Sezona iza nas je bila kulminacija krivih odluka i odluka koje se uopće nisu donijele, a morale su. To je rezultiralo groznom igrom većinu sezone, 4 trenera, 3 otpremnine, 2 izgubljena trofeja i 1 velikom pobjedom.

Radi te pobjede nakon sezone u kojoj sam bio kronično pesimističan novu započinjem u potpuno suprotnom raspolozenju.

Ona ima više simptoma, ali sve se može svesti pod isti kišobran, Dinama koji se vraća navijacima i gradu, te gradu i navijačima koji se vraćaju Dinamu.

Nakon izgubljenih 15tak generacija mladih Dinamovki i Dinamovaca, sad rastu neke nove, pa ću opet spomenuti ruksake i pernice. Jutros sam opet išao po cigarete na bengu, kako to obično biva, vidio sam 2 djece na ulici, godina možda 3 i 6, oba u Dinamovom dresu, s Dinamovim ruksakom. I nije to samo patetika i emocija, to je i marketinški potencijal kluba i buduća zarada koja neće ovisiti samo o LP i transferima, ali moram priznati da je meni onaj prvi dio ipak bitniji.

2. simptom je utakmica koja je meni bila benchmark - Osijek na -8. Strah od razmažene zagrebačke publike, strah da je prošlo proljeće bio balon. Nije, navijači su došli, na stadionu možda i najbolja zajebancija od cijele sezone. Mi kao navijači smo prošli test.

Rezultat svega je prosječan broj gledatelja u HNLu koji je sad već veći od kapaciteta buduće Kranjceviceve. Opet, ima tu i emocija i nešto ekonomije, ali kako znam šta je bilo i sam sam to prozivljavao, meni je i tu ekonomija na drugom mjestu.

I 3., za sportski sektor kluba, najbitniji simptom te pobjede, Zvonimir Boban na čelu kluba, nakon 20 godina sna da nas kapetan dođe u nas klub.

Tu je...

Čeka nas remont momčadi koji se već trebao dogoditi i potpuna promjena u sportskoj politici kluba. Odlazi velik broj igrača i najveći dio nositelja koji su nam donijeli puno radosti na terenu zadnjih godina, ali čije vrijeme je polako prošlo.

Dolazi i novi trener, bez iskustva u velikim klubovima, ali trener koji je ostvario rezultat gdje god je bio. Od 3. Lige i Međimurja, preko Varazdina do Belupa. Ali prije svega dolazi ljudina, teške životne priče, od života u Sarajevu pod opsadom okupatora, pa do Varazina i g. Herjaveca koji mu je dao šansu da se skrasi na sjeveru Hrvatske, čovjeka koji je prošao tešku bolest i unatoč svemu tome ostao pozitivan, pristojan, uporan i što je najbitnije isporucio je rezultate. Nakon populiste Jakira, svadljivog Nene, zalizane prevare i Talijanskog šarmera, vječnog pomoćnika Perkovica, dolazi nam sušta suprotnost. Vidjeti ćemo kako će to završiti i oce li Kova preživjeti ergelu zagrebačkih novinara gladnih i zednih krvi.

Nijedna tranzicija nije laka, biti će tu spoticanja, krivih odluka, poraza, kikseva, učenja, svega, ali ono što je bitno, neće biti odluka koje nisu donesene, Zvone nije takav.

Olakšavajuća okolnost je to što smo zahvaljujući Rijeci, ali prije svega mukotrpno izgradenim koeficijentom zaradili direktni ulazak u EL, pa klub ima više vremena za pripremu, to valja iskoristiti.

Kako će to završiti, neznam. Očekujem da u HNLu budemo konkurentni do zadnjeg kola, u sezoni tranzicije za mene bi into bio uspjeh, a nadam se naravno naslovu.

Uz remont sportskog sektora ostaje nam i rad na statutu, ne sumnjam da će taj dio proći u najboljem redu. Borba za demokratski Dinamo nije završila dok se ne izglasa novi statut i toga svi moraju biti svjesni.

Svaki put kad bi Rile ispao na beku, kad smo vidjeli da Petko ne može, a Mišić ne može ko prije, kad smo čitali place koje imaju Zagorac ili Brkljaca, zazivali smo promjene i remont - to smo i dobili.

Nasa zadaća je da klubu damo mir i prostora da se remont provede, da prestanemo drhtati od neulaska u LP I da damo šansu Zvonimiru Bobanu da pokuša svoju viziju Dinama provesti u djelo. Ako ne uspije, kritizirati ćemo tamo iduće proljece/ljeto, a do tad, zadaća svakog Dinamovca je da dođe na stadion, da podržava ekipu, da i iduću generaciju mališana zarazi našim klubom, da stvorimo još poneku uspomenu na našem najdražem ruglu, da se još koji puta smrznemo, pokisnemo i da nastavimo graditi jednu zdravu priču. Ima jedno mjesto, koje dom je svima nama...

Očekujem da se ovih 11.5 tisuća u prosjeku iduće godine podigne, da se priblizavamo brojci od 15, iskoristite dok možete, za Kranjču će se tražiti karta više, još će vam faliti jebeni sjever gore s kojeg se ništa ne vidi 😀 

Bez da znam nabrojati više od 4 igraca koje ocekujem u prvoj postavi iduce sezone, što očekivati od Kovacevica, ni ko su nam pojačanja, a nije me ni briga u ovom momentu, samo ću ponoviti da mi je srce nakon zadnje utakmice bilo kao Medvednica, a i dalje je.

Završiti ću sa pjesmom koju smo godinama pjevali, na koju sam plakao u Ciboni na prvom finalu futsal Dinama (nisam jedini plakao, odjebite): I opet sanjam tisuće te bodre...

Dosanjali smo, ajmo sanjati i iduće sezone i vidimo se kraj Maksimirske šume.

PS. Ne vjerujte novinarima