Autor: Shaul Adar Mar - 3 - 2012
“Šta Avram Grant ustvari radi?” upitao se prošle sezone Tony
Cascarino, nekadašnji reprezentativac Irske a danas komentator u Timesu.
Odgovor je: ne baš mnogo toga, a i ono malo što radi ne radi baš dobro.
S druge strane, neke ne-fudbalske stvari radi odlično, kao naprimjer
pronaći posao za sebe.
Jedna slika govori više nego bilo šta drugo o Grantovom radu u
Engleskoj. Bilo je finale Carling kupa 2008. između njegovog Chelsea i
Tottenhama. Nakon devedeset minuta ekipe su se spremale za produžetke.
Chelseaovi igrači slušali su instrukcije za nastavak, taktička upustva i
motivacijski govor od – Johna Terrya. Grant je stajao nekoliko metara
dalje i nije radio ništa.
“Mogu slobodno reći da su John Terry i Steve Clarke (pomoćni trener,
nap.a.) vodili tim do finale Lige prvaka i drugog mjesta u Premiershipu,
a ne Grant”, rekao mi je jedan insider iz Chelsea.
Slika nije bila drugačija ni u West Hamu. Grant nije vodio treninge i
Lee Dixon, danas BBC-ev komentator, bio je potpuno šokiran nemarnim
ponašanjem igrača na treninzima. Grant nije odrađivao ni rutinske
razgovore sa ekipom prije utakmice, taj posao je odrađivao Scott Parker,
a kada je taktička priprema u pitanju, bilo je još gore. Igrači bi
dobili slabo uređeni DVD sa jako malo podataka o protivniku a kada ga je
jedan igrač upitao, prije utakmice sa Chelseaom, kakva je taktika kada
je protivnik u posjedu lopte, Grant mu je odgovorio da “pogledaju šta se
dešava i sami donesu odluku”.
“Napravili smo jednu veliku pogrešku – doveli smo lošeg menadžera” – u
ovoj rečenici užasnu sezonu i ispadanje iz lige je sumirao suvlasnik
West Hama David Sullivan. Jer ispasti iz lige sa igračima poput Scotta
Parkera, Demba Ba i mnogih drugih solidnih fudbalera, i to osvojivši
samo 33 boda i zadnje mjesto, je ono što je Grant ostavio u naslijeđe.
I tu se otprilike krije razlog zašto je Grant prihvatio Partizan.
Svjestan je da neće dobiti novu priliku u Engleskoj. Iako je izuzetno
talentovan kao političar, ovaj put se nije mogao nositi sa vlastitim
neuspjehom u West Hamu. Ali, da se razumijemo, ne smijete ga podcijeniti
– on je i dalje sjajan političar. U stanju je prepoznati krizu i
preuzimanje moći, raširiti mrežu svojih saradnika i razmaziti medije.
Uvijek će imati spremne zaključke kako je kada je stigao zatekao užasno
lošu situaciju, te navoditi primjere kako se sve popravilo od kada je
tu, kako je uspio promijeniti konačni ishod. Bez prestanka će govoriti o
budućnosti i stvaranju ekipe, baš kao što je pričao u Portsmouthu. A
pogledajte kako su oni završili.
Partizanovci bi trebali biti spremni na poraze poput onih od Genka i
Shamroka mnogo češće nego do sada. On će samo iskoristiti neku sudijsku
pogrešku da stvori teoriju zavjere protiv njega i njegovog tima, i o
tome će ponavljati na sva zvona. Doduše, mnogi treneri to rade, ali
problem je što takav spin nije samo zamjena za njegov loš rad, nego što
on i sam vjeruje u njega, a takvom slučaju ste osuđeni u startu.
Tužno je vidjeti da je klub koji dolazi iz dijela svijeta koji je dao
toliko velikih trenera i fudbalskih filozofa na kraju zaposlio čovjeka
poput Granta. Ako u srpskom sportu vjeruju u mukotrpan i metodološki
rad, ubrzo će otkriti koliko je Grant daleko od toga. Baš kao što su to
otkrili u Engleskoj.
*Shaul Adar je izraelski novinar, koji godinama
živi i radi u Londonu. Sarađivao je sa najutjecajnijim medijima u
Izraelu, ali objavljivao svoje radove u The Guardianu, The Timesu,
WSC-u, i mnogim drugim.