zanimljivo posle podne juče na JNA. Dolazeći na stadion sve više su se čule priče da dajemo BSK-u bod. Gazde su dobri prijatelji, ovo-ono, vratiće nam, daće nam povoljno neke novi igrače itd. itd. Na kraju ništa, sigurna pobjeda 2-0 (Dijara, Vukić) smoreni protivnik ali i igrači Partizana koji nisu imali motiva niti gladi da utrpaju bar 4-5 komada jer su mogli lagano.
Meč je ipak ostao u drugom planu jer je zvijezda dana bio Saša Ilić. Kapiten je odigrao 568. utakmicu u dresu Partizana i tako se učvrstio na 2. mjestu vječne liste iza nedostižnog Moce Vukotića (791). Upravo je legenda svojim dolaskom uveličao Saletovo slavlje
Saša je debitovao za PFC 1996 godine. Šta reći, očito je da kod nas u Partizanu uspjevaju ovakvi anti-heroji. Ne kažem samo ja, od mnogih stručnijih ljudi sam slušao, Ilić je imao kapacitet biti najbolji srpski fudbaler svoje generacije. Ipak, ostaće upamćen po fudbalskim i novinarskim krugovima kao čovjek koji je mrzio treninge, a obrnuto proporcionalno volio kafanu. Mnoge iskusne vinjakdžije bi pozavidjele Saši na kapacitetima. Mnogi Čačani pamte kako je početkom 2000-ih na jednom meču ispovraćao aut-liniju. Tumbaković mu je bio kao otac, on ga je trpio, za Mateusovog mandata se primirio, a posle je kod Vermezovića opet podivljao.
Sale je spor, slabašan, i to ga je košatalo karijere. Znao je da u inostranstvu ne bi trpjeli njegove navike, pa je zato toliko dugo i ostao u Partizanu, jer realno, u današnjem vremenu, igrač ako išta zna pali preko grane na prvu ponudu. Saša je imao svoje izlete. Prvi je bio 2004, jedna polusezona u Selti. Posle toga je imao i zenit svoje karijere u Galatasaraju. Bio je ikona tima, ljubimac navijača, najbolji igrač u sezoni kada su uzeli prvenstvo od Fenerbahčea, potom je igrao s njima i Ligu šampiona (davao golove PSV-u i Liverpulu).
I danas se kaje što je odlučio otići iz Galate. Stigla je ponuda od Salzburga koji je tada pravio veliki projekat. Trapatoni je bio direktor, Mateus trener, naravno, Lotar ga je i zvao ali ubrzo je popio otkaz, a novi trener "nije kontao" Ilića. Uslijedila je godina mučenja na klupi, pa i druga, i na kraju nakon jedne pozajmice povratak u Partizan gdje je i danas.
Kako ćemo pamtiti Saleta? Pamtiću ga po Newcastleau, pamtiću ga po mom prvom derbiju 2001. kada je rješio finale kupa, pamtiću ga po vozanju i izbacivanju Sportinga iz Lisabona sa malim Ronaldom, pamtiću ga po ziceru na JNA kada je promašio prazan gol se jednog metra kojim smo trebali srušiti Los Galacticose
Što se tiče reprezentacije, uvijek je bio tu negdje, ali nikad nije bio u pobjedničkim generacijama. On je dolazio samo kada su krize i smjene generacija. Igrao je odlično u kval. za SP 2002. dao je gol protiv Italije kad smo ih pritisli, bio je i kod Petka u nekim mečevima, dao gol Obali Slonovače na SP...
Jbga, realno dobar je igrač, ima taj završni pas, osjeća igru oko sebe, ima osjećaj za gol, da je bilo sreće on bi trebao biti taj plejmejker posle Piksija, ali nije imao taj kvalitet. Ostaće upamćeni Partizanovi mečevi u Evropi u zadnjih par sezona kada Sale pred kraj 1. poluvremena pada i traži vazduh

. Jbga, ne može se.
Inače je prilično neugledan, kada sam ga pokazao djevojci prije par mjeseci u gradu ona je mislila da je prodavac novina ili radnik u praonici kola

, u svakom slučaju nikako fudbaler.
Kako god, uz sve svoje mane, Saša je svakako jedna od legendi Partizana. Izguraj care još koju godinu, ko ga jebe, kad smo te trpili do sad možemo i još malo. Glupo bi bilo da ode bez još jednog gola u derbiju, da ispravi onaj zicer od prije mjesec dana

JEDAN JE SAŠA KAPITEN!