Mislim da je netko od njih u Širokom brijegu.

James je bio negdje na Cipru ako se ne varam..

Mene zanima vratar Ilica Perić? Navodno u Varaždinu živi trenutno.

Neko je napisal da u sezoni konobari na moru!

priča o Mati Selaku, jednim od najvećih talenata koji nažalost nije ispunio svoj potencijal

ŽIVOTNA PRIČA

Mate se 'ugasio' kad je policija upala u Hajdukovu svlačionicu

Ovaj tekst je zamišljen kao životna ispovijest. Ali, kako životnom ispovijesti nazvati priču čovjeka, čuj, čovjeka, koji još nije napunio ni 27 godina?! A opet, toliko je toga u tih skoro pa 27 godina taj čovjek - čuj, čovjek - doživio da ovaj tekst i ne može biti ništa drugo nego njegova životna ispovijest.

Idemo samo brzinski preletjeti ono o čemu ćemo u nastavku govoriti. Dakle, taj čovjek, jer s tolikim iskustvom na leđima i ne može biti ništa drugo nego čovjek, još dok se ni brijati nije počeo igrao je nogomet u ponajboljem svjetskom klubu s ponajboljim nogometašem svih vremena. Danas, pak, s jednakom strašću nogomet igra u hrvatskoj četvrtoj ligi. U međuvremenu je promijenio desetak, možda i petnaest, tko će ih sve pobrojati, klubova, nekoliko država i bezbroj prijatelja. Kao tinejdžer je bio medijska zvijeda, dijelio je teren s Kranjčarom, Modrićem i Da Silvom, a ugasio se onog dana kada su policajci upali u svlačionicu i strpali ga u maricu. Ni kriva ni dužna.

 

Rekli su mi: imaš talent, nemaš glavu

Tekst koji slijedi životna je ispovijest Mate Selaka. Mladića, koji je, unatoč tome što još nema ni 27 godina, već odavno postao odrastao čovjek. Kojemu danas nikako nije jasno što znači kad, navodno pametni i stručni ljudi, djetetu kažu da ima talent, ali nema glavu. Jer, baš to su njemu rekli. Imaš talent, ali nemaš glavu.

- Ujutro, čin bi svanilo, ja bi trenira s Joškon Vlašićen. Pa bi posli iša na trening u Hajduka, a navečer bi radija sa Zoranon Vulićen. Ako je ko bija posvećen balunu, onda san to ja, ka šta san i danas, ali, eto, njima je najlakše bilo reć da neman glavu i potirat me iz kluba - govori Selak.

Gorčine u njegovu glasu nema. Dapače, gušta svoje vršnjake gledati na televiziji, drži palčeve prijatelju Ivanu Striniću pred put na Svjetsko prvenstvo u Brazil, a jedino ga smeta što je subotnji derbi između Hajduka i Dinama padao u isti sat kao i utakmica njegova Orkana, pa nije mogao uživo navijati za svoje "bijele".

Hajduk je, naime, njegov klub. Iako je crveni Splitov dres bio prvi koji je kao dječak navukao, Hajdukov nikada sa sebe nije skinuo. A kad je 17. siječnja 2006. godine na Poljudu potpisao profesionalni ugovor, pa kad je ugledao svoje nasmijano lice u sportskoj rubrici Slobodne Dalmacije, mislio je da je čitav svijet njegov.
A zapravo je i bio. Jer, nije to bilo kao danas kada u sastavu Hajduka praktično i nema nikog drugog izuzev tinejdžera. Trebalo se, naime, izboriti za svoju sliku u novinama pored Pletikose, Živkovića, Kranjčara, Miladina, Ercega... A Mati je to uspjelo.

- Te san zime na pripremama stvarno bija odličan. Ka polušpica san da i neke golove i svi su govorli da je Hajduk dobija pravo pojačanje. Trener je bija Ivan Gudelj, koji me vodija i u reprezentaciji za mlađe uzraste, i stvarno san bija u sedmome nebu od sriće - prisjeća se Selak.

Bio je, priznaje, sretniji nego kad je nekoliko godina ranije tri mjeseca proveo u Barceloninu kampu. S talentima iz čitavog svijeta, kojima nitko nije govorio da imaju sve osim glave. U "Ponos Katalonije" odveo ga je Goran Vučević. Doslovno ga je uzeo za ruku i otvorio mu vrata raja.

