xavice je napisao/la:
to se obično desi kad ni sami ne znamo u kojem smjeru idemo. imamo li svoj, iskonski, zagrebački nogometni proizvod i hoćemo li njega njegovati ? imamo li dovoljno hrabrosti nešto svoje, nogometno ponuditi svijetu? uvijek su puna usta svima dinamove omladinske škole, ali se nauštrb jednog rezultata dovodi pojačanja upitne kvalitete jer su "iskusnija".
ne vidim poantu jedne nogometne škole koja uzme, odgaja i financira nogometašev razvoj(u bilo kojem pogledu), da bi ga se nakon deset godina treninga riješila kao da se radi o komadu starih novina.
u la masiji svi treneri gledaju utakmice skoro svih uzrasta, na vrijeme prepoznaju što im treba i onda odluče nekog forsirati, pogledajte na internetu kako radi urugvajski nogometni savez- koji nije ništa bogatija ni veća država od nas.
kod nas izbacimo klinca s 17,18 u seniorski kadar totalno nespremnog da se nosi s pritiskom i višom razinom, onda nakon dvije, tri loše partije strpljenja nemaju ni mediji ni navijači, pa na koncu ni trener. još kad se umiješa menadžerski soj to je priča za sebe, ali ne treba sada o tome.
Vidi cijeli citat
Mi tu imamo nekoliko problema.
Jedan od većih je da "gazda" kluba i hrvatskog nogometa, dođe gledati petnaestgodišnjaka, i izvali da ovaj mora početi igrati u oba smjera, "jer će mu to donijeti više nula na ugovoru".
Nama Vrsaljko i Kovačić stagniraju, zapravo čak i nazaduju, od trenutka kad ih se počelo nuđat ko na placu. A bome, i treneri koji ih preuzmu u tom prilično osjetljivom prijelazu iz juniorskog u seniorski staž su, blago rečeno, neadekvatni.
Drugi problem, koji će na žalost imati ogroman utjecaj na naš nogomet u slijedećih nekoliko desetljeća, je činjenica da djeca više ne igraju nogomet.
U zadnje vrijeme odigram ponešto hakla s mladima, onako, od 17-25, i situacija je prilično loša. Nekad su djeca visila dane i noći na nogometnim igralištima, čekalo se na red, i ti si teško mogel naći nekog tko baš ono ne zna, svi su bili bar solidni...danas ako se igra, odvede ga se u školu sa 6-7, i tamo ga odmah uzmu u đir, nema više slobodne igre, nema eksperimentiranja, učenja od druge djece, sve je u šabloni...završit ćemo ko kakvi su švabi bili fajn dugo, mašine bez mašte.