Zanimljivosti malo...

Hoxha (27god) vs Vidovic (22god)

Hoxha -
90nastupa uz prosjecno - 50 min po utakmici
11golova i 12 asista
prosjecno zabija 437.27min - prosjecno asistira 400.83

Vidovic
70 nastupa uz prosjecno 48 min
15golova i 8 asista
prosjecno zabija 222.2min - prosjecno asistira 416.63

Sikanirat momka iz reprezentacije u cijem je krugu vec godinama i koji je prije MLSa igrao za Benficu zato sto je Beljo u golgeterskoj formi par mjeseci u HNLu bi isto bilo neposteno. 

Za Belju ima mjesta u reprezentaciji ali imas ogranicen broj igrača koje ces zvati. Nije bio dio ovog kvalifikacijskog ciklusa, ako nastavi bit ce iduceg sigurno. 

Srećko Bogdan - 5. siječnja 1957. - 8. travanj 2026,

Karijeru je počeo s 13 godina u Rudaru iz Murskog Središća, tada nije bilo pionira i kadeta, a sa 16 godina prešao je u MTČ iz Čakovca, koji je igrao u međurepubličkoj ligi. - 1975. ostvario je ono što je sanjao - prešao je u Dinamo, a točno na 18. rođendan odradio je prvi trening. Pronašao ga je Zorislav Srebrić, kao i neke druge mlade igrače koji su poslije postali okosnica šampionske momčadi. Srebrić ga je zapazio u utakmici u kojoj je Srećko nastupio kontra mlade momčadi Dinama, koju su tad zvali 'mali Ajax' zbog mnoštva talentiranih igrača. I tako, ostao je u Dinamu punih deset godina.

Bogdan je zapravo sve do dolaska u Dinamo igrao na mjestu centarfora. Čak je u svom ligaškom debiju protiv Sarajeva zabio gol za 1:0 pobjedu naše momčadi. Međutim, kada su ga pozvali u mladu reprezentaciju, tamo je bilo pet-šest napadača pa je u dogovoru s izbornikom Stevanom Vilotićem prekomandiran na poziciju libera. Vjerojatno zbog konstitucije, pucao je od mišića i bio među najsnažnijim igračima. Također, bio je poznati po sjajnoj igri glavom i nevjerojatnom odrazu. Iako, ne pretjerano visok, ali sa solidnih 183 centimetra, u pravilu je dobivao zračne duele. Tu činjenicu pripisuje tome da je kao klinac stalno haklao i košarku, skoro pa i više nego nogomet. Kasnije je postao poznat i po specifičnom izvođenju auta pri čemu bi loptu dobacio duboko u kazneni prostor, kao da izvodi korner.

Prvi trofej s Dinamom osvojio je 1980., kada je u finalu Kupa Dinamo pobijedio Zvezdu. Godinu ranije bio je jedan od ključnih igrača u osvajanju ukradene titule 1979. godine. Imao je, međutim, peh da je u vojsku morao baš u ljeto 1981., dakle prije početka legendarne slavljeničke sezone, a vratio se – nakon zadnjega kola. Nije, dakle, formalno sudjelovao u osvajanju naslova 1982. godine, već je zaigrao samo u uzvratu finala Kupa nakon zadnjeg kola. Kroz šalu kaže da je njegovo neigranje pomoglo osvajanju prvenstva. Međutim, suigrači i trener Miroslav Ćiro Blažević smatraju ga dijelom ovog uspjeha i inzistiraju da bude na popisu slavljenika.

Sljedeće sezone osvojio je svoj treći, ujedno i zadnji trofej s Dinamom, Kup protiv Sarajeva. Srećko Bogdan, Dinamova je legenda i s ukupno 309 službenih nastupa (595 ukupno) uz 42 pogotka (139 ukupno) peti je na ljestvici igrača s najviše službenih nastupa u povijesti kluba. Radi se o zaista impresivnoj statistici u rubrici 'golovi' s obzirom na to da se radi o braniču koji je po potrebi uskakao na poziciju napadača. Prvu utakmicu u modrom dresu odigrao je 12. siječnja 1975. protiv Sloge (8:1) u Otočcu, a posljednju 30. lipnja 1985. protiv Hajduka (2:4) u Splitu.