- U kadetima Splita san igra, a šta da kažen, čudo. Sam san Hajduka dobija. Kad me Vučević, a on nije baš bilo ko, odveja u Barcu bilo je to ka da sanjan. Toliko nestvarno da i sad digod promislin jesan li stvarno tamo bija. I trenira. Igra s igračima koji su danas najbolji na svitu - veli Selak.

U to je vrijeme u "Barceloni" trenirao i igrao još jedan klinac. Matin vršnjak. Već tada se znalo da je poseban. Ne samo zbog čarobiranja s loptom, nego i zbog male visine, odnosno problema s rastom.

- O Leu Messiju se i tada govorilo ka o zvijezdi. Skupa smo trenirali, s tin da je za njega bija određen poseban program. Pazili su na njega doslovno od nula do 24. Nije se skoro smija ni družit s nama, nego bi odma posli treninga iša na puste tretmane i dobivanje hormona za rast. Mi bi ga gledali kroz staklo, jer bi ga doktori stavili u ka neki inkubator i tako ličili. Šta je taj momak proša, to niko nije - vrti glavom Selak, kao da i sada suosjeća s onim sitnim dječakom iz Argentine.

Dječak iz Argentine danas je najbolji nogometaš svijeta, a dječak iz Slivna, koji ga je gledao kroz staklo inkubatora, igra u Četvrtoj hrvatskoj ligi i već odavno je odrastao čovjek.

No, daleko smo još od Četvrte lige i dugoratskog Orkana, za kojeg Mate Selak trenutačno igra. U njegovoj ispovijesti na redu su Hajduk i prvi mu i jedini derbi s Dinamom.

- Vučević mi je reka da san zadovoljio na probi, ali da je najbolje da oden u Hajduk di će me oni nastavit pratit. I tako san doša u kadete kod trenera Ive Šeparovića - nastavlja Selak.

Nije se, međutim, dugo među "bilim tićima" zadržao. Dječačku sreću ponovno je okušao u inozemstvu. Kraće vrijeme bio je u berlinskoj Herthi, nešto duže, čak devet mjeseci, u podmlatku Karlshruea, a dotaknuo se i Bordeauxa.

Nije bolje moglo početi

A onda se, s obzirom na to da nije mogao dobiti papire, vratio doma. U Omladinac iz Vranjica. Matin menadžer, zapravo tadašnji susjed s Mejaša, koji je odlučio "pomoći malome", obećao mu je naći veći klub, a taj je, zna se, samo jedan. Hajduk.

- Joško Svaguša me doveja opet u Hajduka i tu san odma sve oduševija. Ima san osamnest godina i stvarno igra ka nikad u životu - sjetno će Selak.

Krenulo ga je da bolje nije moglo. Trener Gudelj javno ga je hvalio, a novinari su kucali kartice u čast novootkrivenog talenta. Glavu tada nitko nije spominjao.

"Nakon uvodnih pripremnih utakmica, koje su trebale poslužiti za dokazivanje igrača pristiglih na probu, Hajdukov trener Ivan Gudelj priznao je da je najveće otkriće Mate Selak, 18-godišnji mladić, nekadašnji kadet i junior bijelih, koji se u Poljud vratio na mala vrata. Selak je na sebe skrenuo pozornost golovima, ali i dojmljivom igrom najavljujući da bi od njega Hajduk mogao očekivati velike stvari u budućnosti. Riječ je o igraču veznog reda, prodornoj polušpici i vještom dribleru. Selak se nametnuo i sigurno će ostati na Poljudu, a uskoro bi trebao potpisati profesionalni ugovor na četiri godine", zapisao je u Jutarnjem listu tog davnog siječnja 2006. godine kolega Alen Orlić.

Samo tri dana kasnije Selak je potpisao ugovor. Tijekom prve godine boravka na Poljudu bilo mu je zajamčeno 20.000 bruto kuna mjesečno, tijekom druge 30.000, a za zadnje dvije bilo je uglavljeno da će mjesečno dobivati 40.000 kuna. Nije loše za jednog 18-godišnjaka.

- Je, u pravu ste, ali u to vrime su se godišnji ugovori u Hajduku mirili u milijunima kuna, tako da je ovaj moj bija jedan od slabijih - objašnjava Selak.

