U sklopu nagradne igre "Volim Dinamo", čiji će najmlađi dobitnici izaći s igračima na teren usubotu 12. svibnja na utakmici Dinamo-Split, objavljujemo dio pisama koja su nam mali dinamovci, ali i njihovi roditelji u ulozi asistenata, slali na mail adresu.

Ime nam je Lino i Bruno. Imamo 6 godina. Idemo u vrtić, jer kad dođeš u vrtić si mali, pa u vrtiću narasteš i naučiš se potpisati. Najviše volimo igrati nogomet, koji treniramo i zato volimo Dinamo. Možda malo više volimo mamu i tatu, pa onda Dinamo. Znamo i pjesmu o Dinamu, onu mi smo bad blue boys, mi smo Dinamo, ko Sljeme veliko, veliko srce imamo... Bruno je napadač, on zabija golove, ja Lino sam branič, ja branim da zabiju gol. Nekada se umorimo pa ne igramo, trener nas zamijeni. To je samo ponekad, jer mi volimo igrati nogomet, volimo biti ko Dinamo. Imamo kopačke i dres i kostobrane. Znamo što je žuti i crveni karton. Žuti dobiješ kad si zločest i kad ga dobiješ dva puta onda si tužan i plačeš, jer ne možeš igrati, a kad dobiješ crveni onda si jako tužan i puno plačeš i opet ne možeš igrati. Mi jako volimo nogomet, volimo Dinamo i ako budemo išli na stadion gdje Dinamo igra i da nas vode Dinamovi i igrači bili bi jako, jako sretni, rekli bi svojim prijateljima na treningu, u vrtiću i teti koja bi nas sigurno oslobodila da ne moramo spavat, baš bi bili veseli...

Kopačke, šorc i plavi dres,

Za sve ekipe to je stres,

Dinamo kad igra

Svaki Modri se bori poput tigra.

Bruno i Lino Pedišić, 6 (blizanci) 

Dragi Dinamovci,

Piše vam jedan tata koji je nogometni antitalent. Moram biti krajnje iskren i reći da me pored košarke, rukometa, tenisa, odbojke, vaterpola, tenisa...nikada i nije previše zanimao. I onda se dogodio preokret, rodio mi se sin. Znaju reći da jabuka ne pada daleko od stabla, ali moj Roko je pao daleko od mojih sportskih afiniteta.

Obožava nogomet, obožava Dinamo, iako ima samo šest godina. Svaki dan me pita kada je utakmica, trenira u NK Trešnjevka, ali Dinamo mu je u srcu. Mene oduševljava njegov entuzijazam jer ga nije preuzeo iz obitelji. Rođen je s njime. Svesrdno ga u tome podržavam, radi njega sam i počeo gledati utakmice da ih možemo komentirati zajedno. Najslađi mi je bio nakon četvrtog gola koje je Dinamo primio od Lyona. Počeo je plakati i bijesno skakati po sobi vičući da sudac nije fer jer je dopustio igru dok je bila snimka 3. gola J Morate vidjeti njegov zanos kojim prati Dinamo.

Obećao sam mu da ću ga jednom voditi na utakmicu u Maksimir, a kada bismo mu omogućili da izađe s igračima na teren, vjerujem da ne bi bilo sretnijeg djeteta na svijetu. I ponosnijeg oca koji je obećanje ipak izvršio.

Goran Rožić u ime Roka Rožića (6)

Zovem se Mario Mlinar, imam sedam godina i idem u prvi razred OŠ Ljubljanica. Igram nogomet u klubu Šparta Elektra, lijevi obrambeni. Do sada smo osvojili jednu medalju i jako sam veseo zbog toga. Dinamo je puno puta pobijedio i moj je najdraži klub na svijetu, volim ga do neba, a nebo je plavo ko i Dinamov dres. Nikad nisam bio na maksimirskom stadionu, ali kad narastem, htio bih igrati za Dinamo, a moja braća će biti pravi Bad Blue Boysi. Najbolji igrač Dinama i moj uzor je napadač Sammir i bio bih jako sretan kada bih ga upoznao. Obožavam pjesme „Dinamo ja volim“, „Boja mojih vena“, i „Sve je to zbog Dinama“, a više od crtića volim gledati utakmice s tatom. Svi koje poznajem bi bili ponosni kad bih izveo igrača Dinama na teren, a meni bi se ostvarila najveća želja na svijetu.

