jedan strašan tekst s bloga od subote do subote ,naježio sam se dok sam čitao ,ovo je dio što ću sad kopirat...

Povratak je dočekao kao nitko, bio radostan kao nitko. Planirao je na put u Split ponijeti hrvatsku zastavu i svratiti u Kašić gdje mu je otac poginuo, objesiti je. Nije mogao jer išao je sa busevima koji imaju pratnju i nema izdvajanja.

Nakon dosta godina, nakon 21 godinu života bez oca, bez izgovorenog „Tata“ prema onomu koji ga je stvorio. On uzima hrvatsku zastavu. Uzima stijeg pod kojim mu je otac poginuo. Uzima stijeg za koji su tisuće poginule. Uzima hrvatsku zastavu i kreće na svoj stadion na utakmicu. Njegov šal je obješen, šal ne nosi, šal je odnio na mjesto gdje mu je otac ostavio dušu. Da pokaže ocu da mu je taj šal sve. Da ima ideale, da ima strast, da je ponosan dečko od 21 koji živi za svoj grad, koji voli svoj sveti klub. Dolazi sa hrvatskom zastavom na stadion i na vratima mu zabranjuju da ju unese. 2011-e godine, 23.9 na povijesni trenutak nakon 21 godine od puštane krvi. U hrvatskoj zemlji hrvatski barjak je postao očito zabranjen. On to ne može shvatiti, njegova duša je uništena, srce slomljeno i od stotine i stotine pitanja koje sam sebi postavlja svako drugo je isto. „Ima li ovo više smisla?“

http://odsubote-dosubote.blog.hr/

to je taj blog pa ako nekog zanima čitava priča ,zove se "u dvadeset prvoj"