo ga sad! Tako je i bilo. Njegov "šut" se jedva dokotrljao do golmana koji ga je uhvatio jednom rukom. Da, uhvatio.
Ali, odmah iza Brace Dj. na scenu stupa Gospod Bog, jer se zna da je Zvezda srpski tim, a Srbi su narod najstariji i njih Bog čuva... koliko znam.
Peti penal za Real (mislim da je bio Camacho) - šut ko iz haubice, ka-boom po sred prečke, a onda lopta leti prema semaforu na Jugu!!!
Srčka oće da pukne.
Odmah ide sledeći (6.) penal koji Cole Janković zabija onako pošteno, cepajući mrežu. Za Real sada puca najveća mlada nada Španije te godine, njihov prvi centarfor, Santillana. Olja skakuće levo desno, a malo bogami, van pravila, i napred... skraćuje ugao i BRANI!
E, narode, da ste vi u tom trenutku bili na Mari... da ste videli to loodlo i ono večernje nebo koje je skroz bilo prošarano raketama (kakav bre 4th of July vatromet! To je mala beba za ono što sam ja video te večeri).
Kada se uzme u obzir kvalitet našeg tima te godine i kvalitet Reala, mislim da je to bila i ostala Zvezdina najveća pobeda ikad.