Ne slažem se, bez obzira što stoji što ti navodiš, ali veliki dio Dinamovih imenjaka je predstavljalo veličine i izazivalo strahopoštovanje. Razumijem ja Tuđmana, on je povjesničar, političar, poglavar države, ideolog, on u tom trenutku ima 69 godina, a je imao političku zadaću da pod hitno HR prikaže što udaljeniju istoku, i što brže stvori pretpostavke da može iskazati da HR pripada zapadnom svijetu. U tom kontekstu naziv Dinamo mu se nikako nije uklapao, morao ga je skloniti. Znao je da mora hitno reagirati i Dinamo je nestao. U HR žargonu i socio-politički je riječ Dinamo dobila drugačije značenje koje nije mogao isprati, ali manevarsko-politički, operatino je povukao jedini mogući potez. Vremenom se razumno iskristaliziralo javno mnijenje da je Dinamo (ako ništa kao ukorijenjen brend) ime prikladno za grdosiju od kluba. Unatoč svim ostalim nogometnim nepodopštinam Tuđman je Zagreb , (via Croatia) postavio na kartu Lige prvaka i gostovanja ogromnih klubova na Maksimiru, konačno se nakon razdoblja od skoro 30 godina (kraj šezdesetih, početak sedamdesetih) u ZG-u igrao europski nogomet. Za mene izgubljene osamdesete i sedamdesete su nenadoknadive gledano marketinški, ali Tuđman je ipak nekako pokrenuo stvari s mrtve točke. Znam da se hajdukovci neće složiti, što je ok, nije lijepo, ali Dinamu je nedostajalo velikih nogometnih predstava, a to znači pobjede i prolaze u nock-daun fazama i puna srca navijača.