Mario Mlinar, 7

Pozdrav Dinamu,

Ovo tata piše pošto Tin ne zna pisati, a Tin je smislio:

TIN : Ja sam Tin i Kelava je najbolji golman moj. Od napadača najbolji je Sammir kad krene u boj. Ostale igrače ne znam nabrojati, ali znam da je Dinamo plave boje, a plava boja mi je najdraža. Volim Dinamo 

Tin ima 6 godina i visok je 120 cm. Lud je za nogometom i cijeli dan bi bio na igralištu i pucao loptu. 

Za par dana će mu biti rođendan i ovo bi mu bio odličan poklo, a i malo je tužan i razočaran jer su mu prošli tjedan ukrali najdražu loptu na igralištu.

Evo, nadam se da ćete  izabrati TINA da istrči s igračima u subotu, 12. Svibnja, na utakmici Dinamo-Split, a i meni pomoći da mu poklonim najljepši dar za rođendan koji će mu zauvijek ostati u sjećanju, a ja ću postati jedan od najboljih tata ;-))

Robert Žerebni u ime Tina Žerebnog, 6

Još u vrtićkome dobu uz roditelje dijete sjedne, jer gimnastikom se baviti htjedne. I tako zdušno radeći kolut naprijed, kolut natrag, vrijeme brzo prođe, pa za školi vrijeme dođe. Uz obveze silne, nove, dijete, neki unutarnji glas, na promjene, zove. I u vremenu, s toliko sportskih kušnji novih, dogodi se preokret, dijete prihvati novi izazov, svima znani nogomet.

I uskladi dijete obvezu, što se školom zove, pa s pregnućem krenu u nogomete izazove.

Sada, dijete, o samome sebi zbori: volim školu u kojoj je sve za pet, ali ooobožavam, ma da samo obožavam, žiiivim nogomet. Utakmice noću snivam, kako s Dinamovim igračima u vrsnoj igri uživam. Ali samo sanak to je, dok u zbilji još mnogi treninzi u Lokosima predamnom stoje. I baš ću zato, na treningu i u igri, od sebe dati još i više, jer moje 'srce' samo za Dinamo diše, a kako vrijeme stane odmicati, možda i ja krenem njihovu slavu promicati. Ipak, zasad ne znam što sve ne bih dao, kada bih samo uz Dinamova igrača stao, pa i sve svoje, mukotrpno osvojene, nogometno trofeje, voljan sam dati, kako bih uz kojega od njih mogao stati. 

Gledajući dijete o njemu drugi kažu: uh, taj mali, niskoga stasa, baš je sitan, ali kada vodi loptu toooliko je dinamitan, ne znaš jel' to na terenu dijete igra ili se po njemu samo vrti čigra. Pitaju, pa što on još u Lokomotivi radi, zar ste možda s Dinamom u zavadi. Ma ne, trener, kliče, i u ovom klubu katkad veličina niče, a kako vrijeme odmiče, samo uz pregalački rad i veličina se uzdiže, jer se samo tako do Dinama, pa i dalje stiže.

Koje igrače ti cijeniš, kada ga pitaš: pa Kelavu, Sammira, Ibaneza, Tonela, Vrsaljka i Mateo mladog kaže, dakako, Dinamov sastav, on slaže. Volim ja i Ronalda pa i Real, ali mi je Dinamo mnooogo draži, stoga njegove pobjede moje srce traži. Dakako, nakon tekme volio bih biti na nogometnoj fiesti, ali uistinu želim da mi sve Dinamove pobjede, nad protivnicima, zauuuvijek ostanu u svijesti. 

Eto zašto prijatelj Dinamovim igračima želim biti i uza njih pobjede slaviti, a uza nekoga od njih stati ako mjesta dostane, pa da mi ta slika vjeeečno u sjećanju ostane.

Vedran Matijević, 7