Gudelj ga je hvalio, ali kod Gudelja u službenoj utakmici Mate nije zaigrao. Debitantski nastup dočekao je kod idućeg trenera. Prvo je 11. ožujka 2006. ušao s klupe protiv Slaven Belupa, da bi mu se 15. travnja ispunio san. Trener ga je uvrstio u prvu jedanaestoricu za domaći derbi protiv Dinama.

- Uf, sastav ću zauvik znat napamet. Igrali smo 3-5-2. Na golu Pletikosa, u obrani Žilić, Gal i Miladin, pa desno Blatnjak, livo Hrgović, zadnji vezni Damjanović, u sredini ja i Kranjčar, a naprid Erceg i Cimirotič. S druge strane bili su Turina, Drpić, Carlos, Ćorluka, Zoran Mamić, Etto, Čale, Chago, Modrić, Eduardo i Bošnjak - u dahu će Selak.

Slovenac Cimirotič zabio je jedini gol na utakmici, Dinamo je, unatoč porazu, lakoćom osvojio titulu prvaka, a Matu više nitko nije spominjao. Ionako ga je u danima koji su prethodili derbiju u medijima bilo previše.

Trener koji je zamijenio Ivana Gudelja dobio je, naime, po glavi. Bejzbolskom palicom. Napadači su pobjegli, a liječnici su rekli da je pravo čudo što nije usmrćen. Razlog nije trebalo dugo tražiti. Uostalom, zašto bi netko bejzbolskom palicom umalo ubio nogometnog trenera nego zbog igrača, je li tako?

Je, složili su se i splitski inspektori, koji su, osluškujući gradske ćakule, među osumnjičene uvrstili i Matu Selaka. Odnosno njegova menadžera, zapravo susjeda s Mejaša koji je odlučio "pomoći malome", Joška Svagušu.

Svaguša u Policiji: Diži se, idemo doma

- Taman je bija završija trening, ušli smo u svlačionicu, kad su se na vratima pojavila dvojica policajaca u civilu. Da ko je Mate Selak. Ja promrza, noge mi se oduzele. Mene, dite, u svlačionici Hajduka traži policija. Suigrači me gledaju i ne mogu virovat. Došlo po mene ka po najgorega kriminalca, naredilo mi da se obučen i odvelo me u stanicu - vraća film Selak.

Dva sata je čamio u nekakvoj sobici, a da mu se nitko nije obratio. Niti je znao zašto je odveden, niti mu je dopušteno da se ikome javi. Kad odjednom...

-...eto na vratima Svaguše. Kaže, Mate, diži se, idemo doma. I, tako je bilo. Otišli smo, a da pojma nisan ima zašto me privelo. Niko s menon ni riči nije progovorija. Tek san posli iz novina sazna da se sumnja da je trener Luka Bonačić zbog mene pritučen. A to su bile najobičnije gluposti. Ali, ajde se ti operi. Mene je to ukopalo, Hajduk me eliminira i bija san gotov. Odigra san tu utakmicu protiv Dinama i ništa više. Izmislili su da neman glavu - mirno će Selak.

Prvo su ga poslali na posudbu. Šibenik, Imotski, Solin. A onda ga je Ivan Buljan, ondašnji sportski direktor, pozvao u svoju kancelariju. Objasnio mu je da Hajduk, nakon samo četiri odigrane utakmice, na njega više ne računa. Da su u ugovoru pronašli neke nepravilnosti, da je nevažeći, te da ga dvije godine prije isteka moraju raskinuti. Na Matinu štetu.

Nije se žalio. Bio je još dijete. Danas, kao odrastao čovjek, sigurno bi postupio drukčije.

- Izigrali su me, a ja se nisan žalija. Kad se sve zbroji, oprostija san Hajduku više od milijun kuna. Ja san valjda jedini igrač u povijesti kluba koji je izgubija pare. Nema ko se od Hajduka nije naplatija, ko in lipu lovu nije uzeja, a mene su zavidali. A šta ću kad san takav, niti san se onda zna laktat, niti to sada činin, ali bi isto, da mi se vratit u ono vrime, uzeja odvjetnika i naplatija se do zadnje lipe - napominje Selak.

Dani poslije Hajduka, sa stigmom opasnog bejzbolaša i kvarnog nogometaša, bili su mučni. Ostao je sam. Sa samo 20 godina. Nije mu bilo druge nego naglo odrasti.