Iz Dinama odlazi u Karlsruher i postaje jedan od najboljih obrambenih igrača Bundeslige, a jednom je bio i u momčadi sezone kao najbolji libero. U spomenutom klubu odigrao je oko 450 utakmica i ostao sve do kraja karijere 1993. Iako je ostao bez trofeja tamo ga smatraju jednom od najvećih legendi kluba. Bogdan je u Karlsruher došao 1985., koji je taman ispao u 2. Bundesligu. Potom je na klupu stigao Winfried Schäfer i krenula je nova renesansa. Ušli su u Bundesligu i tamo se zadržali godinama. Tad su u momčad ušli Oliver Kahn, godinu-dvije poslije i Mehmet Scholl, a Čeči im je bio kapetan.

U Njemačkoj ostaje dugi niz godina i nakon karijere nastavlja djelovati kao direktor omladinske škole i trener juniora u Karlsruheru, a potom i kao pomoćni trener prve momčadi. U sezoni 2001. - 2002. kao glavni trener vodi Mannheim, a od 2003. u redovima Intera Zaprešića radi kao sportski direktor. - 2005., tri kola prije kraja sezone na klupi mijenja Kužea, koji je otišao kada je osiguran ostanak u ligi. Sljedeće sezone Inter se pod njegovim vodstvom borio za naslov prvaka. Bio je to moćan Inter, na pogon velikog broja igrača Dinama koji su u Zaprešiću boravili na posudbi. Izdvojimo Modrića, Ćorluku, Čalea... Modrić je bio glavni začin te momčadi, davao joj je okus i miris. Međutim, Dinamo ga je na polu sezoni povukao, a godinama kasnije Čeči je i dalje uvjeren da bi s njegovim ostankom u klubu Inter bio prvak te godine.

Odmah nakon osvojenog drugog mjesta u ligi, odigrao je dvije utakmice u pretkolu tadašnjeg Kupa UEFA, protiv Crvene Zvezde, što je ostao jedini europski izlet 'diva iz predgrađa'. Uslijedilo je bolni pad 'diva iz Zaprešića' i Inter je nakon najbolje sezone u povijesti ili jedne od dvije najbolje ispao iz lige. Kao trener vodio je još Segestu, Međimurje i Savski Marof, a poslije je preuzeo voditeljstvo Škole nogometa i juniorske momčadi Inter Zaprešića. U Međimurju 2010., dobio je otkaz i to na neviđen način. Predsjednik kluba, izvjesni Turopoljac, uručio mu je otkaz usred press-konferencije.

Za reprezentaciju Jugoslavije nastupio je 11 puta u razdoblju od 1977. do 1983., a za Hrvatsku je nastupio dva puta (1990. i 1991.) i zabio jedan pogodak. Jedan je od rijetkih koji je nosio dres obje reprezentacije. Kao najveći žal u karijeri izdvaja to što nije mogao sudjelovati na povijesnoj utakmici Hrvatske protiv SAD-a. Iako se isprva dogovorio s trenerom da ga pusti taj dogovor na koncu ipak nije ispoštovan.

Osim nogometne i trenerske karijere, imao je i zapaženu komentatorsku karijeru. Za vrijeme Svjetskog prvenstva 2006. radio je kao stručni komentator u tandemu sa Željkom Velom. Bio je to ubitačan duo koji je ostao upamćen kao jedan od najpopularnijih komentatorskih parova u Hrvatskoj.

PUMB Čeči

Hvala ti na svemu Srećko i spokoj ti duši ...

Hvala ti Čeči na svemu

Rekao bih da je više do novinarskog senzacionalizma, nego do Jarnija. On je igrao za Torino, ostavio je tamo nekakav trag, pa su ga vjerojatno pitali za mišljenje. A onda na scenu stupaju novinari sa svojim konstrukcijama.