Spas mu je donio Konavljanin. Zvali su ga u Treću ligu, a on se nije dvoumio. Želio je samo igrati, zapravo dokazati da zna igrati i da nema tek talent, nego i glavu. Pokušao je ponovno i s inozemstvom, otisnuo se do Riminija, proveo u tamošnjem trećeligašu tri mjeseca, da bi se, zbog nemogućnosti dobivanja papira, opet vratio kući.
A sada se već imao kome vratiti. Upoznao je Ivanu. Zaljubio se i shvatio da nogomet možda i nije baš najvažnija stvar u životu.

- Ivana je moje čudo. Moje sve. Znate, puno ljudi mi priđe, pa me grle, ljube, tepaju, "Maćune, kralju", "Maćune, brate", ali pomoć ni od koga nisan dobija, niti san je tražija. Ovo malo šta iman niko mi, međutin, ne može oduzet. Nikome ništa nisan dužan, to je samo moje - ponosno će Selak.

U Domžalama, jer se i do Slovenije idućih mjeseci bio dobacio, dobro mu je bilo krenulo. Prvoligaški klub, solidna plaća, gospodski maniri, da bi jedan telefonski poziv sve promijenio.

- Umra mi je otac i mora san nazad brinit se o materi. Nisan je moga ostavit samu, pogotovo prvo vrime - objašnjava.

Cili me život prati nesrića

Pa se registrirao za Hrvace. Da bi, kad se stanje doma stabiliziralo, iznova otišao vani. Ovaj put u Švicarsku, u Dietikon. U niželigaša krcatog igračima s balkanskih prostora.

- Čin san doša njima je odma bilo jasno da san ja, ka pravi profesionalac, daleko isprid njihova amaterskog ranga. Otvorila mi se stoga mogućnost odlaska u Thun, ali je i to propalo zbog ove nove švicarske politike prema strancima - nemoćno će Selak.

I, evo ga, sada je u Dugome Ratu. Sprema se za ljeto i povratak u Švicarsku. Rečeno mu je, naime, da opcija s Thunom još nije propala, da ima nade da se i njemu napokon otvori prava prilika. I znate šta, smije se Mate, mora se nakon svega otvoriti.

- Ne kažen ja da san ne znan kakav igrač, ali da znan igrat to mi niko ne može uzet. Cili život me prati nesrića, ali to ne znači da ću se pridat. Jok, uvik san se borija i borit ću se. Ima u meni još špirita. Samo neka mi dragi Bog dade zdravlja - zaključuje Selak.

Karijeru je počeo u Barceloni i nema je namjeru završiti u Dugome Ratu. Bio je dječak koji je igrao u istoj ekipi s Messijem, a sada je, a nije mu još ni 27, odrastao čovjek koji iza sebe ima napisanu životnu ispovijest.

Teško i odvjetnik može pomoći ako nema šoldi na računu. Pa da i blokiraju imovinu, kako iz čega naplatiti? Mislim odvjetnik odradi svoje, ali nema tog odvjetnika koji može garantirati naplatu. Dobiješ pravomoćnu presudu, pokrene se izvršni postupak, e onda tek dolaze živi problemi, kad shvatiš da papir trpi sve što napišu na njega, a ti se moraš poklati da ostvariš što imaš crno na bijelo da ti pripada, jer protivna strana mrtva ladna ignorira. Fučkaš ga, žalosno ali je tako.......

Za Hajduk i njegove igrače ne znam, ali ne mogu vjerovati da su se baš svi sve naplatili, mislim da je bilo i oprosta i slično. 

Je ofotopic, ali nije baš toliko lagano i jednostavno kako bi se moglo zaključiti iz priče! (nikom ne bi poželio niti preporučio prisilne naplate od onog koji nema love na računu ili nema imovinu ili mu je jako mala. Potrošiš vremena, novaca, živaca, dobiješ papir koji ipak nešto i znači, ali od samog paprira nema ništa jer nema dobre volje od dužne strane, a da je bilo dobre volje ne bi ni došlo da moraš se gnjaviti s prisilnom naplatom. Drugo je ovo veliki sistemi HEP i slično kad sirotinju utužuju za iznose manje od iznosa troškova javnog bilježnika koji su od 165 do 185kn a ovi te tuže za trideset ili četrdeset kuna):

Pa nije tada bila neimaština..on kaže "da mi se vratit u ono vrime"

Dobro to je, i tada su naplate išle prokleto teško ako te žele zavlačiti.